ODE KONCENTRACIJA

Mijenja li nas internet?

  • Autor: Boris Ružić
  • Zadnja izmjena 28.03.2012 16:30
  • Objavljeno 28.03.2012 u 16:30
dječak internet laptop

dječak internet laptop

Izvor: Guliver/Thinkstock / Autor: thinkstock

Iako ćemo današnju 'slabu koncentraciju' pripisati internetu, nostalgično se okrećući prema proteklim desetljećima u kojima nam se gesta fokusiranja na tek jedan predmet (knjigu) činila prirodnijom, Carr će pokazati kako je kroz povijest ljudskom razvoju inherentno svojstvo nelinearne pozornosti

Kada je američki pisac Nicholas Carr 2010. godine objavio knjigu 'Plitko - što internet čini našem mozgu', taj čin nije bio tek pokušaj ukrcavanja na vagon pisanja o novomedijskim temama i problemima koji zadnjih desetak godina, a poglavito od sredine prošlog desetljeća naovamo, popunjavaju prostor blogova, tiska i popularne publicistike. Njegovi su eseji o informatičkim tehnologijama i osvrti na dot.com balon još početkom stoljeća bili zapaženo štivo.

Finalist za Pulitzerovu nagradu prošle je godine napokon preveden i u nas, u nakladi Jesenski i Turk. Taj je prijevod, došavši jednu godinu nakon onog Andrewa Keena, proširio tendencije hrvatskog medijskog prostora u produbljivanju dijaloga oko novomedijskih fenomena poput društvenih mreža, o kojima se i danas najčešće govori u terminima trivijalnih informacija (iako mogu biti zanimljivo štivo, ne predstavljaju reprezentativan oblik analize) ili statističkih izvještaja. Carrov pristup modernim tehnologijama može se opisati kao mješavina izravnih uvida u tehnologijske fenomene i povijesnog odmaka koji autor zauzima prilikom kvalitativnih analiza važnih historijskih točaka ljudskog razvoja.

U tom promišljanju njega neće zanimati tek internet kao medij dijeljenja informacija, odnosno distributivni medij, već i formalna, odnosno materijalna razina medija, pri čemu će zaključiti kako se s tehnološkim pomacima ne mijenjaju samo proizvodi, već i cijele kulture, organizacijom teksta, načinom čitanja i razmišljanja. Drugim riječima, Wikipediju, primjerice, od tradicionalne enciklopedije ne dijeli samo drugačiji ustroj uredničkog posla, postojanje linkova i mogućnost hipertekstualnog pretraživanja. Ona je radikalno drugačiji tip odnosa prema znanju upravo u načinu na koji to znanje primamo. Jednako tako, toliko smo naviknuti na estetiku operativnih sustava koje koristimo da ideja 'prozora' odnosno kartica između kojih izmjenjujemo i dijelimo našu pažnju postaje središnji dio naših operacija – pitanje 'što će nam internet u elektroničkom čitaču knjiga' više nije od važnosti, već koliko će taj pretraživač biti brz i omogućuje li nam istovremeno slanje elektroničke pošte i pregledavanje videosadržaja.

Iako ćemo današnju 'slabu koncentraciju' pripisati internetu, nostalgično se okrećući prema proteklim desetljećima u kojima nam se fokusiranje na tek jedan predmet (knjigu) činilo prirodnijim, Carr će pokazati kako je kroz povijest ljudskom razvoju inherentno svojstvo nelinearne pozornosti. Tek je ustoličenjem knjige čovjek suočen sa zahtjevom za usredotočenošću na jedan predmet u 'svijetu koji se stalno mijenja'. No, iako je čovjek usporedno s tiskarskim strojem postajao čitatelj, Carr će u i novomedijskim praksama naći alibi za pomno čitanje promjena koje one donose.

U potrazi za počecima te nove tehnološke paradigme 'multitaskinga' Carr se vraća središnjoj točki mnogih teoretičara medija – Marshallu McLuhanu, kanadskom mediologu koji je vrhunac svoje ikoničnosti doživio 60-ih i 70-ih godina 20. stoljeća i njegovoj tvrdnji kako su današnji medijski stručnjaci više zaokupljeni isporukom sadržaja nego samim medijem. Što točno predstavlja okidač za Carrovu analizu? Ono što ga zaokuplja (a trebalo bi i nas, kako će reći) jest 'nelagodan osjećaj da nam netko ili nešto prčka po mozgu, prekraja živčano sklopovlje i reprogramira pamćenje', odnosno činjenica da više ne razmišljamo kao prije; koncentracija nam stalno bježi, a dubinsko čitanje (s razumijevanjem) postaje moment odavno izgubljen našim svakodnevnim htijenjima. Promjene koje će on detektirati i za koje vjeruje da dugujemo modernom razvoju svrstat će pod termin 'intelektualne tehnologije'. Vjerovanje po kojem današnji novomedijski alati poput interneta ne proširuju naše fizičke sposobnosti (poput pluga), već mentalne (poput pisaćeg stroja koji nije bio samo produžetak naših prstiju, već i mijenja način stvaranja i okupljanja znanja) intrinzično je Carrovoj filozofiji.

Internet u toj konstelaciji zauzima važno mjesto zbog intenzivne popularizacije proteklih godina – odrasle osobe u Sjevernoj Americi 2009. su godine provodile prosječno sedamnaest sati tjedno na internetu. To je vrijeme važno jer prekraja naš doživljaj svijeta – ne toliko na fenomenološkoj razini, već na biološkoj. Drugim riječima, Carr će, pozivajući se na mnoga znanstvena istraživanja, tvrditi kako nove tehnologije s vremenom mijenjaju naš moždani ustroj na neurološkoj razini, time izravno ulazeći u debatu s onima koji vjeruju kako ljudi nisu zarobljenici tehnologije već imaju mogućnost odabira što će koristiti i na koji način. U pojednostavljenoj maniri, SMS javljanje koje je RTL televizija u Hrvatskoj provodila u središnjem dnevniku nije bio samo pokušaj 'starog' medija da se ukrca na vlak novih tehnologija, već sasvim jasno ograničava pozornost gledatelja i navodi ga na razmišljanje unutar 160 znakova koliko stane u jednu poruku. Nova vrsta koncentracije i promišljanja utoliko nije tek naš svjesni izbor, već je inherentna našem novom funkcioniranju.

Jakob Nielsen je prije više od jednog desetljeća napravio važan korak u smjeru proučavanja čitateljeve pozornosti na internetu, uvidjevši kako koncentracija koju pridajemo tekstu na ekranu nije jednakog intenziteta, već nalikuje slovu 'F' – prvo čitamo naslove i nekoliko redaka teksta da bismo naposljetku sve više sadržaja preskakali ne bismo li došli do kraja teksta. Carru je to istraživanje poslužilo ne bi li pokazao kako uistinu dubinska koncentracija koju smo mogli njegovati čitajući knjige nije primjenjiva na internetski sadržaj. No ono što zaboravlja napomenuti je da ta prilagodba nije tek nesretna okolnost moderne 'idiotkracije', već potreba čovjekovog mozga koji se suočava s novom vrstom organizacije teksta na ekranu. Sučelje knjige i računalnog monitora nisu istovjetni – dok knjigu najčešće krasi neprekinut niz slova, ekranski prikaz prije svega je slikovne prirode, a tekst je raštrkan, često slabije povezan i ne okupira većinu prostora.

Nadalje, korisnik računala često je suočen s hrpom informacija od kojih nisu sve jednake vrijednosti, te će, svjesno, neka pretraživanja ili čitanja namjerno diskriminirati u odnosu na druga. Iako problem selekcije informacija ostaje otvoren, kao i ideologiziranost institucija čija je svrha upravo usmjeravati ograničenu pažnju čitaoca prema sadržaju koji zagovaraju, sama količina pozornosti koju pridajemo nije toliko prijeporna. Kako se uvježbavamo u kretanju web-stranicama, pregledavanju weba, dijagonalnom čitanju i održavanju podijeljene pažnje, lako je moguće da naši plastični mozgovi postanu vičniji tim zadaćama. To bi značilo da je odbacivanje dualističke ideje o tehnologiji kao onoj koja nas oblikuje i kao o oruđu koje mi svjesno koristimo prema nekom cilju možda preuranjeno. Iako očigledno postoji sučelje medija koje donekle oblikuje naše kognitivne procese, važni postupci ipak ostaju u domeni našeg odlučivanja – prepoznati sadržaj na ekranu i koncentrirati se na njega ne razlikuje se mnogo od promatranja gustog teksta na portalu ili prelijetanja pogledom kroz novinske tekstove.

Pomalo je ironično što Nicholas Carr svoju knjigu piše donekle heterogeno, raznorodno i nelinearno – skačući s neuroznanstvenih istraživanja na procese digitaliziranja knjiga i igranje videoigara. On, u nakani da opiše nove medije kao one koji mijenjaju način organizacije i shvaćanja teksta, preuzima gestu novomedijske pismenosti i piše knjigu koja se mogla pojaviti i u obliku hiperlinkova na web-stranici. Možda je to i potvrda vremena u kojem tekst gubi jednoznačan predznak i oblik, a mi kao čitatelji dobivamo na raspolaganje mogućnost odabira onog na što ćemo usmjeriti pažnju i što ćemo čitati. Uostalom, kud većeg svjedočanstva spomenutoj tezi ukoliko ste i vi, čitaoci, upravo došli do kraja ovoga teksta bez previše preskakanja. Možda je to i najveća potvrda plastičnosti interneta i naših mozgova - mogućnost da skupimo snagu i sami usmjeravamo njegove još ne u potpunosti istražene kapacitete.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi