Orke, najveći članovi obitelji dupina (ne kitova kako mnogi misle, op.a.), rasprostranjene su u svim svjetskim oceanima i poznate po svojim složenim društvenim ponašanjima. Imaju bogatu kulturu, vrlo su inteligentne i komuniciraju jedinstvenim zvučnim signalima. U vodama oko Norveške i Islanda poznate su po lovu na haringe, a u vodama oko Antarktike love tuljane i mladunce plavetnih kitova.

Uspjeh u lovu i status vrhunskih grabežljivca možda najviše duguju tome što cijeli život provode u skupinama, štite jedni druge, ne ostavljaju na cjedilu nijednog člana obitelji i love u koordiniranim grupama, okružujući i zbunjujući plijen prije nego što ga napadu. Oprezni su, lukavi, a često i vrlo okrutni u lovu.

Žive u matrilinearnim zajednicama u kojima starije ženke oblikuju društvena ponašanja mlađih članova, utječući na to što jedu, čime se zabavljaju i s kim se pare – baš poput matrijarhata u ljudskim društvima. A, naravno, orke katkad nose 'šešire' od lososa i izrađuju alate od morske trave za svoje beauty rutine.

>>Više o orkama pročitajte OVDJE<<

Altruizam je uobičajen u zajednicama orki. Često dijele plijen s pripadnicima svoje vrste i članovima obitelji kao 'društvenu aktivnost i način izgradnje odnosa', objašnjava glavni autor studije Jared Towers, ekolog iz kanadske organizacije Bay Cetology. 'To što dijele plijen s ljudima možda pokazuje njihovu želju da i s nama razviju odnos', dodaje Towers, prenosi Science Alert.

Podsjetimo, orke su ranije uzrokovale kaos za nautičare jer bi se zabijale u kormila stotine brodova, te tako uzrokovale potonuće mnogih od njih. Morski biolozi otkrili su kasnije da bi njihovo naizgled agresivno ponašanje zapravo moglo biti samo djelovanje iz dosade među vrlo inteligentnim životinjama - nešto kao društveni trend, kao što su jedno vrijeme tjednima nosile losose 'na vrhu nosa' kao šešire.

Dvadeset godina zabilježenih interakcija

Studija, objavljena u Journal of Comparative Psychology, obuhvatila je dva desetljeća istraživanja i desetke slučajeva u kojima su divlje orke dijelile plijen s ljudima. Da bi interakcija bila uvrštena u istraživanje, morala je biti inicirana od strane orki, a ne posljedica toga da su se ljudi približili njima. Ti trenuci dokumentirani su videozapisima, fotografijama ili opisima dobivenima intervjuima sa svjedocima.

Od ukupno 34 zabilježene interakcije, 21 se dogodila s ljudima na brodovima, 11 s ljudima u vodi i dvije s ljudima na obali. U interakcijama su sudjelovale orke svih spolova i dobnih skupina. Kao još jedan kriterij, orke su morale namjerno ispustiti hranu pred ljudima s udaljenosti otprilike jedne duljine tijela orke. U nekim slučajevima prethodno su se igrale s plijenom prije nego što su ga ispustile.

U otprilike dvije trećine slučajeva orke su prilazile same, ponekad u parovima, a rjeđe u skupinama. U polovici od 34 interakcije nudile su cijeli plijen, poput čitavog tuljana. U gotovo svim slučajevima, osim jednom, čekale su u prosjeku pet sekundi da vide što će se dogoditi nakon što ponude plijen.

Na razočaranje orki – ali u skladu s etikom i sigurnošću među vrstama – ljudi su u 30 od 34 zabilježene interakcije ignorirali ponuđenu hranu. Ipak, neke orke pokušale su još jednom ponuditi plijen. Teško je zamjeriti orki što se trudi.

Rijetko zabilježeno ponašanje u divljini

Znanstvenici ističu da je ovakvo dijeljenje plijena među vrstama možda i češće nego što istraživanje sugerira, jer su u analizu uključeni samo primjeri koji zadovoljavaju stroge kriterije. Kako se ljudske i orkine aktivnosti sve više preklapaju, ovakve interakcije mogle bi postati učestalije.

Slična ponašanja dijeljenja hrane primijećena su kod domaćih životinja poput pasa i mačaka. Međutim, ovo istraživanje je rijetkost jer se bavi pokušajima dijeljenja hrane kod divljih životinja. 'Zabilježeni pokušaji divljih životinja da opskrbe ljude hranom izuzetno su rijetki', naglašavaju autori.

Zašto su orke toliko sklone dijeliti s ljudima? Možda kako bi istražile, igrale se i razvile odnose s ovom znatiželjnom vrstom. S obzirom na 'napredne kognitivne sposobnosti i društveno-kooperativnu prirodu ove vrste', moguće je da orke nastoje uspostaviti veze preko granica vrsta. Uostalom, priče o dupinima koji spašavaju ljude poznate su još odavno.

Orke često love veliki plijen, što im može ostaviti više hrane nego što mogu pojesti, prenijeti ili sačuvati. Također, ne postoji izravna konkurencija; i ljudi i orke su vrhunski grabežljivci (nemaju prirodnog neprijatelja, op.a.), ali u 'radikalno različitim biološkim nišama'. Zbog toga je vrlo malo primjera u kojima divlji kopneni grabežljivci dijele višak hrane s ljudima.

Autori zaključuju da su generalizirani altruizam i uzajamnost kulturni proizvodi društvenih vrsta. Takva ponašanja su i društveni temelji povezani s visokom encefalizacijom – većim mozgom u odnosu na veličinu tijela. Orke su, u tom pogledu, odmah iza ljudi, naglašavaju istraživači.

Zbog toga su ovi slučajevi dijeljenja hrane fascinantan primjer koji ističe evolucijsko i intelektualno približavanje najviših grana primata i kitova.