razgovor o queer filmu

Filmolog Željko Luketić: Štambukov 'diptih o razdjevičenju i muškom maženju' jedan je od iskrenijih prikaza gay seksualnosti u Jugoslaviji. Kasnijem hrvatskom filmu to nikada nije uspjelo

  • Autor: Vid Barić
  • Zadnja izmjena 01.05.2022 01:14
  • Objavljeno 30.04.2022 u 15:04
Prizor iz filma "Ljubavno iskustvo / Love Experience" (1988.) Dasena Štambuka. U krugu: Filmolog Željko Luketić

Prizor iz filma "Ljubavno iskustvo / Love Experience" (1988.) Dasena Štambuka. U krugu: Filmolog Željko Luketić

Izvor: Screenshot / Autor: Auto

Udruga Domino ove godine slavi 20. godišnjicu Queer Zagreba u okviru koje se prikazuje bogat filmski program Queer MoMenti u kinu Kinoteka, od 26. do 30. travnja. Tim povodom porazgovarali smo sa selektorom programa i filmologom Željkom Luketićem

Unutar programa od 9 kratkometražnih i 11 dugometražnih filmova svih filmskih rodova i žanrova, publika Kinoteke je ovoga tjedna mogla uživati u poznatim naslovima renomiranih, kao i mladih autora queer i nezavisne filmske scene iz Hrvatske, Belgije, Njemačke, Francuske, Velike Britanije, SAD-a, Italije, Brazila, Španjolske, Finske i Japana.

Film je, kako znamo, oduvijek bio moćno sredstvo umjetničkog, ali i aktivističkog izražavanja, a s Luketićem - između ostalog - razgovaramo i o tome kako se taj medij i koliko subverzivno koristio u prikazivanju gay kulture i seksualnosti u bivšoj državi, ali i danas.

tportal

Izvor: Promo fotografije / Autor: n.n.

Predstavite ukratko filmski program Queer MoMenti kojega smo ovaj tjedan gledali u Kinoteci. Što još vrijedi pogledati večeras, na zadnji dan programa?

Za dvadesetu obljetnicu rada i postojanja Queer Zagreba izabrao sam na poziv Zvonimira Dobrovića 20 naslova. Ideja je bila provesti publiku kroz povijest queer kinematografije, još od 30-tih godina prošlog stoljeća, pa sve do najrecentnijih naslova poput "Tri tužna tigra" brazilskog redatelja Gustava Vinagrea, koji je na netom završenom Berlinaleu osvojio nagradu Teddy Award. U ovih 5 dana prikazani su žanrovi, metri i tematske varijacije koje nemamo često priliku vidjeti u kinima; video-eseji, dokumentarci, igrani filmovi i kratki metar koji je danas, osim tijekom festivala, potpuno nezastupljen u kinima. Bilo je tu i restauriranih klasika te povijesno značajnih radova koji su po prvi puta obrađivali teme poput promjene spola, odlaska u vojsku, umjetnika poput Davida Wojnarowicza koji je, između ostaloga, bio ne samo žrtvom histerije zbog svoje seksualne orijentacije, identiteta i umjetničkog rada, nego i zbog činjenice da nije imao zdravstveno osiguranje. Konstrakta bi rekla "nije imao knjižicu". Jedan cijeli program posvetili smo Divineu, zvijezdi filmova Johna Watersa, čiji su baka i djed obitelj Vuković iz Zagreba. Iako smo proveli publiku i kroz starije naslove, neki su bili neočekivano aktualni. Film s kojim večeras zatvaramo filmski dio festivala je premijerno prikazan u Ukrajini, a njega smo ostavili za kraj, jer ne samo što svjedoči o razini liberalizacije u Ukrajini, on je podsjetnik na neka nova i stara vremena koja su se spletom okolnosti nesretno povezala: "Sirov! Necenzurirani! Video!" film je o porno-kući Palm Drive Video koja je nastala kao odgovor njihova vlasnika na epidemiji AIDS-a 80-tih. Specifične fetiš-produkcije tada su nastale za ljude koji su sami sebi nametnuli samoizolaciju zbog HIV-a, a danas opet vidimo kako je samoizolacija nažalost nešto ponovno aktualno.

tportal

Izvor: Promo fotografije / Autor: n.n.

