Naravno, taj su Modrićev uspjeh komentirali i brojni njegovi prijatelji, nogometaši te sadašnji i bivši suigrači. Jer svi znaju kakav je Luka igrač, ali i čovjek.

No, malo je onih, koji Luku poznaju od njegove najranije dobi, kada se kao izbjeglica školovao u Zadru i kada je tek učio prve nogometne vještine.

Jedan od njih je i Jure Karamarko, koji je na svom Facebook profilu opisao neke od najljepših životnih dana, onih školskih, kada djeca još uvijek samo neiskvareno maštaju o budućim životnim pozivima.

Karamrkovu objavu prenosimo u cjelosti i originalu, da Vam ne uskratimo dio tog doživljaja.

Najbolji na svijetu

Jedan dan prije sata povijesti tip sa kojim sam sjedio u klupi kaže mi da nije učio, da nije spreman. Iza nas su sjedili Jukić i Bugarija pa sam se ja zaminija ja Jukićem i sija sa Bugarijom. Tip sa kojim sam sjedio u klupi tako je sjeo ispred mene. Učiteljica ga je prozvala i kad se dignuo ja sam mu šapnuo par odgovora, dobio je 2. Zvonilo je a on je sa 7 metara ubacio kredu u koš za smeće kao da je košarkaš. Iza škole ekipa se trpa u buseve a nas dva pošto nismo imali za bus krećemo lagano pješke od Borika do Vošte. Na sebi je imao Lotto patike za nogomet i traperice.

- Večeras je derbi. Gledamo kod Ćire - rekao je i otrčao doma da se presvuče jer žurio je na trening.

Ako se dobro sićan u sobi kod Ćire je bio još i Režan i Oštrić, on, Ćiro i ja. Torcida je bila u transu, kod ograde na sjeveroistoku krenulo je opasno sa neredima a onda se ukazao Stanko Bubalo i zabio. Poljud je gorio. Soba je bila u transu. Ŕežan, Ćiro, Oštrić, on i ja. Neka druga dimenzija. U to vrijeme cijeli svijet se divio Ronaldu, onom pravom Ronaldu naravno a on, on je samo o Tottiju pričao... I o Hajduku, da, o Hajduku. Trener mu je bio Botunac sićam se ko danas kad je išla ta selekcija doli u Split. Nisu ga uzeli... Jebiga

Onda jedno jutro u školi, sjedio sam sam u klupi. Razrednik je došao i obavijestio nas da je tip iz klupe odselio u Zagreb. Da ga je odveo Dinamo... Dinamo ej...

Nisam ga vidio godinama iza. Tamo 2011-e u studenom sin mi je ležao u Munchenu već osmi dan života na operaciji srca. Dan dva iza pogled na bankovni račun govorio je da je i onaj tip iz klupe pomogao.

Godine su išle. Nisam ga nikad više ni čuo ni vidio. Vodio sam neke svoje bitke. On je upao u neki svoj žrvanj, dogodile su mu se razne presude, razne osude... Mafija je zgrabila ruke oko njega, više ni sam ne znam što da mislim, kao otac, ne kao navijač ili kao netko iz klupe nego samo kao otac. Tko zna tko je kakve izbore nekad imao i tko zna... Ma, tko da bude više pametan oko ičeg. Onaj tko ima klince neka ih pogleda dok spavaju i zapita se, kako bi postupio da ti netko kaze da ce im nauditi ako... Ne znam, zaista ne znam...

I tako, nekih 16 godina kasnije gledam, tip iz klupe proglašen je najboljim nogometašem na svijetu. Tip u onom trapericama i Lotto patikama s kojim sam išao pješke do Vošte svaki dan jer nismo imali niti za bus. Tip kojem sam šaptao povijest ušao je danas u povijest.

Luka čestitam od srca. Za ovo na terenu, za ovaj tron, za ovaj trenutak. Za sve ono izvan terena svih ovih godina ne znam što da kažem. Ne znam, vjerujem da je usprkos svemu negdje ostalo nešto od onog dječaka sa Hajdukovim šalom koji razbija Ćirin dnevni boravak u transu dok Bubalo trpa gol za još jednu ekstazu Hajdukove vojske. Želim, zaista želim vjerovati da onaj dječak zaista nije imao izbora kada su stigli dečki iz agencije u naš grad u crnim kožnjacima sa crnim audijem i na žalost, sa crnim planovima i još crnjim vrećama...