Već više od sedam desetljeća Pula Film Festival nastoji pratiti promjene u filmskoj umjetnosti, povezujući tradiciju domaće kinematografije s novim autorskim poetikama i suvremenim svjetskim naslovima, pritom se ne odričući svoje uloge središnje nacionalne filmske smotre.

Njegovo 73. izdanje, koje se održava od 9. do 16. srpnja, nastavlja taj koncept kroz spoj hrvatskih premijera, svjetskih filmskih hitova, restauriranih klasika i bogatog popratnog programa koji se širi na više gradskih lokacija.

Otvorenje će u četvrtak, 9. srpnja, obilježiti veliki glazbeni spektakl, uz Livia Morosina i čak 150 pjevača pulskih zborova, te nagrađivanje rekordnog 800-tisućitog gledatelja hrvatskog kinohita Svadba, kojim festival, kao simbolom velikog povratka publike u kina, započinje ovogodišnje izdanje.

U Areni će biti prikazana najnovija ostvarenja autora poput Pedra Almodóvara i Pawela Pawlikowskog, u Glavnom programu za Zlatne arene natjecat će se jedanaest hrvatskih filmova, Regionalni program donosi filmove iz susjednih zemalja, uključujući svjetsku premijeru crnogorske Crne trube, a među najiščekivanijim naslovima svakako je Nolanova Odiseja.

Tu je i profesionalni program Pula PRO, uz novu Sobu autora i rasprave o utjecaju umjetne inteligencije na filmsku industriju, te brojni besplatni sadržaji diljem Pule, od projekcija do koncerata u Domu hrvatskih branitelja, a festival će zatvoriti restaurirana kopija Brešanova kultnog filma Kako je počeo rat na mom otoku.

Ipak, najveća promjena dogodila se u samom vrhu institucije kad je prije nešto više od dva mjeseca na čelo Javne ustanove Pula Film Festival stigla Vlatka Kolarović, dugogodišnja urednica HRT-a i autorica projekata poput Sunčane strane Prisavlja i Kluba čitatelja.

U svoj prvi festivalski mandat ušla je u trenutku kada su pripreme za festival već bile u završnoj fazi, no ipak je uspjela unijeti neke jasne programske novitete: od uvođenja Druge scene za nezavisnu produkciju bez javne potpore i otvaranja novog Pula PRO Centra, do dosad najsnažnijeg fokusa na najmlađu publiku kroz čak dvije namjenske dječje večeri u Areni.

Uoči početka 73. PFF-a, s Vlatkom Kolarović popričali smo o preuzimanju ustanove u osjetljivom trenutku, ovogodišnjem festivalskom programu, viziji razvoja pulskog filmskog festivala i ulozi koju bi ta institucija trebala imati u kulturnom životu Pule tijekom cijele godine.

Nakon gotovo tri desetljeća rada na HRT-u preuzeli ste vodstvo Javne ustanove Pula Film Festival, i to u razdoblju neposredno prije početka najzahtjevnije faze pripreme festivala. Kako ste pristupili preuzimanju ustanove i koji su vam bili prvi prioriteti?

Došla sam s visoke, vidljive i izrazito odgovorne pozicije urednice Trećeg programa HRT-a i navikla sam na rad u sustavima u kojima za sve što radimo – bilo u okviru javnog servisa, bilo danas u javnoj ustanovi – postoje jasne procedure, ali i svijest o odgovornom i promišljenom upravljanju javnim sredstvima.

Možda zvuči pomalo dosadno, no upravo takva vrsta odgovornosti stvara okvir unutar kojeg je moguće dugoročno planirati, mijenjati stvari i biti kreativan. Red i sloboda nikada nisu suprotnosti. U instituciji sam relativno kratko, festivalske su pripreme već u završnoj fazi, ali i u ta dva mjeseca uspjela sam otvoriti nova partnerstva, dogovoriti suradnje i osigurati dodatne sponzorske potpore, što smatram sasvim dobrim početkom.

Budući da je velik dio ovogodišnjeg programa i organizacije bio definiran prije nego što ste preuzeli dužnost, na što ste se u prvim mjesecima mandata najviše usmjerili i što ste smatrali najvažnijim za budući razvoj ustanove?

Ono što smatram važnim je umrežavanje s drugim gradskom institucijama i kulturnim manifestacijama, detektirati prostore suradnje koji se mogu poboljšati, u par riječi: biti konstruktivna i kreativna. Sam festival uvijek ovisi o tome koji su filmovi snimljeni te godine, i naravno, o suradnji s umjetničkim ravnateljem.

S Danijelom Pekom i izbornikom Mariom Kozinom već od ranije imam dobre, rekla bih i prijateljske odnose, i to se sada nastavilo. Mislim da je dijalog najbolji temelj za sve kreativne suradnje. U ovom tipu posla ne smiješ i ne možeš biti one man band.

Mnogi Javnu ustanovu Pula Film Festival poistovjećuju isključivo s festivalom u Areni, iako tijekom cijele godine organizira niz kulturnih programa i upravlja različitim projektima. Koliko je širok djelokrug Ustanove i u kojim biste smjerovima voljeli dodatno razvijati njezine programe?

Javna ustanova Pula film festival ima tu "nesreću" da zbog njezinog naziva ljudi uglavnom misle da tu, pojednostavljeno rečeno, biramo filmove za Arenu. Mislim da je sličan slučaj i s Dubrovačkim ljetnim igrama. Ipak, takve javne ustanove rade cijelu godinu brojne javne manifestacije, koncerte i događaje, PFF je, rekla bih, najznačajniji centar ta audio vizualnu i prikazivački djelatnost u Istri, i dosta je nevjerojatno širok krug naših djelatnosti.

Od pozornica za sve ljetne koncerte do organizacije glazbenih programa na Adventu. Tu su i Kino Valli, projekt Film u školi i još mnogo toga. Ja osobno volim što se radi puno i na sve strane, voljela bih to i povećati, naravno, ukoliko uspijem, zbog ljudi i kapaciteta.

Festival se posljednjih godina sve više širi izvan Arene i uključuje brojne gradske lokacije. Što vam je pritom najvažnije – kako želite da Puležani i festivalski gosti dožive tih nekoliko festivalskih dana?

Za festival su najvažniji ljudi. Gosti, filmaši ali i pulska publika, stari, mladi, slučajni zanesenjaci i zaljubljenici u film, studenti, volonteri. S preko 600 gostiju ovaj je Festival doista mjesto susreta filmaša i publike i proteklih je godina osjetan rast publike u Areni.

Arena je ipak središte našeg filmskog svemira, a uz ostale lokacije ključan je i festivalski centar, Dom hrvatskih branitelja, koji nam je i ove godine otvorio svoj prostor i u kojem se cijeli dan nešto događa, od presica, kritičarskih dvoboja do večernjih koncerata, a sve je otvoreno za javnost. Željeli bismo, i to nije samo prazna fraza, da Pula doista živi sa svojim festivalom.

Publika danas kulturu konzumira drukčije nego prije deset ili dvadeset godina, a digitalni sadržaji postali su dio svakodnevice. Kako u takvim okolnostima zadržati privlačnost filmskog festivala i drugih kulturnih događanja uživo?

Čitav se svijet suočio s promjenom ponašanja publike, a to najbolje znamo iz vlastitog iskustva. Svatko od nas tko radi za publiku ujedno joj i pripada. Zato možda i nema smisla započinjati s velikim generalizacijama, nego s jednostavnim, osobnim pitanjima: zašto danas odlazimo na neku manifestaciju, što nas u kulturi privlači, a od čega svjesno odustajemo.

Od javnog servisa do javnih ustanova jasno je da se u načinu na koji konzumiramo sadržaje dogodila duboka, gotovo revolucionarna promjena, čije posljedice tek počinjemo sagledavati.

No, digitalni alati možda su promijenili su naše navike, ritmove i očekivanja, ali nisu promijenili jednu temeljnu stvar; bez obzira na sve ekrane kojima smo okruženi i naše ovisnosti o pametnim telefonima, živo iskustvo i dalje ima nezamjenjivu vrijednost. Upravo u nesavršenostima, u neponovljivosti trenutka i u toj maloj dozi nepredvidivog čuda leži razlika između snimke i događaja uživo. Mi smo tu – uživo. A ako radimo promišljeno i iskreno, publika će to prepoznati i biti s nama, u prvom redu.