Taj film govori i o valu kapitalističkog neokonzervativizma koji je s jedne strane komodificirao pornografiju, a s druge je potpuno odstranio iz javnog diskursa i to najviše putem društvenih mreža i njihovih algoritama koji cenzuriraju bilo kakve oblike ljudske seksualnosti. Danas se još može pogledati i sjajan filmski esej Marka Rappaporta "Kućni filmovi Rocka Hudsona" koji još 90-tih godina predviđa način na koji će video-novinari, blogeri i kritičari analizirati film, a bavi se i (ne)snalaženjem jednog gay glumca u igri lažiranja identiteta koje je zahtijevalo rigidno vrijeme i hollywoodski studiji. "Dykes, Camera, Action!", također danas na rasporedu, pregled je lezbijske kinematografije kojega će dati žene same, i to autorice poput B. Ruby Rich, teoretičarke koja je prva skovala termin New Queer Cinema.

tportal

Izvor: Promo fotografije / Autor: n.n.

Izvor: Društvene mreže / Autor: n.n.

U programu se našao i film "Ekvilibrij" (1964.) domaćih filmaša Miroslava Mikuljana i Marijana Hodaka. Kako se on uklapa u vaš izbor za ovaj festival, ali i ondašnju kinoklubašku tradiciju? Zašto su prikazi mišićavih muškaraca i bodybuildinga bili zanimljivi queer teoriji i filmu?

Miroslav Mikuljan naš je znani dokumentarist o čijim se kinoklubaškim počecima i zanimljivim eksperimentalnim i neprofesijskim radovima zna malo. Karijeru je završio na HRT-u, snimajući televizijske dokumentarce, dok je svoje početke vezao uz iskrenu strast prema filmu i eksperimentu. Tada, a govorimo o 1964. godini, do filma je najkraći put bio preko klubova, oslobođenih od komercijalnih pravila i strogih akademskih rutina. Zato su neki od domaćih filmaša i počinjali u najvećim klubovima Zagreba, Splita i Beograda, jer su mogli stvarati posve neopterećeno i slobodno. Mikuljan je u puno svojih radova iskazivao umjetnički interes za ljudsko tijelo, ali je za razliku od Babaje kojega je više zanimala metafizičnost tijela i starenja, najviše pratio njegovu performativnost. A performativnost roda, spola i identiteta u fokusu je queer teorije, jer primjerice u nastupima bodybuildera prisutan je i nedovoljno osviješten taj element izvedbe, poziranja i javnog nastupa uz scenske rekvizite poput svjetla i glazbe. Taj sport, dakako, nije bio uvijek prihvaćen; krenuo je kao cirkuska atrakcija, pa je danas i s te strane zanimljiv, jer je krenuo s margine i postao etabliran. Iz sasvim drugog, društvenog očišta, muško je golo tijelo i danas subverzivnije i tabuiziranije nego žensko, jer žensko se, nažalost, oduvijek eksploatiralo od strane "bogatog bijelog muškarca" koji je definirao kut gledanja i tu eksploataciju normalizirao. Queer teoriji i filmu zanimljivo je to da usred šezdesetih Mikuljan bilježi izrazito 'camp' nastup mladih bildera koji, sasvim svjesno, izvode predstavu svog maskulinog identiteta, iako će Mark Simpson tek desetljećima kasnije, u svojoj knjizi "Male Impersonators: Men Performing Masculinity" pisati o tome kako i poput drag-queenova, bodibilderi također izvode performans vlastitog identiteta. Ovo naravno nije slučaj samo s konkretnim sportašima; politika i javnost prepuni su performativa, a ponekad i lažnih identiteta. Feminističku i queer teoriju koja je nastala upravo iz feminizma, zanima, između ostalog, dekonstrukcija odnosa moći koji takve odnose podupiru ili sasvim suprotno, zabranjuju.

Prizor iz filma "Ekvilibrij"

Prizor iz filma "Ekvilibrij"

Izvor: Screenshot / Autor: n.n.

