INTERVJU

Zoran Lazić: Umjesto da Nedrka, Koli i slične likove iz viceva dehumaniziramo, mi im se slatko smijemo

  • Autor: Tina Barbarić
  • Zadnja izmjena 04.07.2018 21:31
  • Objavljeno 04.07.2018 u 11:18
tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Pisac i scenarist Zoran Lazić nedavno je objavio novi roman, ujedno prvi autobiografski, pod nazivom 'Jednog dana ništa', za koji kaže da je 'o životu koji se kod nas pretvorio u polagano umiranje', a u intervjuu za tportal otkriva koja ga je privatna katastrofa potaknula na pisanje teksta. Osvrće se i na reakcije na partizansku komediju 'Narodni heroj Ljiljan Vidić', za koju je napisao scenarij, te na stanje hrvatske kulture humora i satire

Zoran Lazić rođen je u Slavonskom Brodu 1976., a iza sebe ima zbirke priča 'Miss Krampus' (2003.) i 'Kalendar' (2004.) te romane 'Ljeto u gradu' (2004.) i 'Gori domovina' (2005.), napisanog s Tonćijem Kožulom. S Kožulom je surađivao i na scenarijima za humoristične serije 'Bitange i princeze' te 'Zakon!' iz 2009., koju je HRT ukinuo nakon 24 epizode. Lazić, osim toga, potpisuje kazališne predstave 'Spektakluk' i 'Cabaret na crno', ali i scenarij za prvu domaću partizansku komediju 'Narodni heroj Ljiljan Vidić', igrani film iz 2015. u režiji Ivana Gorana Viteza. Istoimena predstava Krešimira Dolenčića u Satiričkom kazalištu Kerempuh praizvedena je u travnju 2017.

Najave romana 'Jednog dana ništa' obično idu s komentarom kako je ovo vaše prvo književno djelo nakon 13 godina. Što kažete na ta odvajanja vašeg književnog i scenarističkog rada?

Tih trinaest godina razlike bitno mi je utoliko što je ovo prva knjiga koju nisam napisao kao 'mladi pisac' i vjerujem da se to itekako primijeti. Premda je i ta konstatacija upitna jer sam je započeo pisati još prije šest godina, tako da je više riječ o pauzi od izdavanja knjiga. Nisam sklon razdvajanju pisanja za papir od onoga za ekran jer sebe ne doživljavam kao pisca ni kao scenarista, već prije svega kao pripovjedača i, neovisno o mediju i žanru, svakoj priči pristupam jednako temeljito. Uostalom, da mislim da jedno ne ide s drugim ili da iza bilo čega od toga ne stojim, potpisao bih se pseudonimom, a to dosad nisam učinio.

  • +1

Zoran Lazić

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Drugi dio romana 'Kapetan duge plovidbe: posljednji dani' dosta preuzima od televizijske dramaturgije, a knjiga općenito mnogo duguje logici SF-a. Što ste još upleli u nju? Možete li se kratko osvrnuti na najvažnije utjecaje i prije svega na strukturu, pogotovo na posljednji dio napisan u fusnotama?

Krenem li govoriti o strukturi, morat ću razotkriti što povezuje te na prvi pogled nepovezane dijelove, a knjiga je posložena tako kako jest upravo zato da bi se čitatelju stvari otkrivale postupno ili, što bi rekao mudri Aristotel, kroz anagnorizu. Dakle, čitajući je linearno, usporedo prateći glavni tekst i fusnote posijane na kraju, postupno vam se rasvjetljuje ideja romana, i to tako da na kraju više niste sigurni što je tu zapravo glavni tekst a što fusnota. Najvažniji utjecaji bili su mi suvremeni pisci slipstreama i weird fictiona, prije svega suludo inventivni Robert Shearman i Kelly Link. U jednom sam dijelu svjesno htio prizvati mračnog klasika Roberta Aickmana, u drugom Ali Smith, od koje danas, što se mene tiče, nitko na svijetu ne piše bolje. 'Kapetan duge plovidbe' je moj pokušaj avanturističke metafikcije u stilu Alana Moorea, s hrpom posveta i referenci, od Julesa Vernea i M.C. Eschera do drevnih serija za djecu kao što su 'Arabela' i 'Jack Holborn'. No kad se sve to pomiješalo i spojilo s mojim vlastitim glasom, na kraju je, kao iz onog psihodeličnog stroja profesora Baltazara, u epruvetu kapnulo nešto posve treće. Namjera mi je bila napisati literarnu zagonetku, ostaviti čitatelja s upitnikom iznad glave, ali i pošteno podastrijeti tragove za njeno rješavanje. Dakle, knjigu koja ne završava kad zaklopite korice, već vam se i dalje nastavlja zaplitati i rasplitati u glavi.

Je li istina da je poticaj romanu dala stvarna privatna tragedija sa stanom?

Istina je, otputovao sam, zatvorio sve prozore jer kiša nije prestajala pljuštati, zatim je u kadu nekako počeo curiti mlaz vruće vode i pet dana je bilo dovoljno da se plijesan toliko razmnoži da je od friško namještenog stana ostao roh-bau. Svi su mi rekli: 'Eto, sad možeš napisati knjigu o tome', premda meni nije bilo na kraj pameti proživljavati sve to još jednom, ali naposljetku sam se upitao: a o čemu onda uopće vrijedi pisati? Ta havarija mi je poslužila kao metaforički uvez čitavog teksta, priča o tome kako su mnogi ovdje živjeli svoj život, gradili ga u nekom smjeru, a onda su se jednog dana probudili i više nije bilo ničega. Trebalo mi je jako dugo do dođem tog naslova, no još više mi je trebalo da dođem do te spoznaje. Ima ona epizoda 'Seinfelda' kad George Costanza dobije otkaz pa idući dan dođe na posao, pravi se da se ništa nije dogodilo - e, tako sam ja nakon 'Bitangi' i 'Zakona!' nastavio pisati TV serije najbolje što umijem, slati ih na natječaje kao i ranije - i ništa. Prolazilo je zadnje populističko smeće, ako išta uopće. Pet-šest godina mi je trebalo da shvatim da sam dobio otkaz, da za mene tu više nema posla.

tportal

Izvor: Promo fotografije / Autor: Sandorf

U jednom od postova na Facebooku napisali ste da će se 'Jednog dana ništa' svidjeti čitatelju koji 'u književnosti ljubi eksperiment, čudnovatost i avanturu'. Koliko je prostora za to među domaćom čitateljskom publikom?

Publiku oblikuje sadržaj koji joj se nudi i ako želite drugačiju publiku, trebate joj sustavno nuditi drugačije sadržaje, a tu bitku nitko ne može voditi sam. Naročito ne protiv hobotnice stvarnosne proze koja je ovdje već desetljećima na vlasti, a sada je proširila pipke i na nove generacije. Pa tako imamo mlade pisce koji se žale na zatupljujuću lektiru, a sami ne pišu ništa manji davež, i urednike koji javno zagovaraju hrabrost i rušenje ustaljenoga, a privatno ti kažu 'drugi put napiši nešto komercijalno'. A moj problem je, ne samo s ovom knjigom, taj što nemam scenu koja bi stajala uz mene, nemam lokalni kontekst u koji bih se uklopio. Sve me to nekad zaista izluđuje jer se osjećam kao da otkrivam toplu vodu - recimo, spomenuta Kelly Link je sa zadnjom zbirkom bila jedna od tri finalista proznog Pulitzera - ali to valjda tako ide, gdje nema grijanja, i topla voda je čudo neviđeno.

Što se tiče domaće književne scene uopće - koga sve smatrate najvećim potencijalima, tko vam se ističe?

Iskreno, nemam ni vremena ni profesionalne obaveze da si čitateljsku radoznalost ograničavam na naše krajeve, pa od korica do korica čitam uglavnom iz hedonističkih pobuda. Postoje autori na koje bih se, ako je kako moguće, pretplatio, kao što su Andrej Nikolaidis, Selvedin Avdić ili Srđan V. Tešin. A ako baš moramo ostati unutar svoja četiri hrvatska zida, neću biti nimalo originalan, pa ću reći da su 'Črna mati zemla' i 'Pjevač u noći' svjetski romani.

Kritika je knjigu 'Jednog dana ništa' ocijenila puno mračnijom od onoga što ste dosad pisali. Što kažete na to?

Ako je tako pročitana, drago mi je, jer tome sam i težio. Trudio sam se da knjiga bude zabavna i vrlo čitljiva jer vjerujem da se i najozbiljnije priče mogu i trebaju ispričati zabavno, no humor sam nastojao izbjeći. Zašto? Zato što govori o smrti, o životu koji se kod nas pretvorio u polagano umiranje i mislim da u tome nema ničega smiješnog. Prestrašna je i porazna situacija u kojoj vam zdravlje uništava nešto tako vulgarno i bijedno kao što je borba za moć kojekakvog amoralnog šljama.

Autor ste i scenarija za prvu hrvatsku partizansku komediju 'Narodni heroj Ljiljan Vidić'. Kakve vam se sada, s vremenskim odmakom, čine reakcije na 'Ljiljana'? Koliko se ljudi ovdje uopće mogu smijati vječnoj temi ustaša i partizana?

Iskreno sam mislio da će 'Ljiljan' jedne dobro nasmijati, a druge isprovocirati, kad eto, smijalo se tu i tamo, a malo tko se naljutio. Zapravo su se više uvrijedili ljevičari zbog toga što smo u redove partizana stavili i likove pragmatika i psihopata, dok desna banda na portret Pavelića kao iskompleksiranog seoskog miša nije ni prstom mrdnula. Moja je ideja bila napisati modernu autorsku komediju američkog tipa - međutim, publika je očito očekivala dernek u stilu ''Allo 'Allo!', većina kritičara htjela je film koji bi se ozbiljnije odnosio prema našoj narodnoj i filmskoj povijesti, a Nenad Polimac je priželjkivao vampirsku komediju. Pa ti udovolji svima.

  • +13
  • +10

Narodni heroj Ljiljan Vidić

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: nhljv

Kakva je općenito u Hrvatskoj kultura humora i satire?

U zadnje vrijeme često čujemo ocjene kako satira teško hvata korak sa stvarnošću - i da, slažem se, to je zaista problem, ali nije problem stvarnosti, kako se time implicira, već problem satire. Posljednjih godina društvena paradigma se radikalno promijenila, a domaća satira je zaostala na razini humorističnih stranica lokalnih novina. Znate ono kad imate fotografiju mjesnih funkcionara koji žderu na nekakvom domjenku pa im iznad glave zakelje oblačić sa šaljivim tekstom? E, tako mi imamo Nedrka, Hasu, Koli i slične likove iz viceva i umjesto da ih dehumaniziramo, jer oni to isto čine nama, mi se slatko smijemo njihovim nepodopštinama. A zapravo se smijemo na vlastiti račun, i to doslovno. Naravno, i takva satira koja si postavlja like i share za krajnji domet sasvim je legitimna, ali bolje da je nema jer samo nam čini medvjeđu uslugu. Pravo pitanje je: možete li zamisliti da se nekom domaćem satiričaru na vratima pojavi njegova ‘žrtva’ naoružana do zuba? Ne zalažem se za stavljanje života na kocku, samo želim reći da ovakvo brutalno društvo zahtijeva brutalnu satiru, onu koja napada bejzbolskim palicama i Molotovljevim koktelima, a ne, kao Doug Piranha u 'Monty Pythonu', sarkazmom. Da danas, pet godina kasnije, pišem 'Ljiljana Vidića', vjerujte mi da bi bio kudikamo za*ebaniji. Ako bih više uopće smatrao da nam je potreban takav film.

Kakvo vam je stanje domaćeg filma?

Domaći film, premda sve manje zanima Ministarstvo kulture a sve više branitelje, medicinske sestre i slične stručnjake, još nije umro, a kad će, ne znamo. Uvjerljivi favorit zadnjih godina mi je 'Kratki izlet' Igora Bezinovića, vrlo lijep predstavnik unheimlich 'žanra'. Poetički mi je vrlo blizak, a nazirem tu i dobar recept za našu malu kinematografiju: niski budžet, visoki koncept.

Kakvi su planovi što se tiče nekih vaših budućih filmova? Hoće li novi roman dobiti ekranizaciju?

Što se mene tiče, neće. U knjigama i inače izbjegavam filmsko pripovijedanje, radije pucam iz literarnog oružja, tako da su tvrd orah za ekranizaciju. A naročito ova, koja je sva u nepouzdanim pripovjedačima, u višeznačnostima i nedorečenostima, dok bi prijevod na film ipak tražio neka konkretnija, nedvosmislena rješenja, i to onda više ne bi bilo to. Umjesto toga, pripremam scenarij koji se svjetonazorski nastavlja na roman, dakle sporogoreći psihološki horor o zlu patrijarhata, istovremeno naturalistički i bajkovit, s fabulom na minimumu a podtekstom na maksimumu, sav u šumovima, sjenama, slutnjama, sugestijama. Uz sve to i produkcijski jeftin, pa ćemo ga možda jednog dana i gledati.

Zoran Lazić

Zoran Lazić

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Koautor ste i serije 'Zakon!'. Kakva je bila suradnja s HRT-om u njenom slučaju?

Suradnja je s jedne strane bila odlična jer seriju takvog, za domaće pojmove rubnog humora, nikada nismo imali, a kako stvari danas stoje, ni nećemo. S druge strane, znali su nas cenzurirati, prebacivali su nas iz termina u termin, skidali nam foršpane s Youtubea, nisu nam dopuštali da na odjavnoj špici spominjemo 'Svetkovačke novosti', portal fiktivnih lokalnih novina koji smo koautor Tonći Kožul i ja vrijedno punili originalnim sadržajem, šireći sav taj fikcionalni svijet 'Zakona!'. Ukratko, činili su sve da seriji zatru trag i s obzirom na to koliko ju je ljudi tek naknadno otkrilo, rekao bih da su u tome i uspjeli. Šest godina kasnije napisao sam TV film 'Rupa u zakonu' koji je trebao zaokružiti seriju prekinutu doslovno usred riječi - i naravno da nije prošao na natječaju HRT-a.

Kakva vam je trenutna produkcija serija u Hrvatskoj?

Koliko ja vidim, knjiga je spala na dva slova: sapunice i HBO-ovske krimiće. Na prve ne bih trošio riječi. Od drugih sam odustao jer su neozbiljne na svoj način - ili se radi o loše lokaliziranim skandinavskim šablonama ili tek o ambicioznijim sapunicama. Glavni problem, ne samo u TV produkciji, već i jedan od glavnih problema u ovoj zemlji, zove se HRT. Da ne ulazimo sad u priču o tome kako HRT radi đavolji posao, meni je dovoljno i to što ne radi svoj posao u dramskom programu. Ali i kako će kad se resetira svakih pet minuta, kad ovdje već i mala djeca čim čuju za HRT nauče i pojam 'kadrovska križaljka na Prisavlju'? Živimo u zemlji sve starijeg glasačkog tijela za koje je televizija i dalje bog i batina, i ako TV može isprati mozak mladima, urbanima i obrazovanima, gdje neće tek penzioneru iz Rupe Donje kojem je to jedini prozor u svijet. I zato sam ja iskreno i duboko uvjeren da bi pola naših problema nestalo samo kad bi se HRT ponašao onako kako mu stoji u opisu posla. A tu tragediju još većom čini činjenica da tamo postoji i hrpa pametnih, talentiranih ljudi sa srcem na pravom mjestu, u što sam se uvjerio kada sam radio na game showu 'BezVeze'.

Bili ste i urednik magazina Nomad, koji je izlazio od 1998. do 2001. Čega se danas iz toga vremena najradije sjetite i kakvo je sada praćenje pop-kulturne scene u Hrvatskoj?

Sjetim se da sam bio vrlo mlad, da je to bilo doba kad mi je, iz današnje perspektive, u dvije godine stalo pola života. Kad se upoznajem s ljudima ili kad povedem razgovor s nekima koje dugo poznajem, često se ispostavi da oni mene poznaju još duže, iz Nomada. I onda krene priča u kojoj se redovno spominje raspitivanje kod tete iz trafike je li izašao novi broj, šeranje s prijateljima… Mene uvijek zatekne to kad shvatim da su stvari koje sam pisao s dvadesetdvije-tri, bez ikakvog osjećaja odgovornosti, bile činjenica nečijeg odrastanja. U ono pretpotopno doba imali smo jako malo povratnih informacija o našem radu i za mene je Nomad bio tek nas nekoliko momčića koji smo dane i noći provodili u redakciji prepisujući vijesti i trendove iz stranih magazina. Danas mi je nemoguće zamisliti da se publika tako okupi oko nekog pop-kulturnog medija. Svatko je svoj vlastiti glazbeni i filmski urednik, svatko zna što mu valja a što ne, svatko je najpametniji, i ma kako dobro vi pisali, utjecaj vam je ograničen. A nas su i same doživljavali kao dio pop kulture, kao bend o kojem morate imati mišljenje, kakvo god ono bilo. Čujem da postoji ideja o digitalizaciji svih brojeva, i koliko god se tome veselim, jednako tako i strepim od toga. Nomad je za mene neka vrsta dnevnika koji sam vodio u javnosti prije dvadeset godina, i ako sve to starmalo mudrovanje opet izađe na vidjelo, bojim se da će mi upropastiti karijeru gore od bilo kakve eksperimentalne proze.

PRVI KVADRAT IZDVAJA

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi