NEWSROOM

Ozbiljna tehnologija za neozbiljno novinarstvo

  • Autor: Boris Ružić
  • Zadnja izmjena 26.07.2012 10:50
  • Objavljeno 26.07.2012 u 09:52
newsroom

newsroom

Izvor: Screenshot / Autor: HBO

Nova serija nagrađivanog scenarista Aarona Sorkina, 'The Newsroom', obračunava se sa žutim tiskom i hvali staru školu novinarstva. Jedna od najvažnijih tema kojima se serija bavi jest odnos novinarstva, novih medija i novih tehnologija

Zasljepljujući vrtlog brojeva i boja, čitatelja i gledatelja, popularnosti, 'lajkanja', 'trendinga', 'teganja'. Što se manje jasno vidi, to se stvari više gledaju. Što je veća gomila neuređenih informacija, to su gledatelji iza ekrana više zainteresirani. Taj paradoks već je godinama modus vivendi mnogih obitavalaca digitalnog imaginarija. Portali i druge mrežne stranice, novine i televizija hrane se otprilike ovakvom vizijom prosječnog konzumenta informacija koji svoje afinitete gradi prema količini klikova. Konzument se, s druge strane, prečesto i ponaša odviše lakovjerno prema modernim medijskim arhitektima spektakla.

Američki nagrađivani pisac znanstvene fantastike Paolo Bacigalupi u odličnoj je priči 'Kockar' (koja je prevedena krajem 2011. godine u mladoj i hrabroj hrvatskoj SF tiskovini 'Sirius B') pružio lucidan opis jedne ideje današnjeg – tehnologijom posredovanog – novinarstva. On će, ocrtavajući ideologiju staromodnog i pregaženog novinara koji još vjeruje u vrijednost informacije i vjerodostojnost, napisati kako su njegove priče najmanje čitane jer se bave kompleksnim pitanjima, a ne 'žutilom'.

Kada je Aaron Sorkin, proslavljeni američki scenarist (mi ga možda najbolje znamo po seriji 'Zapadno krilo') napisao scenarij za 'Društvenu mrežu' – Fincherov film kojim se redatelj odlučio na pomalo bizarnu biografiju vrlo mladog Marka Zuckergerga – njegov poduhvat nije naišao na svekoliko odobravanje. Primjerice, britanska spisateljica Zadie Smith neće primijetiti samo frenetične dijaloge koji pršte elokvencijom unaprijed osmišljenih replika i neživotne komunikacijske hiperdinamike, već će takozvanu 'Y generaciju' koja je spojena na Facebook optužiti da slijedi snove jednog zaostalog tinejdžera. Zuckerbergova će ideja povezanosti biti ona s kojom smo se svi susreli u osnovnim i srednjim školama putem spomenara i tračanja: status veze, u što vjerujemo, koji nam je moto i koji su nam hobiji. Životopis nikad sazrelih tinejdžera koji mnogi od nas ispune kada se prvi put spoje na tu mrežu.

Facebook je i meta kritika na račun medijske vjerodostojnosti. Naime, postajući mrežom unutar Mreže, informacije koje kolaju njime mogu postati popularne, a time i raširene na mnogim 'spojištima' i računalima. Popularnošću – dijeljenjem, 'lajkanjem' i komentiranjem one se bliže statusu vjerodostojne informacije pukom nesrećom brojeva i statistike. Te informacije postaju važne i zbog osjećaja stvarnosti kojem smo izloženi dok smo u realnom vremenu svjedoci promjenama u svijetu. Nizozemski teoretičar medija Geert Lovink će u najnovijoj studiji 'Networks Without a Cause' zaključiti kako je paradigma realnog vremena postala dominantan način funkcioniranja, zamjenjujući informaciju i njezin kontekst. U takvoj je konstelaciji važnije kolanje informacija od informacije same.

Iako je Fincher u suradnji sa Sorkinom vješto prikazao vrli svijet novih digitalnih mogula, nagrađivanom je scenaristu povratak korijenima očigledno važan. Tako je prije nekoliko mjeseci kao producent i scenarist zakoračio u novi projekt – seriju koja se odnedavno prikazuje na ekranima diljem SAD-a – nazvanu 'The Newsroom'. Ako je Bacigalupi u 'Kockaru' pokazao distopijsku sadašnjost novinarstva, 'The Newsroom' idealizira 'novinarstvo staroga kova'. U njoj protagonisti predstavljaju posljednji bastion novinarstva pred navalom korumpiranih političara, medijskih priloga nastalih pod kapitalističkom čizmom, spektakularnosti i senzacionalizma, te banalnosti. Tu će tvrđavu Sorkin hrabro braniti, obračunavajući se pritom osobno sa žutim tiskom, ubacujući i gotovo nezaobilazni američki patriotizam na ponekom koraku. U jednoj će epizodi čak nekoliko minuta posvetiti eksplikaciji grešaka koje novinarstvo čini ne bi li bilo prije svega profitabilno, a tek onda u službi naroda, informacije i događaja.