Prizor iz filma "Ekvilibrij". Filmolog Željko Luketić: Queer teoriji i filmu zanimljivo je to da usred šezdesetih Mikuljan bilježi izrazito 'camp' nastup mladih bildera koji, sasvim svjesno, izvode predstavu svog maskulinog identiteta. Poput drag-queenova, bodibilderi također izvode performans vlastitog identiteta

Prizor iz filma "Ekvilibrij". Filmolog Željko Luketić: Queer teoriji i filmu zanimljivo je to da usred šezdesetih Mikuljan bilježi izrazito 'camp' nastup mladih bildera koji, sasvim svjesno, izvode predstavu svog maskulinog identiteta. Poput drag-queenova, bodibilderi također izvode performans vlastitog identiteta

Izvor: Screenshot / Autor: n.n.

Možete li nam približiti i film "Ljubavno iskustvo / Love Experience" (1988.) Dasena Štambuka? Riječ je o prvom hrvatskom otvoreno queer filmu. Što je specifično kod Štambuka ako govorimo o portretiranju gay seksualnosti u odnosu na ono što je bio dominantan prikaz gay kulture u Jugoslaviji?

Pitali ste što je na programu još danas: baš prije filma "Sirov! Necenzurirani! Video!", u Kinu Kinoteka prikazujemo - kao i svih ovih dana - kratkometražnu predigru dugometražnom filmu. Tako su se nekad i prikazivali kratki filmovi, no ta tradicija, osim na festivalima, nažalost više ne postoji. Film Dasena Štambuka upravo je idealan za to, jer hrvatski film koji na tako otvoren i eksplicitan način prikazuje odnos dva ljubavnika, do danas ne postoji. Nije stoga ni čudno da je nastao pod okriljem kinoklubaške slobode i to u Splitu. Za popratne festivalske materijale istaknuo sam da se radi o, kako piše u monografiji te važne institucije, "diptihu o razdjevičenju i muškom maženju", a dodao bih, među najznačajnijim je jugoslavenskim filmovima u kojima muška gay seksualnost nije tretirana kao tabu, zazor ili tema za smijeh i porugu. Likovi su veseli i uživaju u svojoj ljubavi, ne glume karikature tipične za komedije s perikama i presvlačenjem i ne kazne ih na kraju zbog njihovih grijeha. To je ujedno i tipičan model za prikaz LGBTQ likova na filmu ovih prostora: bilo kakvo odudaranje od norme, lik često plati simboličnom kaznom, uvredama ili čak životom. Stoga, otvorenost i dokumentarnost ovog filma mogu se mjeriti s Obiteljskim filmovima Toma Gotovca, tako da ga obično uključujem u retrospektive koje se bave tijelom u domaćem filmu. Javnosti malo poznati Dasen Štambuk snimio je još samo jedan film pod naslovom "Adam" 1989. godine, međutim, u prosincu te godine oduzeo si je život, tako da smo nažalost izgubili mogućnost nastanka nekog hrvatskog ili jugoslavenskog New Queer Cinema. Opet nažalost, o hrvatskom filmu možda još više govori činjenica da igrani formati nikad kasnije i prije nisu isporučili ovako jedinstven i iskren prikaz, što govori u prilog nastojanjima filmologa i povjesničara filma da istaknu važnost neprofesijskih okupljanja u kino klubovima.

Koliko su te amaterske i hobističke kinoklubaške družine - rasprostranjene posvuda po bivšoj Jugoslaviji - bile važne za tematski, stilski i drugi razvoj domaćeg filma?

Brojna velika imena domaćeg filma upravo potječu iz klubova: Lordan Zafranović najslavnije je ime koje je krenulo iz Kino Kluba Split, iz beogradskog kluba stigli su Dušan Makavejev, Kokan Rakonjac, Žika Pavlović i drugi velikani. Klubovi su utjecali na eksperimentalna i modernistička strujanja u ostatku kinematografije, na pojedine pravce poput "crnog filma" ali i na post-avangardna promišljanja o filmu, pa je tako u Zagrebu nastao i koncept "anti-filma" kojega je pokrenula skupina neprofesijskih filmaša okupljenih oko festivala GEFF. Taj festival, skraćeno od Genre Film Festival, bijenalno je šezdesetih godina bio uz najprogresivnija umjetnička strujanja i manifestacije u državi, poput Novih tendencija, Muzičkog biennalea Zagreb i Internacionalnog festivala studentskog kazališta IFSK. GEFF je krenuo kao susret filmskih istraživača na inicijativu Mihovila Pansinija, zagrebačkog liječnika, intelektualca i amaterskog filmaša. Pansini je tvrdio da GEFF nije samo festival, nego stanje duha, međusobno sastajanje i djelovanje koje je okupljalo ljubitelje filma, agilne neprofesijske djelatnike i sve zainteresirane koji su najprije razgovorima, a potom djelovanjem, pokušavali razbiti učmale kategorije standardnog filmskog razmišljanja.

Mislite li da su kinoklubaške družine jednako utjecajne u tom smislu i danas? Mogu li uopće biti?

Dalibor Barić, naš sjajni novi filmaš, u svome se filmu "Nepoznate energije, neidentificirani osjećaji" 2015. godine upravo nadovezao na ostavštinu kinoklubaša i GEFF-a. Sjećam se, kad sam ga pustio na otvorenju Dana hrvatskog filma te godine kao umjetnički direktor festivala, kao film otvaranja, prilazili su mi drugi filmaši i pitali zašto ovako težak film za otvorenje? Vremensku kapsulu odmotao bih unaprijed da im odgovorim na to pitanje, jer dovoljno je vidjeti naslov iz novina iz 2021. godine: "Slučajna raskoš prozirnog vodenog rebusa Dalibora Barića ušao je u utrku za ovogodišnjeg Oscara u kategoriji najboljeg dugometražnog animiranog filma“. Moram samo reći, znao sam to čim sam vidio njegove prve radove. To je ta sloboda izražavanja o kojoj govorimo. Ima ju primjerice i Sunčica Ana Veldić koju sam također prvi pustio na DHF-u, na opće zgražanje starijih kolega kada su vidjeli njenu "Hrvatsku djevicu" u programu, buneći se da je to sve "amaterski". Inače, "amaterski" znači "raditi s ljubavlju", a upravo tu autoricu ističe naša ugledna kritičarka Višnja Vukašinović - koja je i gostovala na ovom Queer Zagreb festivalu na okruglom stolu posvećenom obljetnici - kao jednu od najvažnijih autorica domaćeg queer filma, u onom širem shvaćanju, kao odmak od norme. Drago mi je da sam prvi upozorio na te važne autore.

Koliko su, pak, danas utjecajne desničarske udruge koje često zazivaju istiskanje gay seksualnosti iz javnog prostora? Znamo da često negoduju oko slikovnica s dvije mame i sl., a sada su se dohvatili i Disneya te ostalih. Po svemu sudeći, oni nikada neće stati.

Svakako su utjecajnije od onih legendi o moćnom gay lobiju, jer da nisu, danas Hrvatska u ustavu ne bi imala besmislenu odredbu o tome da je brak institucija muškarca i žene i tako će biti zauvijek, dok narod referendumom ne odluči drugačije. Bačen novac zapravo, jer da desno orijentirane udruge čitaju statistike, znale bi da će među LGBTQ populacijom naći puno podržavatelja te institucije, čak i toliko da i među samom tom zajednicom raste zabrinutost za takvo normiranje ljudskih odnosa. Queer zajednica se po nekim teoretičarima tu previše približava jednom zastarjelom konstruktu, no treba shvatiti da ukoliko je određenoj populaciji nešto uskraćeno, kao i sva prava koja proizlaze iz toga, onda ih i ona želi imati. Ne uzeti od nekoga, ne ih poništiti, nego uživati u njima ili ne, na jednak način, kako sami odaberu.

A kako se današnja ljevica snalazi u svojim reakcijama na ta i slična pitanja? Znamo da institucija braka nikada nije bila u fokusu ljevici.

Reakcija ljevice tu također zna biti problematična: s visoka komentirati želju za "jednim zastarjelim konstruktom", otprilike je bahato kao gladnome prigovarati da nema ukusa u hrani. Omogućiti ljudima hranu, pa tek onda razgovarati je li organska, kvalitetna i gastronomski poticajna. I dok tako ljevica ponekad zaboravi poduzeti potrebne korake jer su "iznad tih banalnosti", što je i dovelo do toga da referendum u Hrvatskoj nikada nije dan na ocjenu ustavnosti, desnica pak krivo misli da se queer njih ne tiče.

