Izvanredna sjednica Hrvatskog sabora posvećena slučaju ilegalnog otpada u Gospiću počela je danas u 9.30 sati. Među ključnim pitanjima su početak trajne sanacije lokacije i nadzor onečišćenja podzemnih voda i okoliša.

No izvan političkih sukoba između Vlade i oporbe ostaje pitanje koje je za ovaj slučaj možda važnije od svih ostalih: kako se može dogoditi da se na jednoj lokaciji nađu deseci tisuća tona otpada prije nego što sustav uspije zaustaviti problem?

Jer 37.000 tona nije vreća smeća ostavljena pokraj kontejnera. Riječ je o količini koju je potrebno dovesti kamionima, istovariti, skladištiti ili zakopati. Takav proces ostavlja dokumente, tragove prijevoza, poslovne odnose i fizički trag na lokaciji.

Pa tko je sve trebao gledati?

Inspekcija je ključna karika

Kada se govori o kontroli gospodarenja otpadom, jedna od ključnih institucija je Državni inspektorat.

Njegov Sektor za nadzor zaštite okoliša, zaštite prirode i vodopravni nadzor kontrolira primjenu propisa iz područja gospodarenja otpadom, lokacije i građevine za gospodarenje otpadom te način i uvjete rada pravnih i fizičkih osoba ovlaštenih za obavljanje tih poslova.

Inspektori mogu provoditi upravne postupke, nalagati mjere, izdavati prekršajne naloge i podnositi kaznene prijave. Državni inspektorat također nadzire postupanje s opasnim otpadom i prekogranično kretanje otpada.

To ne znači da sama činjenica da je negdje pronađen nezakonito odloženi otpad automatski dokazuje propust konkretne osobe ili institucije. Za to je potrebno utvrditi što je tko znao, kada je znao i koje je ovlasti u tom trenutku imao.

Ali to pokazuje koliko je sustav nadzora kompleksan i koliko je teško prihvatiti objašnjenje da se golema količina otpada jednostavno može pojaviti, a da nitko nije nadležan.

Ministarstvo i Fond nisu inspekcija

U političkoj raspravi posljednjih dana upravo se na pitanju nadležnosti lome koplja.

Ministarstvo zaštite okoliša i Fond za zaštitu okoliša poručuju da nisu tijela koja provode inspekcijski nadzor te da nisu odgovorna za nezakonito odlaganje. Navode da su u sanaciju uključeni nakon što je USKOK u veljači 2025. javno objavio informacije o otpadu na lokaciji bivšeg PPK Velebit.

Njihova današnja uloga prvenstveno je sanacijska.

Prema Ministarstvu, Zakon o gospodarenju otpadom predviđa da nezakonito odloženi otpad prvenstveno sanira onečišćivač, odnosno jedinica lokalne samouprave na čijem se području nalazi. Fond se uključuje kada se lokacija uvrsti u državni Plan gospodarenja otpadom.

U slučaju Gospića država je procijenila da onečišćivač neće moći podmiriti trošak, a nakon što na lokalnoj razini sanacija nije provedena, lokacija je uvrštena u Plan gospodarenja otpadom i otvoren je put državnom financiranju.

To, međutim, vodi do sljedećeg pitanja.

Tko na kraju plaća račun?

Za početni dio sanacije račun zasad snosi javni sustav.

Fond je za prvu fazu uklanjanja i zbrinjavanja otpada objavio postupak nabave procijenjene vrijednosti 4,72 milijuna eura bez PDV-a. Rok za dostavu ponuda je 25. kolovoza.

Ta faza odnosi se na dio otpada koji se nalazi na površini. Fond navodi da su u tijeku postupci za oko 4500 tona rasutog otpada s opasnim svojstvima te oko 650 tona drugog otpada, dok se za velike količine zakopanog materijala provodi zasebna priprema sanacije.

