Postoji trenutak u povijesti medija nakon kojeg se pravila više nikada nisu vratila na staro. Nije se dogodio pojavom Facebooka, TikToka ili Googlea, pa čak ni rođenjem interneta. Bilo je to 1969. godine, kada su Rupert Murdoch i Larry Lamb odlučili da novine više ne moraju samo informirati ljude. Moraju ih zabaviti, provocirati, privući i, prije svega, natjerati da ih kupe.

Upravo se tim trenutkom bavi „Ink“, novi film oskarovca Dannyja Boylea koji je otvorio ovogodišnji Venecijanski filmski festival. Boyle, redatelj koji iza sebe ima filmove poput „Trainspottinga“ i „Slumdog Millionairea“, ovoga puta ulazi u redakciju i vraća se u vrijeme u kojem je započela jedna od najvećih transformacija modernog novinarstva.

Sve je počelo s novinama koje gotovo nitko nije želio

Kada je Rupert Murdoch 1969. preuzeo britanski The Sun, nije kupio medijski dragulj. Naprotiv, list se borio za publiku na tržištu kojim je dominirao Daily Mirror. Murdoch je zajedno s novim urednikom Larryjem Lambom odlučio napraviti nešto radikalno: prestati igrati prema pravilima tadašnjeg britanskog novinskog establishmenta.

Njihova formula bila je jednostavna koliko i revolucionarna – kraće priče, veći naslovi, više sporta, skandala, emocija i provokacije. I, najvažnije, manje onoga što urednici misle da bi publika trebala čitati, a više onoga što publika zapravo želi čitati. Rezultat nije promijenio samo The Sun, nego je ostavio dubok trag na britanskom novinarstvu i kulturi tabloida.

Rupert Murdoch prije Fox Newsa

Guy Pearce u filmu glumi Murdocha, dok je Jack O'Connell preuzeo ulogu Larryja Lamba, a Claire Foy pojavljuje se kao Jules Davies. Zanimljivo je da se „Ink“ ne bavi Murdochom kakvog danas poznajemo – globalnim medijskim magnatom čije se ime veže uz Fox News i desetljeća političkog i medijskog utjecaja. Ovo je priča o Murdochu prije Murdocha, ambicioznom Australcu koji ulazi u zatvoreni svijet londonskog Fleet Streeta i shvaća nešto što će kasnije postati temelj moderne ekonomije pažnje: publika neće nužno odabrati najvažniju priču. Odabrat će onu koju ne može ignorirati.

Upravo zato film koji se odvija prije gotovo šest desetljeća danas djeluje neobično aktualno. Promijenili su se alati, ali ne nužno i osnovni mehanizam. Nekada su se vodile bitke za naslovnicu na kiosku, danas se vode za nekoliko centimetara ekrana pametnog telefona. Nekada je urednik birao fotografiju zbog koje će prolaznik zastati, a danas algoritam pokušava izračunati zbog kojeg ćemo videa prestati scrollati.

Boyle zapravo snima film o našem vremenu

Clickbait, viralnost i ekonomija pažnje nisu nastali s internetom. Internet ih je samo doveo do razine koju Murdoch i njegovi suvremenici teško da su mogli zamisliti. Upravo tu „Ink“ prestaje biti samo biografska priča o jednom medijskom mogulu i postaje priča o nama, našim navikama i svijetu u kojem se za nekoliko sekundi naše pažnje svakodnevno bore tisuće različitih sadržaja.

Murdoch i Lamb još su prije pola stoljeća shvatili da novine ne konkuriraju samo drugim novinama, nego svakom drugom obliku zabave. Danas je ta konkurencija gotovo beskonačna. Vijest na mobitelu natječe se s Netflixom, TikTokom, Instagramom, YouTubeom, podcastom i porukom prijatelja koja upravo stiže na WhatsApp.

Zato je pitanje koje postavlja Boyleov film možda još važnije danas nego 1969. godine: koliko daleko medij može otići u pokušaju da publici pruži ono što želi prije nego što izgubi ono što bi novinarstvo trebalo biti? Odgovor, čini se, još uvijek tražimo.