ANALIZA DRAGE PILSELA

Amerikanci imaju satove, ali Afganistanci posjeduju vrijeme

13.03.2012 u 15:59

Bionic
Reading

Iako je Pentagon obećao poštovati kalendar i plan za američke snage koje se nalaze u sklopu misije ISAF-a u Afganistanu, pokolj koji se dogodio u nedjelju iza pola noći pretvara tu američku prisutnost, ne samo sa stajališta kompletnog afganistanskog političkog spektra, od parlamenta od talibanskih pobunjenika, u nepodnošljivu okupacijsku vojsku koju treba što prije otpratiti. Je li povlačenje koje je najavio i isplanirao Barack Obama moguće obaviti kao častan uzmak i hoće li se nakon povlačenja 2014. zemlja opet predati u ruke talibanima, čime bi se potvrdio promašaj rata i gotovo cijele misije?

Američki predsjednik Barack Obama pokušava na sve moguće načine nastaviti sa strategijom povlačenja, ali tako da ona ne pomuti predizbornu kampanju i pokušaj da u studenome dobije još jedan mandat u Bijeloj kući. I sve mu je gore i gore u tom poslu.

Ministar obrane Leon Panetta ne isključuje ni smrtnu kaznu za narednika koji je u nedjelju pobio 16 civila (od čega devetero djece) u Panjawaiju. U Kandaharu, međutim, gdje su se već takve stvari događale (pet vojnika 'lovilo' je 2010. afganistanske civile, pod zapovjedništvom narednika Calvina Gibbsa, koji je civile pobio pucajući im u glave, zbog čega je u studenome 2011. dobio doživotnu robiju), nedostaje samo da i žene počnu pucati na Amerikance. Danas su pokušali ubiti i dva brata predsjednika Karzaija.

Ali sve poruke koje stižu iz Bijele kuće, Pentagona, State Departmenta ili američke misije u Kabulu izgovorene su na jeziku i unutar kulturalnog koda koji u Afganistanu nemaju nikakav poseban učinak, osim izazivanje srdžbe.

Tridesetero Afganistanaca i Amerikanaca i drugih saveznika umrlo je nakon što je pastor Terry Jones na Floridi najavljivao spaljivanje Kur'ana. Zatim je i spaljeno više primjeraka svete muslimanske knjige, ali ne u režiji ekstremnog protestanskog pastora, već od strane američkih vojnika u zračnoj bazi Bagram, nakon čega je u raznim neredima život izgubilo 40-ak Afganistanaca.

Bilo je velikih problema i nakon objave snimke na kojoj američki marinci mokre po tek ubijenim talibanima. Hoće se reći: ne postoji nijedan eksces koji ne donosi neželjene efekte za Obamu i njegov plan. Ali ovo što se sada dogodilo u Kandaharu je kap koja je prelila čašu.

Nitko više ne sluša Amerikance: važni su prizori ubijene djece koji se bez prestanka vrte na afganistanskim televizijama. Zemlja kuha, a protiv tih prizora ne postoji nikakva moguća strategija, može se Obama i sto puta ispričati - gotovo je. Talibani su dobili najbolji mogući alibi za nastavak borbe i za eventualni trijumfalni povratak u Kabul kad jednom misija ISAF-a konačno završi.

Barack Obama, koji se danas susreće s britanskim premijerom Davidom Cameronom kako bi dogovorili kraj borbene misije sredinom 2013. i završnu fazu stvaranja afganistanske vojske do odlaska 2014, tvrdi da strahota od nedjelje ne smije i neće dovesti od masovnog odlaska iz Afganistana iako dobar dio zemalja koje su sa svojim snagama u ISAF-u traži alibi da se izvuku iz rata bez kraja, koji je preskup i koji nema podršku u domaćim javnim mnijenjima.

Pogledajmo samo kako stoje stvari u SAD-u: u anketi The Washington Posta i televizijske mreže ABC od nedjelje, 60 posto anketiranih uopće ne vjeruje u to da posao američkih snaga u Afganistanu ima 'bilo kakav smisao' i traže povratak trupa doma. Anketa WP-a i ABC-a vođena je od 7. do 11. ožujka te na nju nije utjecao pokolj u Kandaharu od nedjelje.

Prije deset godina ta cifra je bila 35 posto anketiranih. Čak 54 posto anketiranih traži odlazak američkih trupa bez obzira što afganistanske snage nisu spremne preuzeti kontrolu zemlje.

Obamu kritiziraju i republikanci. Tako, naprimjer, kandidat u predizborima, bivši predsjednik američkog Kongresa Newt Gingrich kaže da se 'nepotrebno izlažu životi Amerikanaca u misiji koja, iskreno, nije provediva'. Od viđenijih republikanaca koji još podržavaju predsjednika, ali s velikim rezervama, jest senator John McCain, Obamin protukandidat iz 2008. koji smatra da s misijom treba nastaviti ako se vjeruje da će talibani opet zauzeti zemlju.

I u tome je poanta. Postoji, naime, stara afganistanska poslovica koja otprilike kaže: 'Vi imate satove, ali mi posjedujemo vrijeme.'

The New York Times donosi priču Abdula Samada (60) koji je došao živjeti u Panjawai iz straha od talibana i pronašao kuću što bliže američkoj bazi jer se tamo osjećao sigurno. Iz te je baze izašao ubojica. Od 16 ubijenih, 11 je iz njegove obitelji. Sada ne samo što traži odlazak Amerikanaca, već najavljuje podršku talibanima! I to bi bilo to.

Talibani znaju da neće moći kontrolirati Kabul i zemlju dok bombarderi B52 budu iznad nje, ali su uvjereni, i ne samo oni, da Amerikanci ne mogu dobiti rat koji ne razumiju i u koji ne vjeruju.

'Pobijedili smo Britance u XIX. stoljeću, pa Ruse u XX. stoljeću, tako će biti i s Amerikancima i njihovim saveznicima u ovom stoljeću', kažu oni. A pokolj u Kandaharu je izraz ludosti, ali i nemoći jer se ubija i umire, a da nitko ne zna zašto ni dokad. Koliko god se ispričavao Barack Obama, ovo u Kandaharu je velik poraz, teza je The New Yorkera: nasilje će samo rasti. The Guardian je više nego jasan u svom uvodniku: izlazak i ništa više!

Narednik koji je počinio pokolj, star 38 godina, dolazi iz vrlo problematične baze Lewis-McChord u državi Washington. Četvero je njenih pripadnika prije četiri mjeseca kažnjeno jer su ubijali afganistanske civile 'u razonodi'. Tijekom 2011. 12 njenih pripadnika se ubilo iz vatrenoga oružja, a senatorica iz Washingtona Patty Murray proziva bolnicu jer ne vodi računa o 285 veterana s teškim oblicima PTSP-a.

Kako su izgubile vojnu inicijativu, zapadne zemlje su izgubile i onu političku, o čemu je u Berlinu 2009. jasno govorio general David Petraeus. Otada se ni jedno ni drugo nije povratilo unatoč znatnom povećanju kontingenata. Povlačenje je zakazano za 2014. To je godina u kojoj talibani kane ponovno zauzeti Kabul.

Cilj afganistanskog rata, da se likvidira vodstvo Al Kaide, postignut je i još traje lov na neke vođe koji su se razbježali po regiji i arapskome svijetu. Vrijeme je za odlazak, kažu svi. Častan odlazak? Častan koliko može biti časno pucanje u djecu.