Za zakopani otpad traže se i moguća rješenja izvan Hrvatske. Fond je krajem srpnja objavio da je kontaktirao 11 inozemnih operatera koji upravljaju odlagalištima opasnog otpada u Europskoj uniji te dodatno ispitivao mogućnost trajnog skladištenja u zatvorenim rudnicima soli.

To pokazuje još jednu dimenziju problema: ilegalno odlaganje može biti relativno jednostavno i jeftino. Legalno uklanjanje istog materijala može postati višemilijunski, tehnički vrlo zahtjevan posao.

Zašto se otpad ne može jednostavno ukrcati i odvesti?

To je pitanje koje se često postavlja kada se spominju mjeseci pripreme i javne nabave. Razlog je u tome što ‘otpad’ nije jedinstvena kategorija.

Prije nego što ga se premjesti, mora se znati što se u njemu nalazi, je li opasan, može li se spaliti, može li se odlagati, mora li se stabilizirati te gdje postoji ovlašteni pogon koji ga smije preuzeti.

Fond je u dokumentaciji za Gospić objavio niz analiza otpada provedenih za potrebe Državnog inspektorata i sanacije, uključujući ispitivanja relevantna za termičku obradu i odlaganje.

Problem dodatno komplicira činjenica da je dio materijala zakopan. Tek nakon otkopavanja može se pokazati da sastav i količine nisu identični onome što je bilo moguće utvrditi preliminarnim ispitivanjima. To mijenja i način prijevoza, konačno odredište i cijenu.

Ali javna nabava već je jednom propala pa je i to još jedna važna točka slučaja.

Ministarstvo i Fond objavili su da na raniji postupak za sanaciju dijela rasutog otpada nije stigla nijedna ponuda. Nakon dodatnih konzultacija s tržištem pokrenut je novi postupak, s izmijenjenim procjenama količina i troškova.

Upravo na tome oporba temelji dio kritika, tvrdeći da procedura traje predugo s obzirom na potencijalnu opasnost za okoliš. Vlada odgovara da sanaciju mora provesti zakonito i stručno te da postupci nabave nisu birokratska formalnost, nego način da se opasan materijal ne premjesti iz jednog problema u drugi.

I jedna i druga teza otvaraju legitimno pitanje: može li država imati brži krizni model za slučajeve u kojima nezakonito odloženi otpad predstavlja ozbiljan rizik za okoliš?

Odgovornost nije samo pitanje tko je bacio otpad

Kaznena odgovornost osoba za koje se sumnja da su sudjelovale u nezakonitom gospodarenju otpadom utvrđuje se u postupcima nadležnih tijela i ne treba je prejudicirati. Ali politička i institucionalna odgovornost šire su pitanje.

Ako je sustav napravljen tako da otpad mora imati dokumentaciju, da ga mogu prevoziti i obrađivati samo određeni subjekti, da postoje inspekcije i evidencije te posebna pravila za opasni i prekogranični otpad, tada nakon ovakvog slučaja nije dovoljno odgovoriti samo na pitanje tko ga je nezakonito odložio.

Treba odgovoriti i kako je sustav to otkrio tek kada je problem već poprimio ovakve razmjere. Upravo je to jedno od pitanja na koje bi izvanredna sjednica Sabora trebala ponuditi konkretniji odgovor.

Sanacija rješava posljedicu, ne nužno i uzrok

Gospić će se prije ili kasnije morati sanirati. Pitanje je koliko će to trajati i koliko će koštati. No ako cijela priča završi time da država plati milijune eura za uklanjanje otpada, a sustav ostane nepromijenjen, riješit će se lokacija, ali ne i problem.

Prava pouka ovog slučaja zato nije samo da Hrvatska treba učinkovito očistiti PPK Velebit.

Treba utvrditi gdje je nadzor bio nedovoljan, postoje li rupe u praćenju tokova otpada, mogu li inspekcije ranije prepoznati neuobičajene količine i kako osigurati da račun za nezakonitu zaradu jednog dana ne završi na svim poreznim obveznicima.