Iako je naizgled pozicija koju Sorkin zauzima možda shizofrena – slaveći tradicionalno medijsko poštenje nakon filma u kojem je slavio novu generaciju Facebookovskih dekoncentriranih hiperaktivaca – njegova preokupacija medijskim učincima zapravo je konstanta. 'The Newsroom' okuplja ekipu koja se pokušava suprotstaviti dominaciji neprovjerenih vijesti, ovlaš donesenih zaključaka i novomedijske brzopletosti. Donekle u tome i uspijeva, nostalgično se i lažno držeći za načela novinarstva koja će u procesu i sami, nesvjesno, kršiti. No tom gestom ekipa gubi gledatelje jer nije prva na poprištu indicija, odnosno događaja.

Pravednička tirada koju će glavni glumac izreći neće biti pripitomljena samo zakonom velikih brojeva u ekonomiji, već će se Sorkin suočiti s često viđenim argumentom, onim da gledateljima treba pružiti ono što oni žele, a to su brze, 'jeftine' i često nevažne informacije. Glavni glumac taj proces pokušava obrnuti logikom koju su teoretičari Michael Hardt i Antonio Negri opisali u knjizi 'Imperij', tvrdeći kako današnja ekonomija 'razvijenog svijeta' više ne proizvodi proizvode već ljude (odnosno, ne zadovoljava htijenje već ga proizvodi. Nedavno je i novoizabrani ravnatelj HTV-a Domagoj Novokmet u intervjuu za Novi list poručio kako cilj televizijskog programa mora biti stvoriti gledatelje za neisplative programe, naglašavajući pedagošku ulogu javnog medija). On će u maniri usamljenog jahača tako pokušati proizvesti gledatelje koji su informirani, zainteresirani za kompleksne teme i koji žele shvatiti kontekst koji okružuje informaciju, a ne samo njenu temeljnu vrijednost.

To je suočavanje s medijskim učincima – iako ponekad premreženo nostalgijom i netočnim emuliranjem televizijskih kuća – hrabar Sorkinov poduhvat. On pritom čini štošta pogrešno. S jedne strane zanemaruje činjenicu kako 'davanje konteksta' informaciji istovremeno pretpostavlja zanemarivanje striktne objektivnosti, jer kontekst uvijek daje određena osoba na određeni način, namjerno ili slučajno privilegirajući jedan dio konteksta nauštrb drugog. No to je simptom od kojeg novinarstvo u cijelosti pati – uvijek u procjepu zahtjeva za 'objektivnom istinom', ali i spoznajom da osnovna informacija bez analize nikada nije dostatna.

Kolanje informacije

Nizozemski teoretičar medija Geert Lovink će u najnovijoj studiji 'Networks Without a Cause' zaključiti kako je paradigma realnog vremena postala dominantan način funkcioniranja, zamjenjujući informaciju i njezin kontekst. U takvoj je konstelaciji važnije kolanje informacija od informacije same.

S druge strane, Sorkin će prema novim tehnologijama i medijima imati ambivalentan odnos. Na jednoj će razini karikirati novomedijsku potrebu za neselektivnim izvještavanjem neprovjerenih informacija u realnom vremenu, ali će na drugoj posegnuti za Skypeom i amaterskim snimateljima kada treba popratiti revoluciju na Trgu Tahrir u Egiptu. U toj će epizodi uloga amaterskog izvjestitelja pripasti takozvanom Khaledu Saeedu ('hommage' stvarno preminulom Khaledu kojeg su policajci nasmrt pretukli u Egiptu iz nikad jasno utvrđenih razloga). On preuzima ulogu informacijskog diseminatora: bolje poznaje egipatske prilike, zna kako se približiti ljudima na poziciji i de facto američke urednike uči njihovom poslu. Poput afere WikiLeaks, mediji se ovdje oslanjaju na subjektivnost i nestručnost 'urođenika'. Sorkin tu, vjerojatno nesvjesno, pokazuje važnost novomedijskih tehnologija za kvalitetno izvještavanje.

Kao što je WikiLeaks predstavio platformu za otkrivanje važnih informacija koje su drugi mediji krenuli analizirati, tako i temeljni mehanizmi interneta bivaju nezamjenjivi u procesu današnjeg funkcioniranja medija. Iako Sorkin patetično pretpostavlja novinare amaterima, jasno određujući hijerarhiju važnosti, lekcija svejedno o(p)staje.

Potreba za pružanjem konteksta informaciji u medijski posredovanom svijetu gotovo je imperativna. Novomedijske tehnologije tu mogu biti važan saveznik jer su intrinzično kontekstualne. Suočavanje s bukom informacija, sa značenjskim višeglasjem, situacija je koja se ne smije odbaciti kao 'dekoncentrirajuća' na internetu. Ono za čim medijski idealisti žude – objektivnošću, ali i analizom – možda je moguće upravo uz pomoć interneta, gdje informacija ima svoju temeljnu, ali i dijalošku vrijednost. Utoliko je potrebno shvatiti kako se ono što preostaje nalazi u domeni pedagogije gledanja. Kao što se televizija, novine i drugi mediji tradicionalnog oblika uče čitati, tako je došlo vrijeme da se i nove tehnologije i mediji uhvate kao platforme čije nam svladavanje tek predstoji.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi