'Slobodno reci što misliš' je, općenito, jako dobar savjet, ali možda nije najbolji kad je riječ o djeci, posebno mlađoj. Ne znači to da im (i ona nama) ne trebamo reći što mislimo, naprotiv, ali prije toga ipak trebamo malo pomisliti.

Stručnjaci za odgoj djece slažu se da postoje neke riječi, fraze i rečenice koje djeca ne bi trebala čuti, čak i ako su nam namjere najbolje. Evo na što bismo trebali pripaziti, upozoravaju stručnjaci na portalu Insideout.hr.

'Ne' i ostale izvedenice
Ne, nije riječ o tome da 'ne' treba izbaciti iz rječnika, nego o tome da ga treba čuvati za zaista opasne situacije - kad manje dijete zaviruje u utičnicu ili veće pita bi li moglo probati gutljaj alkohola. Umjesto da cijeli dan samo govorimo što 'ne' treba, bolje je reći djetetu što zapravo želimo da napravi. Tako mu, umjesto 'ne penji se na taj stolac', možemo reći 'molim te, sjedni'.

Starijoj djeci je, također, draže kad im kažete što bismo željeli od njih, iako nitko ne jamči da će to i napraviti. Svejedno, umjesto 'ne bulji u taj kompjutor, zar ne bi trebala/trebao pročitati lektiru', uputnije je reći 'kad dovršiš lektiru, vjerojatno će ti ostati vremena i za fejs'. Tinejdžeri ni to neće dočekati s veseljem, ali barem im niste rekli 'ne'.

Hm… vidjet ćemo
Kad dijete nešto pita - a to je vrlo često – pokušajmo mu odgovoriti. Naravno da nije lako istodobno telefonirati, prazniti perilicu i kuhati, ali treba pokušati. Svaki je odgovor bolji nego 'vidjet ćemo'. Prvo, njime djetetu šaljemo poruku da imamo važnijeg posla i, drugo, provociramo ga da i dalje postavlja isto pitanje. Na kraju ćemo, nakon 15 puta ponovljenog pitanja 'može li prijateljica u petak prespavati kod mene', vjerojatno vrisnuti 'ne' iako možda nemamo ništa protiv.

Dakle, kad dijete nešto pita, a mi smo u strci, zamolimo ga za 10-minutnu odgodu ili mu recimo 'da'/'ne'. Frazu 'vidjet ćemo' posebno ne treba koristiti kad već znamo da će odgovor biti 'ne'. Svejedno je hoćemo li reći 'ne' odmah ili za pola sata, ništa se neće promijeniti, osim što će zapitkivanje prestati.

Najbolja/najbolji si na svijetu!
Jedno je pohvaliti dijete kad nešto dobro napravi - i to treba raditi - a posve drugo stalno mu govoriti da je najbolje. Najveća se zamka krije u tome da bi dijete moglo osjetiti pritisak i strah da neće ispuniti naša očekivanja. Zato stručnjaci savjetuju sljedeći pristup: budite određeni. Pohvalimo konkretan rad, naprimjer crtež, riječima: 'Vrlo lijepo! Sigurno se ponosiš. Posebno mi se sviđa nasmiješeni oblak.' Takve rečenice jačaju djetetovo samopouzdanje, a ne stvaraju pritisak.

Čekaj da ti mama/tata dođe
Kao djeca smo svi čuli tu prijetnju i nije nam bila omiljena. No vremena su se promijenila, danas znamo da je ne treba koristiti, kao ni uzrečice 'nemoj to raditi, doći će policajac' ili 'reći ću te mami/tati'. Prva je opasna, druga smiješna - djecu potičemo da ne tužakaju jedna druge, a onda ćemo mi njih tužakati! Tako drugom roditelju prebacujemo ono što sami ne možemo riješiti i dodjeljujemo mu ulogu 'onog zločestog'.

Roditeljstvo je zajednička igra i kad su roditelji rastavljeni. Prijetiti djetetu onim drugim može stvoriti ozbiljne probleme.

Daj pusu teti
Biste li vi poljubili nekoga samo zato što vam je netko to rekao? Teško. Zato to nemojmo tražiti ni od djece, poštujmo njihovo pravo na osobni prostor i osobnu odluku. Prisiljavajući ih na grljenje i ljubljene s rođacima ili našim prijateljima zapravo poručujemo djetetu da nad tim nema kontrolu. To je vrlo opasna poruka jer dijete odmalena mora shvatiti da može odbiti neželjeni zagrljaj i poljubac kako se u odrasloj dobi ne bi našlo na brisanom prostoru.

Ne kažem da sam ja u pravu, ali ti sigurno nisi
Ta je izjava besmislena kao i kad bismo rekli 'ja sam u pravu i kad sam u krivu'. Usto što nema veze s pameću, njome pokušavamo reći da smo samo mi uvijek u pravu. A to je nemoguće, i naša djeca to već znaju. Umjesto tvrdoglavljenja, bolje je priznati da smo pogriješili. Tako će i dijete shvatiti da nije loše priznati pogrešku i da je nemoguće uvijek biti u pravu.

Da to više nisam čula/čuo!
Djeca, posebno mlađa, znaju neprimjereno reagirati na ono što čuju i vide. Tako se može dogoditi da crvenokosu susjedu s kovrčama proglase vješticom ili da, upirući prstom, neprikladno komentiraju osobu u invalidskim kolicima. Umjesto da ih ušutkavamo, pokušajmo doznati što ih je nagnalo na izjave koje su neprihvatljive. Podijelimo s njima svoje zablude, protumačimo im da ima ljudi koji su po nečemu drukčiji, ali nisu zato opasni i nikako ih ne treba ismijavati. Svaki je razgovor bolji od naredbe 'šuti'!

Pusti, ja ću
Nije lako gledati kako se dijete muči s nečim i postaje ljutito kad mu ne uspijeva. U početku je to možda pridruživanje gumba rupici na jakni, borba s vezicama, pokušaj da se sladoled donese do usta. Prirodno je pokušati pomoći djetetu, ali tom se porivu treba oduprijeti. Djetetova sreća kad uspije svladati neku vještinu brzo će nadvladati razinu frustracije. I, što je još važnije, naučit će da se i samo može nositi s naizgled nepremostivim preprekama. Izazovi se svladavaju samo kad se s njima suočimo, a ne kad ih netko svladava umjesto nas.

Nemoj da se sad vratimo doma!
U filmovima je vraćanje s pola puta efektan detalj, posebno kad uključuje kočenje i okretanje nasred ceste. U stvarnom životu znači samo da smo izgubili kontrolu nad situacijom i da isprazno prijetimo. Iskreno, kad se dogodilo da se vratimo doma s pola puta na godišnji zato što dijete ne prestaje plakati ili se braća svađaju? Ne treba prijetiti onime što nećemo napraviti. Zapravo, uopće ne treba prijetiti!

Tekst je preuzet s portala za primijenjenu psihologiju Insideout.hr.