Iz perspektive svakoga tko nije na ovaj ili onaj način dio globalne filmske industrije mjerene milijardama dolara, Hollywood je, manje-više, pa… sjajna apstrakcija, digitalni privid konstruiran od marketinškog blještavila i nedostižnih ikona koje žive isključivo na velikim ekranima, tisućama kilometara i neprobojnim slojevima produkcije izolirane od naše stvarnosti. Iz te iste perspektive jednako se dalekim čini Sundance, najveći i najutjecajniji festival nezavisnog filma u Americi, ali u stvarnosti, za filmaša koji uspije biti zapažen u Park Cityju, put od jednoga do drugoga nije ni lak ni brz.

Pa kad netko u samo tri godine pređe s privlačenja pozornosti na jednom od najvažnijih svjetskih filmskih festivala za otkrivanje novih autora na multimilijundolarske mainstream studijske projekte u kojima glume najveće globalne zvijezde, to je, zapravo, neuobičajeno strelovit uspjeh.

U kontekstu Reinalda Marcusa Greena taj se meteorski uspon dogodio u razdoblju od 2018., kad je sa svojim dugometražnim debijem Monsters and Men na Sundanceu osvojio Specijalnu nagradu žirija, da bi se potom dohvatio režiranja globalnih biopica i već 2021. s filmom Kralj Richard dobio šest nominacija za Oscara, uključujući i onu za najbolji film, a Will Smith je Oscara za najbolju mušku ulogu u tom filmu i osvojio.

Do 2026., Green je već režirao biografski film o Bobu Marleyju, ušao u Marvelov filmski univerzum režirajući specijal o Punisheru (The Punisher: One Last Kill snimio je u svega 11 dana, koristeći prirodno svjetlo i stvarne vojne veterane kako bi osigurao da nasilje na ekranu ima težinu stvarne traume), najavio pa odustao od filma o Jacku Johnsonu, prvom afroameričkom svjetskom prvaku u teškoj kategoriji, snimio HBO-ovu seriju We Own This City i duboko zagazio u razvoj filmskog projekta o Tigeru Woodsu – put kojim većina američkih redatelja prolazi desetljećima, ako ga uopće prijeđe.

Green nije filmaš koji je u industriju ušao kroz "stražnja vrata" privilegija; rođen u Bronxu, odrastao je u New Yorku u obitelji miješanog podrijetla, učeći odmalena da svaka priča ima više strana. Prije nego što je upisao filmski program na NYU Tisch School of the Arts, postao student legendarnog Spikea Leeja, i napokon stao iza kamere, radio je kao učitelj u osnovnoj školi i proveo pet godina u korporativnom stroju Wall Streeta, pa preživio financijski slom 2008. godine, a to iskustvo s "prve crte" globalnog kapitalizma nesumnjivo mu je dalo uvid u sistemske mehanizme koje danas tako vješto dekonstruira na filmu.

Proteklog vikenda, gostovao je na Lopudu, gdje je u sklopu Ponta Lopud Film Festivala bio jedan od glavnih mentora edukacijskog programa za odabrane mlade autore te je prikazan njegov film Bob Marley: One love. Tim povodom s Reinaldom Marcusom Greenom popričali smo o tome kako je odrastanje oblikovalo njegov autorski pogled, što je naučio portretirajući velike sportske i glazbene ikone te zašto, unatoč sve dubljim društvenim i političkim podjelama, i dalje ostaje nepokolebljivi optimist.

Vaši prvi filmovi nastali su iz potrebe da postavljate neugodna pitanja o američkom društvu – kroz gotovo cijeli vaš opus provlači se ista preokupacija: što se događa kada običan čovjek vidi nepravdu i mora odlučiti hoće li reagirati? Odakle dolazi ta fascinacija moralnim izborima pojedinca u sukobu s moćnijim sustavima?

Mislim da to prije svega proizlazi iz mog odrastanja. Majka mi je bila učiteljica, a otac odvjetnik, pa smo kod kuće naučili preispitivati sve. Odmalena su nas učili da svaka priča ima više od jedne strane i da ništa nije onakvo kakvim se na prvi pogled čini. Iza svake situacije krije se neko dublje značenje i uvijek postoji drugi način da se nešto sagleda. Kada odrastate u takvom okruženju, prirodno razvijete naviku da propitujete svijet oko sebe.

U mom slučaju tome je pridonijela i činjenica da sam odrastao između dviju kultura – majka mi je Portorikanka, otac Afroamerikanac – pa sam vrlo rano naučio živjeti s različitim perspektivama i identitetima. Odrastanje u New Yorku, kao mlade osobe druge boje kože u Americi, zemlji s vrlo složenom poviješću i društvenim odnosima, dodatno je oblikovalo način na koji promatram ljude i njihove odluke. Roditelji su me učili da ne prihvaćam prvi odgovor kao jedini ispravan i da ne ostajem na onome što je očito.

Uvijek postoji nešto dublje što možemo otkriti – i o sebi i o drugima. Zato nastojim ne suditi prebrzo, nego pokušati razumjeti što se zapravo krije iza nečijih postupaka.

Bob Marley, Richard Williams, Tiger Woods – vaš opus postaje galerija ikona koje redefiniraju crnu izvrsnost. Što vas privlači upravo takvim pričama i što kroz njih pokušavate reći o Americi danas?

Richard Williams posebno me zaintrigirao zato što je odgojio dvije od najvećih tenisačica svih vremena. Kao roditelj odmah sam se zapitao: kako je to uopće moguće? Što zapravo znači odgajati izvrsnost? Kako izgleda put do nje? To su pitanja koja me i danas fasciniraju. Gdje je granica između podrške i pritiska? Treba li dijete više gurati ili mu dati više slobode? A kada ste pritom osoba druge boje kože u Americi, put do uspjeha postaje još zahtjevniji. Venus i Serena Williams ušle su u sport u kojem crnci praktički nisu postojali. Istina, prije njih bili su Arthur Ashe i još nekoliko pionira, ali njih dvije potpuno su promijenile lice tenisa.

Nitko prije nije vidio sportašice poput njih. Sama činjenica da su iz Comptona, usprkos svim okolnostima, stigle do samog vrha svjetskog sporta djeluje gotovo nevjerojatno. Mene je zanimalo kako su tamo dospjele. Tko je bio Richard Williams? Tko je bila Oracene Williams? Kakva je bila njihova obitelj?

Prije rada na filmu nisam znao gotovo ništa o njima. Znao sam samo da postoje dvije iznimno talentirane crne tenisačice. Ali nitko se jednostavno ne pojavi na vrhu. Do tog uspjeha uvijek vodi neka priča, a upravo je ona za mene bila najzanimljivija. Naravno, pomoglo je i to što je glavnu ulogu igrao Will Smith i što mi je scenarij uopće došao u ruke. Mnogo se slučajnosti moralo poklopiti da bih postao dio tog projekta. No kada sam mu se priključio, morao sam posegnuti za vlastitim iskustvom.

Moj je otac želio da postanem profesionalni sportaš. Na kraju se to nije dogodilo, ali vrlo dobro znam kako izgleda odrastati uz roditelja koji je potpuno posvećen tome da svojoj djeci pruži priliku za uspjeh. Razumijem koliko rada, discipline i predanosti to zahtijeva, ali i koliko se takvo roditeljstvo izvana može pogrešno protumačiti kao pretjerana strogost ili prevelik pritisak. Ja svog oca nikada nisam doživljavao na taj način. Vidio sam čovjeka koji je, s onime što je imao na raspolaganju, pokušavao učiniti sve kako bi njegova djeca živjela bolje nego što je on živio.

Na otvaranju festivala gledali smo vaš film Bob Marley: One Love. U njemu Marley nije prikazan samo kao glazbena zvijezda, nego i kao revolucionarna figura koja je vjerovala da umjetnost može mijenjati društvo. Postoje li danas ljudi koji za vas imaju takvu snagu i utjecaj? Tko su suvremene revolucionarne ikone?

Mislim da ih ima mnogo. Puno je ljudi koji se na različite načine suprotstavljaju ustaljenim pravilima, a posebno to radi mlađa generacija. To se vidi čak i u načinu na koji stvaraju i distribuiraju umjetnost. Mladi mijenjaju način na koji gledamo filmove, slušamo glazbu i konzumiramo sadržaj, i to toliko brzo da ponekad ni sam više ne uspijevam pratiti sve što se događa.

Bilo da je riječ o Billie Eilish ili nekome drugome, mnogi na svoj način pomiču granice i odbijaju pristati na postojeći sustav. Teško je uopće nabrojiti sve ljude koji danas stvaraju vlastite male revolucije. Ima ih među redateljima, glazbenicima, umjetnicima svih vrsta. Mislim da od nove generacije možemo mnogo naučiti.

Naravno, pred nama je još puno posla. Moramo pronaći način da umjetnike sustav ne proguta, nego da im omogući da zadrže autentičan glas. Pitanje je kako stvarati prostor za originalne autore i kako ih podržati. Vjerujem da danas postoji mnogo ljudi koji rade važne stvari. Nadam se samo da sam i ja jedan od njih.

Američko društvo posljednjih je godina prošlo kroz duboke političke i kulturne podjele – od prosvjeda nakon ubojstva Georgea Floyda do povratka Donalda Trumpa u samo središte političkog života. Kako su se te promjene odrazile na filmsku industriju? Je li danas teže snimiti film koji kritizira američke institucije nego što je to bilo prije deset ili petnaest godina?

Rekao bih da su to promjene koje svi osjećamo, prije svega kao ljudi. Drugo je pitanje kako na njih odgovaramo. Ne mogu reći da su političke teme danas u središtu interesa filmske industrije onoliko koliko bi možda trebale biti. Film je ipak dio industrije zabave, a politički sadržaji rijetko se smatraju sigurnim receptom za kino-hit; zbog toga je Hollywood godinama zazirao od kontroverznih tema. Upravo zato redatelji moraju pronaći kreativne načine da politiku ugrade u svoje filmove, a da gledatelj nema osjećaj kako gleda politički pamflet.

Dobar je primjer film Sinners, koji je po meni vrlo zanimljiv jer o politici govori, a da pritom ne djeluje kao politički film. U tome je snaga redatelja poput Ryana Cooglera. On se bavi stvarnim problemima – sustavnim rasizmom na američkom jugu u doba zakona Jim Crowa – ali kroz priču o vampirima. Politika je u takvom filmu prisutna u podtekstu. Bez obzira sviđa li vam se taj film ili ne, pokazuje da je moguće baviti se ozbiljnim društvenim pitanjima, a istodobno snimiti zabavan i privlačan film. Na autorima je da pronađu pravi način.

Slično je i s Black Pantherom. Iako je riječ o Marvelovu spektaklu, to je u mnogočemu politički film. Nije otvoreno agitacijski, ali govori o problemima zajednice i društvenim odnosima te pomaže razumjeti stvarnost iz koje proizlaze slučajevi poput ubojstva Georgea Floyda. Vjerujem da postoje načini da film istodobno bude i komercijalan i društveno angažiran. Neki od mojih najdražih filmova, poput Bitke za Alžir, Mržnje ili Pasje ljubavi, upravo kroz priče o ljudima i njihovim zajednicama progovaraju o društvenim okolnostima. Takvi su nam filmovi potrebni i danas i nadam se da ćemo nastaviti pronalaziti nove načine da ih stvaramo.

U trenutku kada osobe poput Elona Muska imaju sve veći utjecaj na američku ekonomiju i budućnost rada, industrija zabave se sve više oslanja na algoritme i korporativne diktate. Koliko danas o sudbini jednog filma odlučuju autori, a koliko platforme, algoritmi i korporativne strategije?

Moćni centri utjecaja postojali su oduvijek. Prije Elona Muska postojali su neki drugi. Ne bih ulazio u njegove političke stavove ili osobno djelovanje, ali vjerujem da je odgovornost umjetnika uvijek ista – suprotstaviti se statusu quo, slijediti ono u što vjeruje i pronaći način da svoj glas ipak dopre do publike.

Upravo je to ono što umjetnika čini umjetnikom. Njegova je zadaća društvu držati ogledalo pred licem i ne dopustiti da moćni ograniče umjetničke slobode. Danas je to, na neki način, čak lakše nego prije. Svatko tko ima kameru ili kist može stvarati. Film se može snimiti s vrlo malo novca, a prilika za mlade, ali i iskusne autore, više je nego ikad.

Ono što se promijenilo nisu samo alati, nego i mogućnost da svoj rad izravno predstavite publici. Nekada nismo imali toliko distribucijskih kanala. Danas postoje streaming platforme, kina i brojni drugi načini da film dođe do milijuna gledatelja. Dobar je primjer autor koji je nedavno snimio horor Backrooms; prvo je stekao publiku na YouTubeu, a zatim je upravo zahvaljujući tome dobio priliku snimiti film. Takvo što donedavno je bilo nezamislivo. Danas, uz vrlo malo novca, možete napraviti mnogo. A te iste platforme možete iskoristiti da govorite o bilo kojoj temi koju smatrate važnom.

Vi ste bili učenik Spikea Leeja, čovjeka koji ne nudi gotove odgovore. Koja je najvažnija lekcija koju ste od njega naučili o tome kako ostati autentičan, hrabar i beskompromisan autor?

Spike Lee nije tip mentora koji će vam govoriti što trebate raditi. Njegova je poruka uvijek bila vrlo jednostavna: idi i napravi film. Prestani tražiti izgovore. Neće vam reći: "Snimi ovako" ili "Učini ono". Njegov vlastiti opus govori više od bilo kakvog predavanja. Ono što je uvijek poticao bilo je stvaranje – samo kreni, stvaraj, radi; nitko to neće učiniti umjesto tebe.

Mislim da me najviše impresionirala njegova radna etika; kada vidite autora koji snima film gotovo svake godine ili svake druge godine i iza sebe ima više od trideset dugometražnih filmova, to je doista nevjerojatno. Takav opus ne nastaje slučajno. Po meni je upravo to obilježje velikog redatelja – neumorna predanost vlastitoj umjetnosti i stalna potreba za stvaranjem. Spike je jedinstven glas, ne samo unutar afroameričke zajednice nego i mnogo šire. On je kulturna ikona jer odavno nadilazi samu filmsku umjetnost. Prisutan je i u sportu, u javnom životu, u američkoj kulturi općenito. Rekao bih da je Spike Lee postao dio američke povijesti. Doista je poseban čovjek.

Donald Trump često se predstavlja kao netko tko ispravlja povijesne nepravde, pa je tako 2018. pomilovao Jacka Johnsona, prvog crnačkog svjetskog prvaka u teškoj kategoriji, o kojemu ste namjeravali snimiti film. Istodobno, Trumpova je politička retorika često optuživana za produbljivanje rasnih i društvenih podjela. Kako vi gledate na taj paradoks i što vam govori o načinu na koji se povijest i njezini simboli koriste u suvremenoj američkoj politici?

Nažalost, film o Jacku Johnsonu na kraju nisam snimio, iako bih se toj priči i dalje volio jednog dana vratiti. Što se samog pomilovanja tiče, mislim da je to bila dobra odluka. Ne znam što je Trumpa povezivalo s Jackom Johnsonom niti što ga je potaknulo da to učini, ali za Johnsonovu obitelj i njegovo nasljeđe to je bilo veliko priznanje i važna pobjeda.

