Kina je započela s jednim od najambicioznijih programa satelitskog nadzora na svijetu, i to u dijelu orbite u kojem se dosad rijetko tko usuđivao djelovati na duge staze. Riječ je o floti 'špijunskih satelita' u tzv. vrlo niskoj Zemljinoj orbiti (VLEO), a ona bi Pekingu mogla dati gotovo neprekinut uvid u događaje na bilo kojoj točki planeta. Američki i europski sigurnosni krugovi stoga prate njezin razvoj s velikom zabrinutošću
Početkom studenoga 2025. godine iz lansirnog centra Jiuquan u unutrašnjosti Kine u orbitu su poslana dva satelita Chutian-2. Iako je lansiranje formalno predstavljeno kao komercijalni projekt, stručnjaci upozoravaju da je riječ o koraku prema golemom sustavu vojnog nadzora. Plan je jasan: do 2030. godine Kina planira imati čak 300 satelita koji će kružiti na visini od 150 do 300 kilometara, u sloju u kojem se atmosfera još uvijek osjetno 'sudara' s tehnologijom.
Takva pozicija omogućuje iznimno visoku rezoluciju snimaka. Prema procjenama europskih stručnjaka, kineski 'supersateliti' mogli bi razlikovati detalje manje od deset centimetara, a uz pomoć umjetne inteligencije čak i upola manje. U praksi to znači mogućnost gotovo stalnog nadzora vojnih baza, luka, aerodroma, pa i pojedinačnih vozila, piše njemački WiWo.
Projekt je označen kao 'komercijalni pothvat', no stručnjaci sumnjaju da ima ikakve civilne primjene. Tvrde da je previše složen i skup da bi ponudio konkurentne cijene za civilni sektor.
Ogromne količine podataka moraju se u stvarnom vremenu slati prema Zemlji, obrađivati u snažnim podatkovnim centrima i zatim distribuirati vojnim jedinicama. To zahtijeva laserske komunikacije, dodatne satelite u višim orbitama i snažnu računalnu infrastrukturu.
Upravo ta integracija – sateliti, komunikacije i umjetna inteligencija – čini kineski sustav potencijalno presudnim u budućim sukobima.
vezane vijesti
Veći adut za vojni nadzor od dronova
Rat u Ukrajini pokazao je granice klasičnih izviđačkih dronova. Elektroničko ometanje i protuzračna obrana sve ih češće prisiljavaju na povlačenje, a sateliti mogu nadzirati protivnika bez izravnog rizika. Upravo zato kineski sustav, koji bi svaku lokaciju mogao 'posjetiti' svakih 30 minuta, ima veliku vojnu vrijednost.
Analitičari pretpostavljaju da će sateliti, osim optičkih kamera, imati radarske senzore sposobne snimati kroz oblake i noću. To ih čini posebno pogodnima za taktičko planiranje na bojištu, ali i za praćenje pomorskih kretanja, primjerice američkih nosača zrakoplova.
No boravak u vrlo niskoj orbiti nosi ozbiljne tehničke probleme. Otpor atmosfere brzo usporava satelite, zbog čega oni moraju imati vlastiti pogon – najčešće ionske motore napajane solarnom energijom. Kada se potroši pogonski plin, satelit nekontrolirano pada i sagorijeva u atmosferi, često već nakon dvije do tri godine.
Pored toga, na toj visini prisutan je atomarni kisik, iznimno reaktivan plin koji ubrzano nagriza metalne dijelove i optiku. Zbog toga su sateliti aerodinamičnog oblika, a osjetljivi senzori dodatno zaštićeni. Sve to znatno povećava cijenu sustava, što dodatno potkrepljuje sumnje da projekt nije namijenjen civilnoj upotrebi.
Amerika spremila 'oprezan' odgovor, Europa nervozna
Prošlog proljeća Američki pomorski institut upozorio je da bi nova kineska satelitska flota mogla generirati 'u minutu točne informacije o ciljevima' za kinesku mornaricu te da bi se, primjerice, mogla koristiti za napad na američku pomorsku bazu u Pearl Harboru.
Kad je riječ o razvoju satelita, dakako, Sjedinjene Države ne stoje po strani. Njihov Nacionalni ured za izviđanje (NRO) već je lansirao oko 200 satelita u nižu orbitu, uz pomoć SpaceX-a i Northrop Grummana, no oni kruže na visinama od oko 580 kilometara, što znači slabiju rezoluciju, ali i dulji vijek trajanja te manji tehnički rizik.
Washington se tako odlučio za postupniji, manje rizičan model, a Peking otvoreno eksperimentira ekstremnim rješenjima da bi stekao prednost.
U Europi se pak s nelagodom promatra kineski iskorak. Iako se članice NATO-a oslanjaju na američke kapacitete, ovisnost o SAD-u sve se češće doživljava kao strateški problem. Zato Europska svemirska agencija planira vlastitu konstelaciju u okviru programa ERS-EO, za koji je zasad predviđeno 750 milijuna eura.
Cilj je postići stalni nadzor u gotovo realnom vremenu kombinacijom radarskih i optičkih satelita. No industrijski izvori upozoravaju da bi projekt mogao kasniti, kao što se već dogodilo s europskim komunikacijskim sustavom IRIS², zbog složenih zahtjeva država članica.
Europa pritom ima iskustva s vrlo niskim orbitama – ESA-in satelit Goce letio je na visinama ispod 250 kilometara – ali to znanje nikada nije pretvoreno u trajni operativni sustav.
