KOZMIČKA NOĆNA MORA

Koliko je zapravo opasno svemirsko smeće?

  • Autor: NJD
  • Zadnja izmjena 06.10.2012 11:35
  • Objavljeno 06.10.2012 u 11:35
Tportal

Tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal

Odgovor na ovo pitanje je 'izuzetno'. Naime, udar komadića svemirskog otpada veličine kockice šećera jednako je poguban kao eksplozija ručne granate u neposrednoj blizini

U četvrtak je Međunarodna svemirska postaja (ISS) morala izvesti još jedan u nizu manevara kako bi izbjegla sudar s komadom japanskog satelita.

Prije toga ISS je izveo manevar u travnju 2011. i siječnju 2012. Zanimljivo je da su mnoge od ovih prijetnji rezultat sudara ruskog vojnog komunikacijskog satelita Kosmos 2251 sa solarnom pločom američkog komercijalnog satelita Iridium 33 koji se dogodio 2009. godine. Ploča se razbila, a Iridium 33 se oteo kontroli. Kosmos 2251 se raspao. Samo u ovoj jednoj havariji stvoreno je više od 2.000 fragmenata smeća promjera većeg od 10 cm te vjerojatno na stotine tisuća manjih komadića.

Prema NASA-inim podacima u orbiti Zemlje nalazi više od 20 tisuća komada svemirskih krhotina većih od 10 cm u promjeru, koje predstavljaju sve veći problem za operacije u svemiru. No čak i komadići manji od centimetra mogu uništiti cijele satelite jer se kreću velikim brzinama. Naime, kinetička energija udara je E = ½ mv², dakle, raste s kvadratom brzine. Sateliti se u orbitama obično kreću brzinama od nekoliko desetaka tisuća kilometara na sat. Brzina sudara Kosmosa i Iridiuma bila je 42.100 km na sat. Za usporedbu, metak se kreće prosječnom brzinom od oko 3000 km na sat, dakle, desetak puta sporije.

Sudar Kosmosa i Iridiuma šokirao je stručnjake jer je bio prvi korak u ostvarenju tzv. Kesslerovog sindroma. Naime, Donald Kessler je još 1978. upozorio da će s povećanjem broja satelita u orbiti porasti i opasnost njihovih sudara. Komadići koji će u njima nastati oštetit će druge satelite i na taj način izazvati lančanu reakciju koja će oko zemlje stvoriti golemi oblak smeća. Nakon toga orbite će postati neupotrebljive jer će sve što se u njih lansira biti razoreno. Konačno će naš pristup svemiru biti potpuno onemogućen.

Razvoj takvog scenarija iz noćnih mora ubrzali su Kinezi kada su 2007. projektilom namjerno uništili svoj vlastiti satelit. Bio je to test koji je trebao svijetu pokazati da Kina ima oružje za svemirsko ratovanje, međutim, za njim je u orbiti ostalo oko 3.000 uočljivih komadića.

Naravno, ne treba zaboraviti ni da sateliti, odnosno njihovi dijelovi koji izlete iz orbita, također mogu završiti na Zemlji. U mnogim letjelicama postoje dijelovi koji su izgrađeni od materijala koji prilično dobro podnose toplinu te mogu preživjeti prolazak kroz atmosferu i završiti u naseljenim krajevima u našim krovovima ili glavama. Jedan poveći komad nedavno je preletio nad Velikom Britanijom.

Znanstvenici u svemirskim agencijama poput ESA-e i NASA-e rade na ovom problemu, međutim, on uključuje i komplicirane političke, pravne i vojne zavrzlame. Naime, sateliti, čak i nakon što postanu nefunkcionalni, i dalje pripadaju zemljama koje su ih lansirale. Čak i kada bi predstavljali opasnost za satelite drugih zemalja, one ih ne bi mogle ukloniti bez pristanka vlasnika. Konačno, lansiranje letjelica koje mogu ukloniti smeće osjetljivo je pitanje i zbog toga što se istom tehnologijom mogu eliminirati funkcionalni sateliti.

Stručnjaci upozoravaju da vrijeme za neke konačne odluke ubrzano istječe jer orbitalna prostranstva oko Zemlje i nisu naročito velika, mada ih nazivamo svemirskim.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi