Novo istraživanje, objavljeno u Journal of Neuroscience, pokazalo je da razlog možda nije u tome što njihovo uho bolje registrira zvukove, nego u načinu na koji ih mozak obrađuje.

Znanstvenici su otkrili da osobe koje su izgubile vid prije druge godine života mogu preciznije razlikovati visinu tonova od osoba koje vide. Pritom njihov mozak zvučne informacije obrađuje dosljednije i pouzdanije, uz manje unutarnjeg šuma, odnosno varijacija u reakcijama na isti zvuk.

Zanimljivo je da sličnu sposobnost pokazuju i glazbenici koji imaju razvijen sluh zahvaljujući dugogodišnjem glazbenom obrazovanju.

Znanstvenici su uspoređivali slušne sposobnosti devet osoba koje su oslijepile prije druge godine života i 18 osoba koje vide. Sudionici su imali različite razine glazbenog obrazovanja, što je istraživačima omogućilo da ispitaju i utjecaj glazbenog iskustva.

U jednom zadatku sudionici su trebali prepoznati ton u pozadinskoj buci, a u drugom odrediti koji je od dva tona viši. Rezultati su pokazali da su osobe s oštećenjem vida bile uspješnije samo u drugom zadatku, koji uključuje i obradu zvučnih informacija u mozgu.

To upućuje na to da njihova prednost ne proizlazi nužno iz boljeg rada unutarnjeg uha, nego iz načina na koji mozak tumači zvukove.

Sličan rezultat imaju i glazbenici

Kako bi otkrili što stoji iza te razlike, istraživači su razvili matematički model koji je pokazao da osobe s oštećenjem vida bolje razlikuju tonove zbog smanjenog unutarnjeg šuma. Drugim riječima, njihov mozak na iste zvukove reagira dosljednije, pa ih može pouzdanije razlikovati.

Sličan obrazac uočen je i kod osoba koje vide, ali imaju dugogodišnje glazbeno obrazovanje. I one su pokazivale dosljednije reakcije na zvukove u usporedbi s osobama bez takvog iskustva.

Autori istraživanja smatraju da rezultati upućuju na važnost neuroplastičnosti, odnosno sposobnosti mozga da se prilagođava iskustvima i promjenama u okolini.

Mozak se tijekom života prilagođava informacijama koje postaju važne za pojedinca. Tako se, primjerice, mijenja tijekom učenja čitanja ili prepoznavanja različitih vrsta ptica. Istraživanje sugerira da bi iskustvo sljepoće ili intenzivno bavljenje glazbom mogli pomoći u razvoju preciznijih obrazaca za obradu zvuka.

Može li se sluh poboljšati vježbanjem?

Jedno od važnih pitanja za buduća istraživanja jest može li se takva sposobnost razviti ciljanim treningom. Primjerice, vježbe prepoznavanja smjera iz kojeg dolazi zvuk mogle bi pomoći osobama koje postupno gube vid da se više oslanjaju na sluh pri snalaženju u prostoru.

Znanstvenici također žele utvrditi ovisi li razvoj tih sposobnosti o tome u kojoj je dobi osoba izgubila vid ili počela učiti glazbu. Naime, mozak je u ranom djetinjstvu posebno prilagodljiv, pa bi iskustva u tom razdoblju mogla imati drukčiji učinak nego ona stečena u odrasloj dobi.