Istraživači sa Sveučilišta Pennsylvania analizirali su zdravstvene podatke odraslih osoba s dijabetesom tipa 2 koje su uzimale agoniste receptora GLP-1 te ih usporedili s pacijentima liječenima dvjema često korištenim skupinama lijekova za dijabetes – inhibitorima SGLT-2 i inhibitorima DPP-4.

Rezultati su pokazali da je kod osoba koje su uzimale lijekove iz skupine GLP-1 zabilježen 37 posto veći relativni rizik od alopecije nego kod korisnika inhibitora SGLT-2. U usporedbi s onima koji su uzimali inhibitore DPP-4, relativni rizik bio je veći za 68 posto, piše Science Alert.

Međutim relativni postoci na prvi pogled mogu zvučati dramatičnije nego što pokazuju stvarne brojke. Među korisnicima lijekova GLP-1 zabilježeno je oko 6,9 slučajeva gubitka kose na tisuću osoba tijekom jedne godine praćenja, kod osoba koje su uzimale inhibitor SGLT-2 stopa je iznosila približno pet slučajeva, a kod korisnika inhibitora DPP-4 oko četiri slučaja na tisuću osoba.

Riječ je o približno dva do tri dodatna klinički zabilježena slučaja gubitka kose na tisuću pacijenata godišnje. Apsolutni rizik stoga ostaje malen, naglašavaju stručnjaci.

U istraživanju je 12.004 korisnika agonista receptora GLP-1 uspoređeno s njih 15.221 koji su uzimali inhibitor SGLT-2. U drugoj analizi obuhvaćeno je 11.964 korisnika lijekova GLP-1 i 11.233 onih koji su bili na terapiji inhibitorom DPP-4. Podaci su prikupljeni iz elektroničkih zdravstvenih kartona sustava Penn Medicine u razdoblju od siječnja 2019. do rujna 2024. godine.

Istraživači su pri izračunu uzeli u obzir niz čimbenika koji bi mogli utjecati na gubitak kose, uključujući dob, spol, etničku pripadnost, indeks tjelesne mase, postojeće bolesti i terapiju drugim lijekovima.

Veza je bila posebno izražena pri pojavi takozvane neožiljne alopecije, odnosno oblika gubitka kose prilikom kojeg folikuli nisu trajno uništeni pa postoji mogućnost njezina ponovnog rasta.

'Iako je apsolutni rizik nizak, svijest o ovoj mogućoj nuspojavi može pomoći pri donošenju zajedničkih odluka o liječenju', navode autori studije, dodajući da bi dermatološke posljedice primjene lijekova GLP-1 trebalo detaljnije istražiti.

Zašto bi kosa mogla ispadati?

Studija nije mogla utvrditi zašto je kod korisnika lijekova GLP-1 gubitak kose bio nešto češći. Jedno od mogućih objašnjenja nije izravno djelovanje lijekova, već brz gubitak tjelesne mase koji se kod dijela pacijenata javlja tijekom terapije.

Naglo mršavljenje, velike promjene u prehrani te nedostatak željeza, cinka i drugih hranjivih tvari mogu poremetiti normalan ciklus rasta kose te posljedica može biti telogeni efluvij, razmjerno čest oblik privremenog i difuznog ispadanja kose koji se može pojaviti nekoliko mjeseci nakon fizičkog ili metaboličkog opterećenja organizma.

'Gubitak tjelesne mase i promjene prehrambenog statusa, koje su česte posljedice terapije agonistima receptora GLP-1, poznati su čimbenici rizika za telogeni efluvij', navode istraživači.

Raniji pregled dostupnih istraživanja također je pokazao da je signal mogućeg gubitka kose najizraženiji prilikom uzimanja semaglutida i tirzepatida. Ipak, većina dosadašnjih podataka dolazi iz baza prijavljenih nuspojava i retrospektivnih analiza, a ne iz kontroliranih kliničkih ispitivanja, posebno osmišljenih kako bi se provjerilo uzrokuju li ti lijekovi alopeciju. Uzročno-posljedična veza stoga još nije dokazana.

Studija ne dokazuje da lijekovi uzrokuju alopeciju

Riječ je o opservacijskom istraživanju provedenom metodom koja pokušava oponašati uvjete kliničkog ispitivanja na temelju već postojećih zdravstvenih podataka. Takav pristup može pokazati povezanost između terapije i određenog ishoda, ali ne može sa sigurnošću dokazati da je jedan uzrokovao drugi.

Moguće je, primjerice, da su na rezultate utjecale razlike među skupinama pacijenata koje se nisu mogle potpuno izmjeriti ili prilagoditi. Korisnici lijekova GLP-1 u prosjeku su bili mlađi i imali viši indeks tjelesne mase od pacijenata koji su uzimali usporedne lijekove.

Zdravstveni kartoni nisu pružali ni dovoljno detalja o težini gubitka kose, njegovu trajanju niti o tome je li se njezin rast nakon nekog vremena počeo obnavljati. Istraživači također nisu mogli pouzdano razdvojiti moguće izravno djelovanje lijekova od posljedica brzog mršavljenja ili promijenjene prehrane.

Stručnjaci zato ističu da rezultate treba promatrati u kontekstu dobro potvrđenih koristi agonista receptora GLP-1. Ti lijekovi brojnim pacijentima pomažu u regulaciji šećera u krvi, smanjenju tjelesne mase i rizika povezanih s pretilošću i dijabetesom tipa 2.

Za mnoge će te koristi i dalje znatno nadmašivati razmjerno malen mogući rizik od privremenog gubitka kose, no novo istraživanje ipak pruža liječnicima i pacijentima dodatnu informaciju koju mogu uzeti u obzir pri odabiru terapije i praćenju mogućih nuspojava.

Autori zaključuju da su potrebna daljnja istraživanja kako bi se utvrdilo postoji li izravna veza između lijekova GLP-1 i alopecije, koji biološki mehanizmi mogu biti odgovorni za to te jesu li određene skupine pacijenata osjetljivije od drugih.