Istraživanje je započelo 1948. godine, kada je u studiju Framingham uključeno više od 5.000 odraslih osoba u dobi od 30 i više godina. Znanstvenici su godinama znali da tjelesna aktivnost poboljšava mentalne funkcije. Fizička aktivnost povećava protok krvi u mozak, poboljšava neuroplastičnost i smanjuje kronične upale. Ti procesi smatraju se zaštitom od kognitivnog pada, uključujući i demenciju.

Unatoč desetljećima istraživanja, ostala su brojna neodgovorena pitanja. Pomaže li vježbanje u bilo kojoj dobi smanjiti rizik od demencije ili samo dok smo mladi? Što ako netko ima veći genetski rizik – može li vježbanje i tada biti učinkovito?

Nova istraživanja iz dugogodišnje Framingham Heart Study u Sjedinjenim Državama, objavljena nedavno, daju neke od najjasnijih odgovora do sada. Njihovi rezultati potvrđuju ono što mnogi liječnici već savjetuju: vježbanje pomaže. Osim toga, studija donosi nove spoznaje o potencijalnoj zaštiti koju pruža tjelesna aktivnost kod osoba starijih od 45 godina, čak i za one s genetskom predispozicijom za demenciju.

Podaci i metodologija istraživanja

Istraživanje se temelji na podacima od 4.290 sudionika drugog naraštaja Framingham Heart Studyja. Prvotni studijski uzorak uključivao je više od 5.000 odraslih iz grada Framingham u Massachusettsu radi proučavanja čimbenika rizika za kardiovaskularne bolesti, dok je druga generacija sudionika uključena 1971. godine i redovito je podvrgavana zdravstvenim procjenama svakih nekoliko godina.

Sudionici su sami prijavljivali tjelesnu aktivnost, uključujući svakodnevne aktivnosti poput penjanja stepenicama i intenzivniji trening. Grupe su oblikovane prema prvoj dobi procjene: mlada odrasla dob (26 do 44 godine), srednja dob (45 do 64 godine) te starija odrasla dob (65 i više godina). Cilj je bio pratiti povezanost tjelesne aktivnosti u tim dobima s razvojem demencije, kao i ulogu genetskog faktora rizika, alela APOE ε4, poznatog kao važna predispozicija za Alzheimerovu bolest.

Značenje rezultata

Tijekom razdoblja praćenja, 13,2 posto sudionika razvilo je demenciju, pretežno u najstarijoj skupini. To je postotak veći nego u drugim dugoročnim studijama ili među australijskim stanovništvom starijim od 65 godina, gdje trenutačno 8,3 posto ima demenciju.

Ključan nalaz pokazuje da su oni s najvećom razinom tjelesne aktivnosti u srednjoj i kasnoj dobi imali 41 do 45 posto manju vjerojatnost razvoja demencije u usporedbi s onima s najnižom aktivnošću. Ova povezanost ostaje značajna i nakon prilagodbe na demografske i zdravstvene čimbenike poput dobi, obrazovanja, visokog krvnog tlaka i dijabetesa.

Zanimljivo je da aktivnost u mladosti nije utjecala na rizik od demencije. Važno otkriće odnosi se na genetsku predispoziciju: u srednjoj dobi povećana tjelesna aktivnost smanjuje rizik od demencije samo kod osoba koje nemaju genetski rizik, no u kasnijoj dobi tjelesna aktivnost smanjuje rizik i kod osoba koje imaju alel APOE ε4 i kod onih koji ga nemaju. Ovi rezultati potvrđuju već poznatu povezanost između tjelesne aktivnosti i zaštite mozga, no ovdje je posebna vrijednost velike uzorka, dugotrajnog praćenja i genetske analize u različitim životnim fazama.

Ograničenja istraživanja

Istraživanje ima svoja ograničenja. Tjelesna aktivnost pretežno je bila samoprijavljena, što može dovesti do pogrešaka u sjećanju, kao i nejasnoće o vrstama vježbanja koje donose najveću korist. Također, broj slučajeva demencije u mlađim skupinama bio je malen, što ograničava sigurnost zaključaka za ranu odraslu dob.

Uzorak studije pretežno je europskog podrijetla i dolazi iz istog okruženja, što ograničava primjenjivost rezultata na raznolike populacije. To je značajno jer postoje globalne razlike u riziku i dijagnozi demencije, osobito u etnički raznolikim skupinama gdje su demencija i njezini čimbenici rizika često nedovoljno poznati ili shvaćeni kao normalni dio starenja. Glavna poruka je jednostavna : krećite se više, u bilo kojoj dobi. Do sada postoje brojni dokazi da tjelesna aktivnost donosi više koristi nego štete u očuvanju funkcija mozga i smanjenju rizika od demencije.