Iz rubrike vjerovali ili ne dolazi vijest da se u Saboru proteklog tjedna dosta diskutiralo o važnoj društvenoj temi – djetinjstvu i odrastanju u Hrvatskoj. Prvo je zastupnica Marija Selak Raspudić prikupila dovoljno potpisa za saborsku raspravu o zabrani mobitela u školama, organizirala okrugli stol na ovu temu nakon čega su zastupnice i zastupnici napokon progovorili o interakciji školaraca i digitalnih tehnologija. Još teža tema vršnjačkog nasilja bila je fokus okruglog stola u organizaciji Kluba SDP-a na kojem su govorili predstavnici roditelja, resornih ministarstava i službi, akademskih i znanstvenih institucija te gotovo svih parlamentarnih opcija.

Za razliku od uobičajenih primitivnih i priglupih rasprava usmjerenih na lovljenje sekunde medijske pažnje i ponižavanje drugog, ton je u Saboru bio ozbiljniji i promišljeniji. Bilo je i vrijeme jer su, kolikogod nam prošlost bila bremenita, sadašnjost i budućnost prepune izazova s kojima se moramo suočiti.

Za složeni problem vršnjačkog nasilja, SDP predlaže promjenu devet zakonskih akata s ciljem povećanja učinkovitosti reakcije sustava obrazovanja, socijalne skrbi, zdravstva, pravosuđa i policije.

Vlast se vadi prebacivanjem odgovornosti

U situaciji kada se mladi nasilnički obračunavaju u školama i izvan njih, reakcija vlasti je najčešće prebacivanje odgovornosti između resora. Ovisno o slučaju odaberite: 'zakazala je škola/socijalna skrb/policija/zdravstveni sustav/sud'. Često nedostatna koordinacija ovih resora za ishod ima neadekvatan tretman i sankcioniranje nasilnih akata, što dovodi do dalekosežnih posljedica za žrtve i njihove obitelji, baš kao i za počinitelje i njihov roditeljski kontekst. Nedostatak reakcije, zakašnjelo djelovanje i prebacivanje odgovornosti utječe na to da se nasilje poput otrova širi u učionicama, po parkovima i ulicama, na stadionima i izletima. I premda je nasilje djece i mladih vrlo složena pojava koja uključuje biološke osobine, roditeljsko okružje i širi društveni kontekst, njegov je rast baš uvijek o(ne)mogućen djelovanjem državnog aparata.

Sama činjenica da je potrebno promijeniti čak devet normativnih akata da bi se stvari ubrzale, poboljšale i usustavile ukazuje na neprimjerenost trenutnih rješenja. Uz dužno poštovanje plemenitim ciljevima inicijative SDP-a, Hrvatskoj treba potpuni zaokret u promišljanju pozitivnih i negativnih strana djetinjstva i odrastanja.

Po uzoru na neke skandinavske države, bilo bi iznimno korisno donijeti jedinstveni zakon usmjeren na djecu. Tako je npr. Island 2022. donio Zakon o blagostanju djece (Child Prosperity ACt) kojim se dijete i mlada osoba stavlja u središte djelovanja svih službi. Ako, primjerice, dijete živi u nasilnom obiteljskom okružju ili onom u kojem mu obitelj ne može priuštiti osnove za napredak, zakonska je obveza svih službi i zajednice u hitnom roku koordinirano preventivno djelovati kako bi se tom djetetu pomoglo. Isto je potrebno učiniti ukoliko postoje problemi s fizičkim ili mentalnim zdravljem djece i mladih. Na taj način društvo istinski iskazuje brigu za blagostanje svakog djeteta i, što je još važnije, aktivno djeluje stavljajući njegov razvoj u središte razvoja društva.

U čemu smo u prednosti pred razvijenijima

'Jokiću, nije ti Hrvatska Island', reći će mnogi. U pravu su da u promišljanju djetinjstva i mladosti zaostajemo za navedenim društvima, ali možda ne znaju da je po mnogo čemu Hrvatska u prednosti pred mnogim razvijenijim državama. Omjer stručnjaka po djetetu i mladoj osobi je povoljniji, a srećom i trenutna situacija s nasiljem je i dalje bolja nego u većini vrlo heterogenih društava s getoiziranim zajednicama. Ako samo uzmete u obzir broj stručnih suradnika u školama, centrima za socijalnu skrb, zdravstvenim ustanovama, policijskim postajama, ubrzo ćete doći do toga da su nam predispozicije za djelovanje u Rijeci, Splitu, Zagrebu ili Puli bolje nego njima u Bergenu, Reykjaviku, Tampereu ili Malmoeu. Štoviše, kad bismo ideju blagostanja i napretka svakog djeteta i mlade osobe proširili i na pozitivan razvoj koji uključuje djelovanje u slučaju darovitosti i različitih talenata, imali bismo primjerenu osnovu za značajan društveni iskorak.

U zemlji u kojoj se svi kunu u djecu i mlade, a malo tko se za njih istinski brine, potrebno je iznaći novu viziju razvoja djece i mladih koja uključuje elemente odrastanja u digitalnom vremenu. Za to je nužno slomiti birokratske resorne zidove te steći hrabrost suočavanja sa svime što nam trenutak i budućnost donose.

Možda je prethodni tjedan u Saboru znak da hrvatske političarke i političari mogu bolje. Vjerovali ili ne!