Slavko Štimac smatra da se ne treba pretjerano pojavljivati u medijima pa o njemu u novinskim arhivima nema puno podataka. Nerado daje intervjue jer je, kaže, sličan karakterima likova koje je glumio: osjetljiv, povučen i zatvoren. Ipak, novi film i njegova hrvatska premijera bili su povod za priču s legendarnim srpskim glumcem kojeg mnogi drže i velikim umjetnikom.  

Publika u kinu posebno je bila oduševljena kad je u filmu vidjela kadrove koji prikazuju malog i mladog Dobricu, a zapravo je riječ o kadrovima iz davno snimljenih filmova koji su se digitalno uklopili u novosnimljene scene. Jeste li očekivali takvu reakciju?
Redatelj Srđa Penezić došao je na ideju da koristimo te kadrove iz filmova koji su me pratili kako rastem. On je inače napisao i režirao dugometražni animirani film (Film Noir), pod pseudonimom D. Judd Jones, tako da jako dobro poznaje animaciju i specijalne efekte. Čitav svoj radni vijek je proveo u Americi i vrlo je uporan i precizan. Bilo je jako zanimljivo čekati da vidimo kako će to ispasti na kraju. Nakon prve interne projekcije, bilo je jasno da to odlično funkcionira. Normalno, do tada nismo mogli znati kakve će biti reakcije na film. Neki su tvrdili da će u Zagrebu biti odlična reakcija i zaista je bilo predivno.

Mnogi su, a među njima i redatelj filma, rekli da ste vi idealni za tu ulogu. Koliko nalikujete Dobrici?
Možda imamo sličnosti, ali nije lako biti sličan njemu (smijeh). Zapravo, koliko sam 'Dobrica', to je na drugima da procjene. Godi mi kad kažu da sam ja pravi lik za tu ulogu, ulogu osobe koja na svijet koji ga okružuje gleda samo s pozitivne strane i u svemu vidi samo dobro te se tako i ponaša. On je od početka zadan, određen i takav je do kraja filma, za razliku od ostalih likova koji uz njega doživljavaju transformaciju. Često se misli da su takve uloge jednostavne, a zapravo je najteže jer je, da se tako izrazim, to sviranje na jednoj žici. Srđa, moja supruga Vesna i ja se dugo znamo. Kad smo se preko Skypea dogovarali za film, bila nam je namjera napraviti nešto što će ljudima biti zadovoljstvo gledati, da ih malo inspiriramo. I samome mi je, kad gledam filmove, dosta što se stalno vrte jedne te iste, crne teme ili opet neke koje su očigledna kalkulacija, da ne kažem politička korektnost. Što se tiče filma 'Dobrica', on je rađen bez toga. Iz čiste ljubavi prema filmu.

'Dobrica' je moderna bajka. Vjerujete li u bajke?
Samo naše postojanje je bajka. Kad počnete misliti o tome zašto postojimo, kako smo nastali, ne trebate veće bajke! Da ne govorim o neponovljivoj ličnosti svakoga od nas. To je zaista najveće čudo. Čovjek je jedan drugome najveća inspiracija. Ono što mislimo o drugima i kakve smo volje jedni prema drugima, odražava se na nas. Primjerice, mnogi osjete da kad netko uđe u prostoriju s negativnom energijom, odmah izazove neku negativnu reakciju. Tako je i u ovom filmu. Dobra djela se vraćaju dobrim.

Zagrebačka projekcija filma 'Dobrica' bila je nedavno na Zagreb Film Festivalu

Koliko je teško biti dobar u ovim vremenima?
Ljudi su u svakom vremenu govorili 'Sad je najgore vrijeme'. Da su se vremena ubrzala, naročito zbog brze komunikacije i od silne medijske kampanje koja postoji u svemu, od politike, filma, glazbe, televizije - jesu. Ljudi su postali prilično neosjetljivi, pa kad čuju za neku tragediju, kao da samo traže još, a to nije dobro. Naročito se plašim za mlade naraštaje jer su oni emocionalno nezreli i to može pogrešno utjecati na njih. Nije sve u marketingu i tome da se napravi jeftini reality show s kojim će se popuniti minutaža u televizijskom programu. To može biti jako opasno. Vrijeme će pokazati kakve ćemo generacije dobiti. Dobrota je vjerojatno najteži ljudski zadatak. Iako djeluje da je jednostavno biti dobar – nije, ali se isplati i moguće je biti dobar.

Izjavili ste da ne volite gledati svoje filmove... Zašto?
Nije da ih ne volim gledati, nego sam vrlo kritičan prema samom sebi. Stalno imam neke zamjerke. Ali većina mojih kolega ima takav stav prema sebi. Nitko bolje od mene ne može da uočiti grešku. Riječ je o onome što je u vama, što je unutra. Negdje vam je nešto zasmetalo i ako pratite unutarnji glas, doći ćete do odgovora na pitanje zašto ste nešto odigrali na taj način. Probajte nekome reći da snimi svoj glas. Mnogi se uplaše kad ga čuju (smijeh). To ima male sličnosti i s ovim mojim problemom gledanja svojih filmova. No više me zanima kako drugi ljudi reagiraju, a to je svrha ovog posla.

Ako je nekome film život i život kao film, onda ste to vi, koji ste pred kamerama od djetinjstva, kada ste odigrali glavnu ulogu, dječaka Ranka u filmu Obrada Gluščevića 'Vuk samotnjak'.
Kad sam dobio tu ulogu, imao sam jedanaest godina. Nakon tog filma odmah su uslijedili drugi, pa treći i tako redom. Imao sam potpuno netipično odrastanje.

