Jubilarna, pedeseta obljetnica festivala u kulturi često priziva vizije ulaštenih bista i komemorativnih govora, no ovogodišnji Dani satire Fadila Hadžića, festival kojim Satiričko kazalište Kerempuh tradicionalno u lipnju zatvara tekuću sezonu, odlučili su se za radikalan zaokret prema "živom" i nepredvidljivom. Dok se u svijetu prosvjeduje protiv dekadencije milijardera, cijene nafte divljaju, a broj žrtava u ratnim sukobima raste, kazalište pokušava pronaći svoj glas u tom globalnom nemiru.

Obljetnička selekcija u izboru Vedrane Klepica odbija biti samo "ono što je smiješno", inzistirajući na tezi da satira mora biti intelektualni izazov koji nas podsjeća da smo još uvijek živi i sposobni za društveno djelovanje: od 2. do 20. lipnja program donosi jedanaest žanrovski i poetički raznolikih naslova, od klasičnih komedija karaktera i društvene satire, preko epskih saga o kapitalizmu, pa sve do suvremenog mjuzikla i autorskih projekata koji brišu granice između fikcije i zbilje.

Osim na pozornici Satiričkog kazališta Kerempuh, predstave će se igrati i u Teatru &TD te u specifičnom ambijentu Kuće Klajn u Klanjcu, čime festival dodatno širi svoj prostorni i društveni doseg.

Rat za "živog autora" protiv tereta kanona

Središnji poetički sukob ovogodišnjeg festivala leži u hrabrom pokušaju brendiranja manifestacije kao festivala "živog satiričkog autora". Klepica je svjesno nastojala dati prednost suvremenicima, tvrdeći da se kanonu – Molièreu, Pirandellu ili Aristofanu – u našoj civilizaciji rijetko tko usudi proturječiti, dok se suvremenoj satiri često unaprijed odriče relevantnost jer je "prljava", "gruba" i "neuredna". Suvremena satira, naime, mora pješačiti kroz divljinu i gurati se kroz procjepe da bi došla do publike, zbog čega nikada ne može biti ulaštena.

Ipak, taj su plan "pokvarili" klasici poput Branislava Nušića i Antona Pavloviča Čehova, koji su se kao vrhunski provokatori ipak ušuljali u selekciju. Njihova prisutnost, kroz kultnu Gospođu Ministricu (SNG Maribor, 13. lipnja, režija Veljko Mićunović) i Mušku suzu (JDP Beograd, 17. lipnja, režija Aleksandar Popovski), služi kao podsjetnik da su teme društvenog uspona bez etike i slomljenih muških duša u olujnim dobima univerzalne i neizbježne. Upravo ta tenzija između "čiste" klasike i "neuredne" suvremenosti daje festivalu potrebnu dinamiku, dokazujući da granica između privatnog i političkog ostaje trajno zamućena.

Od epskog kapitalizma do meta-teatralne introspekcije

Poseban fokus jubilarnog izdanja su snažne redateljske geste koje prokazuju različite aspekte društvene truleži. Kokan Mladenović u Bollywoodu Gradskog pozorišta Podgorica (9. lipnja) gradi utopijsku, ali gorku priču o trupi koja je spremna na sve radi obećanja bolje budućnosti.

S druge strane, redatelj Igor Pavlović u Trilogiji Lehman subotičkog Narodnog pozorišta (3. lipnja) postavlja epsku sagu o 150 godina uspona globalnog kapitalizma, vješto povezujući povijesnu eksploataciju robova s današnjom potrošačkom ovisnošću u sustavu gdje je etički ispravno samo ono što je ekonomski isplativo.

Sličnu nit prati i Dok zvijezde ne padnu HNK-a u Osijeku (režija Saša Broz, 18. lipnja), koja kroz britki humor britanske autorice Beth Steel secira klasne i identitetske prijepore unutar jednog vjenčanja. Značajan je i zaokret prema dekonstrukciji samog kazališnog medija. Boris Liješević u autorskom projektu Moje kazalište, produkciji beogradskog Ateljea 212 (16. lipnja), pretvara vlastito iskustvo u univerzalni narativ o kazalištu kao intimnoj praksi.

