Prije dvije godine američki satirički list The Onion objavio je recenziju u kojoj Ryan Schreiber, glavni urednik vrlo utjecajnog webzinea Pitchfork Media procjenjuje glazbu kao takvu, odnosno lamentira o umjetničkoj vrijednosti i značaju tog polja ljudskog djelovanja od pretpovijesti do danas. U prepoznatljivo kićenom stilu, bliskom već generacijama internetskih surfera za koje Pitchforkova kritika uvijek nosi veliku specifičnu težinu, obilno začinjenom opskurnim referencama i anegdotama koje naizgled nemaju nikakve veze s temom, Schreiber je ocijenio da se radi o 'solidnom, no ne i odveć nadahnutom ostvarenju'. 'Glazba iskazuje određeni potencijal, ali se stječe dojam da je ostala dužna slušatelju', zaključio je autor i poentirao apotekarski precizno odvaganom ocjenom: 6,8...

Naravno, radilo se o parodiji i kritika je bila lažna. No, ako se pitate kakve veze ova opskurna anegdota ima s onim što se događalo u Banjoj Luci proteklog vikenda, odgovor upravo slijedi: današnju demo scenu općenito, pogotovo kad pričamo o izvođačima s geografskih širina koje je popularno zvati 'našim prostorima', možda i najbolje opisuje spomenuta recenzija. Obično na prvu loptu iskazuje potencijal, ali u pravilu joj nedostaje dugoročnog nadahnuća kojim bi osvojila slušatelje.

U bivšoj državi postojalo je nekoliko redovitih festivala (zagrebački YURM, ljubljanski Novi Rock, Subotica) čiji je primarni cilj bio promoviranje novih i još neafirmiranih sastava. No, to je bilo u doba kada je glazba po značaju i utjecaju u društvu premašivala 9,0 prema Pitchforkovom sustavu rejtinga; u današnje vrijeme, kada je uvjetovana goebbelsovskom PR-mašinerijom, sponzorskim ugovorima, ringtonovima, žanrovskim partikularnostima, kliničkom smrću tradicionalnih načina distribucije i raspršenošću golemim internetskim prostranstvima, ona je, uistinu, tek negdje za 6,8. To ne znači nužno da je lošije kvalitete, ali njezino je povlašteno mjesto u cjelokupnoj konstelaciji stvari vjerojatno nepovratno izgubljeno, a shodno tome smanjen je i potencijalni domet njezinog 'demo' segmenta. I u nezavisnoj Hrvatskoj bilo je zanimljivih pokušaja filtriranja tog mikrokozmosa – od projekta 'Nikad čuo', preko Radija Student i magazina Nomad, do raznih demo natjecanja u organizaciji klubova. Međutim, banjalučki Demofest je nešto sasvim drugo: tijekom četiri dana festivala (tri polufinalne i finalna večer) potpuni je fokus stavljen na demo izvođače iz cijele regije (prijavilo ih se preko 300, a nastupilo 33, od čega sedam hrvatskih), dok su strane zvijezde – Kosheen, Therapy?, Nouvelle Vague i Asian Dub Foundation – bile tek začin za revijalni dio programa.

Natjecateljski koncept bio je vrlo dinamičan, zahvaljujući činjenici da je svaki bend svirao samo po jednu pjesmu, a nakon toga bi na videozidu uslijedile prve izjave iz backstagea, media cornera ili iz stožera žirija, kojim je predsjedavao renomirani beogradski kritičar Branimir Lokner. Koncerte je uživo prenosila RTRS (Radiotelevizija Republike Srpske) i, da – sve je poprilično ličilo na neki Music Talents show kakvi su, koliko možemo primijetiti, iznimno popularni u Bosni i Hercegovini.

Primjerice, mnogočlani Zaa iz Kruševca ima pjevačicu s fenomenalnim, izbrušenim i pomalo 'puknutim' vokalom, a izvrsno se snalazi u psihodeličnoj interpretaciji reggae, dub i ska stilova. Prema kritičkom mišljenju potpisnika teksta, to je bio najbolji bend Demofesta, a zajedno s lokalnim herojima iz stoner metal/sludge core benda Tanker podijelio je treće mjesto po izboru žirija i 10.000 KM vrijednu glazbenu opremu. Na drugom mjestu, s čekom od 15.000 KM za kupnju opreme, našli su se šarmantni disco/dance punk Splićani Discopath, koje su mnogi već upoznali putem internetskog minihita 'Kaćunko' – stvar je super, ali kult će rasti jedino ako momci budu imali još pokoju sličnu.

Pobjednici festivala, koji su zaslužili plaćene troškove snimanja i izdavanje albuma te produkciju videospota od strane MTV-a, a usto i zasebnu nagradu akreditiranih novinara, stigli su iz – Zagreba. Prophaganda (baš tako se piše!) za uzore navodi bendove Guano Apes i Skunk Anansie, izbijajući tako već u startu adut iz ruku zlonamjernih kritičara koji bi takvu referencu vjerojatno stavili u pejorativni kontekst. Premda momci i djevojka djeluju simpatično i iskreno, ono što su izveli od prosjeka odudara tek natprosječnom usviranošću i izuzetno energičnim angažmanom vrckave pjevačice. Prestari da postanu eventualno nekakav 'južnoslavenski Paramore', glazbenom formom i tekstovima (na hrvatskom) ne daju naslutiti ni možebitne buduće pomake k nečemu kreativno ozbiljnijem. Hoće li uspjeti u smislu da će njihovo ime biti prepoznatljivo široj publici, ovisit će ponajviše o njima samima, jer činjenica je da ne 'uspijevaju' najtalentiraniji, nego najuporniji i najmarljiviji – pogledajte samo nove bendove na hrvatskoj sceni unazad nekoliko godina.

Neki misle da je, uz smanjeni značaj i funkciju glazbe 'kao takve', danas možda potrebno više upornosti i entuzijazma da bi se nešto postiglo. No, je li to baš tako ili samo – od sto glasa, glasa čuti nije? Prema legendi, Idole je u doba novog vala pratila fama i prije no što su uopće išta napravili kao bend. Međutim, zamišljajući kako bi to izgledalo da su Idoli bili na mjestu jednih od finalista Demofesta i izveli, primjerice, 'Zašto su danas devojke ljute?' (pjesmu s kojom su nastupili na subotičkom festivalu 1980), neminovno je doći do zaključka da bi bez problema pomeli svu konkurenciju. S izuzetkom Discopathove zezalice 'Kaćunko', baš nijedna pjesma izvedena ovog ljeta na Demofestu ni na koji način ne dopire značajno do svijesti slušatelja. Gdje su nestale pjesme koje nešto govore i znače?

A Banja Luka? Geografska i geopolitička lokacija idealna je za festival koji okuplja bendove iz čitave bivše Jugoslavije, ali ne biste očekivali da će se tamo dogoditi ovakvo nešto jer prosječnom Hrvatu je prva i možda jedina glazbena asocijacija na taj grad tek kreatura koja se odaziva na ime DJ Krmak ('rodno mjesto Banja Luka, jedem ćevap s mnogo luka', predstavlja se on u jednoj od svojih udarničkih). Pa, grad je otprilike 6,8, jer se ni uz najbolju volju ne može nazvati lijepim, ali zato su ljudi koje smo upoznali iznimno susretljivi i prijateljski raspoloženi. Organizacija je, međutim, bila na vrhunskom nivou. Izvođači i novinari bili su smješteni u hotelu Bosna, s čijih balkona puca pogled na novoizgrađenu pravoslavnu crkvu i zgradu nekad slavne tvornice Rudi Čajavec ('Dobro se udala, čovjek joj radi u Rudom Čajavcu', govorilo se još osamdesetih, pričaju nam) i domaćini su se pobrinuli da im ničega ne manjka. Za razliku od hrvatskih festivala, koji nisu u stanju organizirati ni funkcionalan press centar, a suradnja s novinarima najčešće im staje kod izdavanja akreditacija, u Banja Luci je sve štimalo savršeno, s obiljem događanja, druženja i uvjetima kakve ljudi iz medija mogu samo poželjeti.

Koncerti su održavani u atraktivnom prostoru tvrđave Kastel i bili izvrsno posjećeni, što nije ni čudo budući da su bili – besplatni. 'To je naš način da se odužimo gradu i njegovim stanovnicima, posebno mladima. Organizirali smo festival u sklopu svojih mogućnosti', rekla nam je Brankica Janković, direktorica Demofesta i njegovog pokretača, marketinške agencije Aquarius Ogilvy. S obzirom na iskazanu gostoljubivost, nije bilo pristojno previše zapitkivati kako je moguće da upad na koncerte četiri svjetski poznata benda bude besplatan i koliko to zapravo košta. Za sljedeću godinu već postoje planovi o prelasku na novi nivo – s većim koncertnim prostorom, kampom, ponudom hrane i svime što čini 'pravi' festival. Bilo bi divno da cijeli projekt dugoročno uspije.