U 'Vuku samotnjaku' ostvario je svoju prvu ulogu

S 13 godina postali ste velika zvijezda nakon 'Salaša u malom ritu'. Niste se igrali s djecom niti putovali s razredom na ekskurzije, prolazili faze odrastanja kao vaši vršnjaci. Je li vam to na neki način bilo stres i teret?
Bio je to priličan stres. Nikad nisam bio potpuno opušten. Projekti su se redali jedan za drugim. Nije više bilo privatnosti. Svako me je prepoznavao, što nije lako, a zna biti i neugodno. Iskreno, to može biti veliki teret.

Zašto niste pokušali studirati glumu?
Više ne znam pravi razlog, ali sad nije ni bitno. Imao sam specifičan glumački put. Snimao sam stalno i kroz snimanja i rad sa svim ljudima koji su nešto značili na ovim prostorima, poput Obrada Gluščevića, Branka Bauera, tako da sam dosta stvari učio u hodu.

Početkom devedesetih igrali ste u kazalištu. Jedan ste od rijetkih glumaca bez formalne glumačke naobrazbe koji se jako dobro snašao u kazalištu...
Početkom devedesetih igrao sam u nekim predstavama, a prošle godine me zvao Darko Bajić i ponudio mi ulogu u komadu Dušana Kovačevića 'Klaustrofobična komedija'. To mi se dopalo jer je on, među ostalim, sjajan dramski pisac kojeg se sjećamo iz 'Maratonaca', 'Tko to tamo peva' i ostalih komada. To je vrlo igrana predstava i ove sezone je na repertoaru i stalno je rasprodana.

Po čemu ćete pamtiti život u Americi, osim 11. rujna kada ste se zatekli tamo?
Po raznim stvarima, najviše po dragim ljudima, kao što svaku sredinu pamtiš. Živio sam u New Yorku gdje sam boravio ranije, 1979. kada sam osam mjeseci boravio tamo, tako da sam dobro upoznao tu sredinu. Iskreno, volim Amerikance jer mi djeluju neiskvareno. Recimo, kad smo radili film Gorana Rušinovića 'Buick Riviera', snimali smo ga u Fargu u Dakoti. Ondje je takav divan mentalitet. Ljudi vas pozdravljaju na svakom koraku. Šerif nam je ponudio pomoć, svi su bili toliko ljubazni i dobri da je to bilo dirljivo. Amerika ima svojih čari. Imam ondje divnih prijatelja, kao i moja supruga, koja je nakon što je završila likovnu akademiju živjela u New Yorku. Bio sam ondje kad je bio napad na WTC. Bilo je to jako ružno, velika strka i uzbuna, ali su ljudi bili solidarni. Vatrogasna stanica je bila odmah pored naše zgade, tog dana je život izgubilo četrnaest vatrogasaca iz našeg susjedstva. I zet prve susjede...

U filmu 'Buick Riviera' glumio je s Leonom Lučevom

Koliko često posjećujete Hrvatsku, budući da ste tu rođeni?
Često sam u Zagrebu jer su moji najmiliji tu, moj brat, stric...

E sad, kad smo se dotakli obitelji, moram vas pitati za suprugu koju ste nekoliko puta spomenuli. Već ste dugo u skladnom braku, što je, po vama, ključno da bi se brak održao?
Tolerancija, ljubav i razumijevanje ključne su u svakoj bračnoj zajednici. Familija je društvo u malom. Kao, uostalom, i odnosi u društvu. Mi smo socijalna bića i ne možemo jedni bez drugih. U zajednički život svatko donosi svoj temperament, navike. Zato treba biti strpljiv i tolerantan.
Rekli ste da ne biste savjetovali sinu Vidu da se bavi glumom. Zašto?
Mislim da svako treba napraviti svoj izbor. Vrlo je važno raditi nešto u čemu uživaš i što voliš. Znam da je to danas u većini slučajeva teško izvodivo, ali on je izabrao svoj put i ja sam zadovoljan. Na postdiplomskom je u Berlinu. Dosta radi i puno putuje.

Mnogi žale za nekadašnjim vremenima, Jugoslavijom. Kakva je situacija s vama?
Odrastao sam u jednoj zemlji i bilo bi licemjerno odjednom se praviti da ta zemlja nikad nije postojala i da ništa ne znam o njoj. To bi stvarno bilo nepošteno. Sve je previše ispolitizirano. Stano vraćanje na nešto iz prošlosti ne donosi ništa dobro. Ima jako puno unesrećenih ljudi. Mnogi su ostali bez bližnjih, života, kuće i tko sam ja da pametujem i da im držim predavanja? To je neukusno. Treba poštovati svačiji život i izbor.

Viču li za vama i danas 'Mesi, mesi, neće da ti škodi' ili 'I tata bi, sine'?
Bilo je toga uvijek i dan danas je tako! To je svima simpatično, jer nije ništa zlobno. Ljudi pamte te neke duhovite, zovu ih kultnim replikama iz filmova. Ali to je prihvatljivo.

Kako održavate vitalnost, mladi duh?
Mislim da pretjerujete! Nemam neki režim, u svemu sam normalan, umjeren od hrane, kretanja, spavanja. Nekad je to bolje, nekad lošije, ovisi kakav mi je dan. Kad premotavam neke filmove, ne spavam dobro, a kad sam miran - spavam dobro vjerojatno kao i mnogi drugi ljudi.

Na što ste najviše ponosni?
Najviše sam ponosan na svoju obitelj.

S Nedom Arnerić je, među ostalim, glumio u kultnom filmu 'Tko to tamo peva'

Save