Vid Hribar pak kroz formu mjuzikla u predstavi Muškarac upoznaje ženu Teatra &TD (15. lipnja, igra u matičnom kazalištu) parodira holivudske klišeje i redateljsku zaluđenost žanrom, brišući granice između stvarnosti i teatra.

Ima i nekih sudbinskih tema

Redateljica Marina Pejnović u predstavi Mama se opila ko majka, produkciji Satiričkog kazališta Kerempuh po tekstu Ivora Martinića, u rasporedu Dana satire 7. lipnja, fokus seli na intimni prostore obiteljskog stana, koji postaje poprište razotkrivanja duboko potisnutih frustracija. Konačno, Janusz Kica s Matišićevom duologijom Otac, Kći i Duh Sveti (Kerempuh, 5. lipnja) donosi beskompromisan pristup temama nacionalizma i crkve, potvrđujući Hadžićevu misao da u umjetnosti nema recepata jer je ona uvijek varljiva i nepredvidljiva.

Program ne bježi ni od najtežih pitanja – od sudbinskih tema uz slovensko-talijansku granicu u komediji Sve što se je dalo SNG-a Nova Gorica u režiji Tereze Gregorič, koja 2. lipnja otvara festival, do patrijarhalnog licemjerja i ksenofobije, dok glumački, festival nudi raspon od kolektivne energije do radikalno osobnih izvedbi. Tako Jerko Marčić u solo izvedbi Celebration (14. lipnja, igra u matičnoj kući) koristi cirkuske i plesne prakse kako bi gledatelje proveo kroz srce kreativnosti Kuće Klajn.

Anestezirani od strahota, ali i dalje sposobni za zabavu

Uz glavni program, festival nudi i platformu za budućnost kroz "Prvu ruku satire", javno čitanje na kojemu će 11. lipnja biti predstavljeni fragmenti novih djela petero dramskih autora – Sanje Milardović, Ivane Vuković, Rone Žulj, Anđele Žužul i Marina Lisjaka – koji su svoje tekstove razvili u sklopu Kerempuhova rezidencijalnog programa Klub satire.

Središnji panel festivala pod naslovom "Satira kao zadnja linija obrane", postavlja ključno pitanje o njezinoj današnjoj učinkovitosti, o čemu će 6. lipnja govoriti Hrvoje Ivanković, Željko Hubač, Dora Ruždjak Podolski, Aleksandar Milosavljević i Vinko Brešan.

Sve završava 20. lipnja dodjelom nagrada i koncertom Vlatko Stefanovski trija, koji čine trojica vrhunskih glazbenika koji kroz snažnu energiju i virtuoznost donose jedinstven spoj stilova – od rocka i jazza do etna i instrumentalne glazbe.

Satira kao zadnja linija obrane

Program 50. Dana satire sugerira da satira mora biti misaoni izazov, što je tim važnije u vremenu koje ljudske sudbine i globalne tragedije često svodi na hladnu statistiku, kad je emocionalna i intelektualna budnost jedini preduvjet za bilo kakvo smisleno društveno djelovanje. Ako, kao što kaže Klepica, nije sve što je satirično nužno i duhovito, publika bi se trebala pripremiti na festival koji će je možda više tjerati na razmišljanje o granicama nego na neobavezno smijanje.

Pedeseti Dani satire ne nude ulaštene odgovore niti jamče da će svaka predstava biti po ukusu publike. No, u tome i jest poanta – istinska satira i ne treba biti udobna. Ona nas mora podsjetiti na to o čemu kao zajednica pričamo i što proizvodimo. Dani satire tako ostaju ogledalo naše stvarnosti – ponekad neugodno, često neuredno, ali nužno kako bismo se, unatoč svemu, osjećali živima.