Možda postoji neka poveznica u činjenici da Trump pokazuje velik interes za borilačke sportove – vidimo da organizira i UFC događanja u Bijeloj kući – ali doista ne mogu nagađati o njegovim motivima. Ne bih želio komentirati njegovu ukupnu politiku ni razloge zbog kojih donosi pojedine odluke, ali vjerujem da je upravo to pomilovanje pridonijelo tome da priča o Jacku Johnsonu dobije pažnju kakvu zaslužuje. Riječ je o čovjeku koji je ostvario nešto što se u njegovo vrijeme činilo gotovo nemogućim. Njegov život i karijera predstavljaju izvanredno poglavlje američke povijesti i važno je da se ta priča nastavi prenositi novim generacijama.

U manje od deset godina prošli ste put od Sundancea do Marvela. Mnogi mladi filmaši danas vjeruju da je najveći problem pronaći novac. Što je najveći izazov sačuvati nakon što novac konačno pronađete?

Ostati vjeran onom tihom glasu u sebi. Zvuči kao klišej jer to svi govore, ali doista mislim da je upravo to najteže. Ja sam po prirodi prilično komercijalno orijentiran. Volim odlaziti u kino i gledati filmove koji mene osobno zanimaju, pa zato pokušavam snimati upravo takve filmove – one koje bih i sam platio da pogledam na velikom platnu. To ne znači da moji filmovi ne mogu imati političku ili društvenu dimenziju. Mogu, i često je imaju. Nije mi važan žanr – jednako me zanimaju komedija, drama ili akcija.

Ono što mi je važno jest da film dopre do publike. Često razmišljam i o tome bi li moja majka poželjela pogledati taj film. Upravo takve filmove želim raditi. To, naravno, ne znači da su drukčiji filmovi manje vrijedni. Jednostavno nisu oni koje ja želim snimati. Mene zanimaju filmovi koji mogu komunicirati s ljudima u različitim dijelovima svijeta. Bob Marley je najbolji primjer – njegova je glazba dopirala do svakog kutka planeta jer je nosila univerzalnu poruku koja je nadilazila jezik i kulturu.

To sam, na neki način, naučio i promatrajući Toma Cruisea. Bez obzira sviđaju li vam se njegovi filmovi ili ne, on razumije da publika nije samo Amerika. Njegovi su filmovi namijenjeni Europi, Aziji, Africi i Južnoj Americi. Razmišlja globalno i zna kako priču približiti ljudima diljem svijeta. Upravo je to i moj cilj kao redatelja. Ne znam jesam li ga već ostvario – još uvijek učim – ali tome težim. Mislim da je to moguće bez obzira odakle dolazite. Možete biti iz malog grada, iz Zagreba ili bilo kojeg drugog mjesta. Ako imate jasnu viziju kako svoju priču približiti publici, to je ostvarivo. Zato bih mladim autorima dao vrlo jednostavan savjet: snimajte film koji biste i sami željeli gledati.

Za kraj jedno pitanje inspirirano vašim filmom o Bobu Marleyu; kad ga u jednoj sceni novinar pita kako vidi budućnost čovječanstva, ovaj odgovara: "Naravno da će sve biti u redu. Što bi drugo moglo biti?" Dijelite li i vi taj optimizam, u svijetu u kakvom živimo?

Apsolutno. Po prirodi sam vrlo optimističan, iskreno vjerujem u snagu zajednice, u ljude i u našu sposobnost da se prilagodimo i izdržimo čak i najteže okolnosti. Mislim da smo nevjerojatno otporni. Kad smo zajedno, uvijek smo snažniji. Zato vjerujem da nas u budućnosti čeka mnogo dobrih stvari – ako ih sami odlučimo stvarati.

Naravno, moramo se znati prilagoditi promjenama. Ako to ne učinimo, svijet će nas jednostavno pregaziti. Ali uvjeren sam da ljudi imaju sposobnost okupiti se oko zajedničkih ciljeva i pronaći rješenja. Tako da, da – u budućnost gledam s mnogo optimizma.