Kao da ne postoje i desničari homoseksualci...

Upravo sam na festivalu htio pokazati i da je to zabluda, zato sam u program i stavio film Yukia Mishime "Domoljublje", koji slovi kao desničarski. Tu tek vidim strah i histeriju od nepoznatog jer, primjerice, u Hrvatskoj su neki desno orijentirani redatelji snimali queer filmove. U tome se slažem s direktorom festivala Zvonimirom Dobrovićem; queer doista ovisi i o geografiji i društvenom uređenju, spremnosti društva na promjene i mogućnosti da na propitkivanja starih koncepata ne reagira histerijom i strahom, agresijom i nerazumijevanjem. Zato ova vaša pitanja ne bih postavljao kao nužno lijevo ili desno, nego gdje i kako. Da je agresija prema nepoznatome živa i zdrava, dapače, divlja, baca se i mahnita, bilo je zastrašujuće čuti nedavno u jednom Putinovom govoru na početku rata u Ukrajini. Prava transrodnih i nebinarnih osoba te koncept fluidnosti spola nazvao je "zločinom protiv čovječnosti".

Prizor iz filma "Domoljubje"

Prizor iz filma "Domoljubje"

Izvor: Screenshot / Autor: n.n.

S druge strane, ako govorimo, primjerice, o Disneyu i drugim velikim kompanijama, nemoguće je ne dotaknuti se i komodifikacije gay seksualnosti i kulture. Što osjećate prema tome?

U pravu ste, ali i ta komodifikacija ima barem dva moguća načina gledanja. Sve je proizvod i sve je na prodaju, pa je tako slučaj i s nekim svjetskim festivalima, Pride manifestacijama i slično, no vratio bih se na pitanje prije, skočimo prvo, pa tek onda recimo hop. Disney i slični, oni su najprije odradili vidljivost za sve te manjinske skupine, omogućili su prostor, omogućili su ljudima da mogu na ekranu gledati slične sebi, a omogućili su i onima koji ništa ne znaju o tome da te ljude na neki posredan način upoznaju. Tada nestaje strah i nerazumijevanje, jer zaista smo svi ljudi, pa kad upoznamo one "druge", nema mjesta strahu. Tek nakon toga uslijedila je komodifikacija i ona zaista jest ružan kapitalistički koncept, ali bilo bi pogrešno zaustaviti vidljivost na račun neke buduće komodifikacije. Ona ne mora biti nužan nastavak, nego govorimo tek kako se događala u drugim zemljama. Zato bih u okolinama koje nisu odradile onu prvu domaću zadaću opreznije govorio o tome, jer prije tih kapitalista Disneyja, Netflixa i Amazon Primea, svi smo ovisili o volji nekih lokalnih selektora, koji za "drugačije" nisu ili ne žele čuti. Protiv komodifikacije može se boriti ukoliko predznanje o drugosti postoji. Što sa zemljama gdje vidljivost ne postoji? Recimo, EuroPride 2022. održat će se u Beogradu. Kada sam domaće aktiviste pitao zašto Zagreb nije aplicirao, odgovorili su da je to prljava kapitalistička manifestacija kojoj je cilj samo zaraditi novac. Moguće, ali zar ne bi bilo bolje jednu manifestaciju te veličine i važnosti dovesti u Zagreb, pa je onda pošteno iskritizirati? Odradila bi nešto za internacionalnu vidljivost i zasigurno imala neke pozitivne utjecaje.

Erotika, scene seksa i golotinja nisu bili nepoznanica u jugoslavenskoj kinematografiji. No koliko je tu, zapravo, bilo queer momenata i koji su to bili najsubverzivniji redatelji po tom pitanju, ako uzmemo u obzir produkciju na području čitave bivše zemlje?

Film ovih prostora svakako se nije sramio svoje seksualnosti, no postoji ona slavna opaska o "balkanskom nabijanju na ormar" koje je, pokazali su brojni istraživači, često popraćeno eksploatacijom i ponižavanjem žena. Tu su se u kontekstu klasičnih odnosa stvari pomicale, ali ne i dovoljno. Pogledajmo samo činjenicu da je jedini hrvatski i jugoslavenski pornić, "Oaza" Zvonimira Maycuga, završio na sudu, a film je potom uništen. Ni u tome žanru nismo se dakle proslavili, pa što onda reći za nestandardna, nenormirana seksualna udruživanja? Bilo ih je malo, ali jest bilo, a koristile su se - kao i kod zapadnih filmaša - strategije kodiranja likova i motiva, odnosno govorilo se i pokazivalo nešto što se tek u udaljenijoj interpretaciji moglo vidjeti kao queer. Bilo je i otvorenijih primjera, pa su tako junaci queer borbe u jugoslavenskom filmu najprije Slovenci: Boštjan Hladnik, František Čap i Stanko Jost, koji je također neprofesijski filmaš. U Srbiji su to filmaši "crnog talasa" - Milan Jelić, scenaristi Gordan Mihić i Ljubiša Kozomara, Miša Radivojević, Dušan Makavejev, Želimir Žilnik, zatim Živko Nikolić u Crnoj Gori, Lordan Zafranović i Marijan Vajda u Hrvatskoj, te brojni filmovi koji LGBT likove toliko plaho dotiču, da je potreban treptaj oka da ih propustite. U Jugoslaviji se opuštanje prema queer temama vodilo na nekoliko različitih razina, ne nužno pozitivnih po percepciju teme, ali svakako pozitivnih za njezinu vidljivost.

Kakav je, po vašem mišljenju, današnji prikaz gay seksualnosti na ekranima? Kako u Hrvatskoj, tako i u inozemnim produkcijama. Ranije smo se već malo dotakli te teme, ali zanima me konkretnije: podliježu li hrvatski redatelji stereotipizaciji gay kulture i seksualnosti u svojim filmovima i serijama?

U Hrvatskoj još nismo došli do onoga što se radi u svijetu, da prema načelu političke korektnosti, u serijama i filmovima likovi i glumci budu birani po ključu koji mora zadovoljiti baš sve manjine. Dakako, dobro je da one budu prikazane, ali ako to nema veze sa scenarijem i uvjerljivošću, dolazimo do forsiranih priča koje mogu ozbiljno nervirati i gledatelje i kritičare. Ključ je svakako u uvjerljivosti, kao što ne treba a priori svaki manjinski lik prikazati kao pozitivan. Naprosto nije uvjerljivo da stvari ne budu životno prikazane, pa je u povijesti dolazilo do velikih nesporazuma između aktivista i filmaša. Sigurno se sjećate filma "Cruising" Wiliama Friedkina koji je izazvao velike proteste s idejom kako sadržaj filma baca ljagu na sve pripadnike LGBT populacije. Valja te proteste shvatiti u povijesnom kontekstu godine nastanka filma, no nije posve dobro otići u drugu krajnost. Kao i svi ljudi, i LGBT populacija je različita. Niti jedan film ne reprezentira cijelu populaciju. Film je film, a stvarnost je nešto drugo, no nije dobra ni isključivost koja stvara stereotipe, tako da bilo kakav oblik jednoličnosti ili jednoobraznosti ne funkcionira. Aktivisti i filmaši tu se moraju naći na pola puta, pa onda nastanu i odlični filmovi. Hrvatskoj produkciji klišeji i manirizam su još uvijek dragi izlaz iz situacije, a posebno se to odnosi na karikirane likove u TV serijama, koji valjda uvijek moraju biti feminizirani, aseksualni i zabavno bespomoćni. Naravno, ima odmaka, izdvojio bih dobar primjer Dalibora Matanića koji u serijama ima odlične likove, životne i s manjkavostima. Primjećujem ipak i da neke društvene skupine ostaju bastion normativnosti za scenariste: političari, sportaši i branitelji skupina su u kojoj gotovo da i nema LGBT likova. Koliko ipak čujem, jedna znana desno orijentirana filmašica mogla bi razbiti i ovaj posljednji, najčvršći hrvatski tabu.

  • +4
  • +1

Prizori iz filmova prikazanih na Queer Momentima te njihove najave

Izvor: Promo fotografije / Autor: n.n.

Pratite nas na društvenim mrežama:

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!