Zagrebačka publika imat će priliku pogledati kultnu komediju Branislava Nušića 'Gospođa ministarka'. Dramaturgiju za predstavu potpisuje Dora Delbianco, a Oliver Frljić prihvatio se režije političkog vodvilja o malograđanskom moralu, licemjerju, pohlepi i bolesnoj ambiciji, kako Nušić piše, jedne 'pokondirene' žene. U glavnoj ulozi našla se Elizabeta Kukić, stalna članica ansambla kazališta Kerempuh, koja je u bogatoj karijeri ostvarila preko osamdeset značajnih kazališnih uloga. Nova Gospođa ministarka otkrila nam je kako teku glumačke probe i kako je uopće došlo do postavljanja Nušićeve drame u Kerempuhu.

'To je moja ideja i želja i već devet godina s ravnateljem sam imala razgovore o tome da se kod nas radi Nušić. Moje je mišljenje da je to jedan od najvećih dramskih pisaca, pogotovo iz ove satirične obitelji koju mi njegujemo u našem kazalištu. S obzirom na to da je pisao jezik koji je nama razumljiv u ovom kazalištu, mislim da je šteta ne odigrati ga ovdje, jer on pripada u ovu kuću. Došlo je vrijeme, ideja je sazrijevala i konačno došla na red ove sezone. Nisam kretala od ideje da biram tekstove koje bih ja osobno kao glumica voljela raditi. Predlagala sam i komade u kojima nije bilo za mene uloge, ali mislim da je to pitanje politike kuće. Mene osobno to jako veseli, pošto sam već u tim glumačkim godinama, kad, dopuštam reći, imam dovoljno znanja i predznanja da igram tu ulogu, osim što je meni osobno izuzetno zanimljiva.'

Je li današnji krug ljudi oko političkih moćnika tragičniji ili komičniji nego u Nušićevo doba i jesu li 'gospođe ministarke' samo kolateralne žrtve ili nove lady Macbeth, još gore od svojih muževa?

Kod Nušića je sjajno to što on djeluje vrlo ležeran i jednostavan, ali stalno se otkrivaju novi slojevi, jasan je, takav komad ne zahtijeva bogzna kakvo predznanje o određenim stvarima, ali vam ih tako lijepo predoči, da ih vrlo lako prepoznajete i razumijete. Nažalost, tehnologija se suludo brzo mijenja, kao i način život, ali ljudski karakteri od grčke drame do danas vrlo su se malo mijenjali. Samo se promijenila ta mimikrija, postali smo veći majstori u izbjegavanju situacija i prikrivanju. Kad uđete u srž ljudske prirode, ona je ostala potpuno ista. Zato je danas Nušić zanimljiv. Ovaj komad nije rađen u smislu agitacije ili protesta na današnju situaciju, barem ga ja tako ne doživljavam, niti su to bili razlozi zašto sam predlagala, nego zbog činjenice da se stvari ne mijenjaju.

Oliver Frljić ima reputaciju kontroverznog provokatora, postoji li i u 'Gospođi ministarki' neki autorski pomak od originala? Koji je poseban pristup primijenjen na novu adaptaciju?

Ja na svojoj koži još tu vrstu provokacije o kojoj pričate nisam osjetila. Osim što je za nekoga možda provokacija to što govorimo srpskim jezikom. Naime, govorimo autentičan jezik na kojem je pisao Nušić. Razlog tome nije nikakva provokacija, nego jednostavno to što smo mi ljudi od literature i što razumijemo da je jezik neodvojiv od mentaliteta i karaktera, a ovo je komad vrijedan baš po tim karakterima, temperamentu i on je neodvojiv od tog jezika. Nama je razumljiv, budimo iskreni. Nismo vidjeli razlog da se nauštrb mijenjanja jezika mijenjanju kompletne konstelacije odnosa i karaktera.

Kad gledate laički, kroz zabavu, neke filmove, koji su bili prikazivani i kod nas na nacionalnoj TV, čini vam se da možete maltene kao ništa govoriti tim jezikom, međutim nije baš tako, ne samo u terminologiji, već i u konstrukciji rečenice, izgovoru itd. Mogu vam reći da je ispalo zahtjevnije nego što smo se mi nadali. Ali eto, srećom, imali smo Bogdana Diklića kao jezičnog savjetnika, koji svim svojim znanjem i ljudskom navijačkom strašću radi s nama. Mislim da samo obavili dobar i ozbiljan posao. Više smo vremena posvetili radu na jeziku, na odvojenim probama i to je zahtijevalo samo više našeg vremenskog i svakog drugog angažmana. Ovo je ozbiljan ansambl, koji zna s kakvim se poslom suočava i tu nije bilo nikakvih problema, ljudi su svoj posao obavili u predviđenom roku.

Možete li opisati kako je tekla suradnja na glumačkim probama i u kolikoj mjeri je, s obzirom na original, dopuštena improvizacija?

Mislim da komunikacija ide vrlo dobro između glumaca i redatelja, razumijemo se i jednostavno sad već mogu reći da smo dobro uigrani. Nije bilo nikakvih problema oko koncepcije ili iščitavanja teksta. Suradnja je korektna. Nušić je toliko dobar pisac i toliko točan, da tu nema mjesta improvizaciji, koliko god idete i ponavljate određenu scenu, samo otkrivate nove mogućnosti, još nekakvih stvari unutra, tako da bi bilo besmisleno raditi improvizaciju, jer je prezahtjevno istraživanje svega onoga što je pisac namjeravao reći. Čak bi bilo i bezobrazno inzistirati da smo mi duhovitiji od njega. Nismo.

Kako ste se osjećali u ulozi Gospođe ministarke, krajnje tragikomične ličnosti?

Ona je apsolutno jedno lice koje je negativno, zloupotrebljava svoju vlast, od trenutka kad sazna da je žena čovjeka koji je ministar, potpuno se mijenja. Veseli se i uživa u moći i vlasti, ne snalazi se u tim vodama, ali svejedno uživa i koristi vlast na sve moguće načine, od svoje obitelji pa nadalje. Međutim, ima nešto divno, u čemu je Nušić velik pisac: on negativcima daje ljudske osobine. Vi vidite njihove mane, možete ih osuđivati, prezirati ih, smijati im se, ali na kraju razumijete lik i suosjećate s njim. Nastojala sam prikazati kako ona ima niz ljudskih osobina koje je ne oslobađaju krivice, ali uvjeriti gledatelje da simpatiziraju s njom. Publika će reći svoj sud, a ne kritika.

Kako ste se pripremali za ulogu?

Osluškujem ljude i primjećujem da se, bez obzira na obrazovanje ili pripadnost određenoj socijalnoj skupini, uglavnom bave politikom. Imam osjećaj da su danas svi poslovni ljudi i vode neke svoje tvrtke. Ja se tako za sve uloge pripremam; između ostalog glumački je posao da gleda oko sebe. On se ne može voditi tako da se čovjek začahuri, izolira i živi u nekom svom svijetu. Glumačka umjetnost bavi se ljudima, karakterima i situacijama koje su uglavnom uvijek životne. Dakle, ne možete se odijeliti od života, ljudi i baviti se ovim poslom. Pretpostavka da se bavite glumom je ta da znate promatrati.

Jeste li na taj način uočili i 'gospođe ministarke' na zagrebačkoj Špici?

Vjerojatno da. Ja nisam pozer pa ne znam, kad idem popiti kavu u grad, nikad ne bih popila kavu tamo. Tražim mirno i intimno mjesto, na kojem me nitko neće ometati. Naravno, prođem i vidim sve slojeve. Sad prvi put igram ženu na poziciji; obično sam igrala marginalce, ljude s periferije, koji su meni obično životniji i zanimljiviji. Sada se nadam da će ova uloga, moja Živka isto biti od krvi i mesa, da neće biti hodajuća ideja po sceni.