Zadnjih je dana jedna korejska serija s Netflixa izazvala dosta interesantnih rasprava na društvenim mrežama. Nije to zapravo ništa novo – da serije izazivaju takve rasprave. Već je odavno poznat fenomen 'rasprave oko aparata za kavu/vodu', oko kojih se dobar dio druge polovice dvadesetog stoljeća drugo jutro u uredu raspravljalo o odgledanim serijama protekle večeri na televiziji. S novim dobom i novim tehnologijama, internetski forumi i društvene mreže postali su digitalni ekvivalent rasprave oko aparata za kavu/vodu, a priča o tome kako su moderne serije usput i 'višeplatformske' velikim je dijelom obuhvaćala i njihov život na društvenim mrežama.

No serija o kojoj je ovdje riječ specifična je po dvije stvari. Prvo, ona nije izazvala raspravu pretežno među ljubiteljima serija i ljubiteljima društvenih mreža, čak ni (samo) među fanaticima reddita i specijaliziranih foruma. Ona je pretežno izazvala vrlo živahne rasprave i komentare među korisnicima društvenih mreža i foruma koji su prosvjetni radnici i roditelji.

Nasiljem protiv nasilja

Riječ je o seriji 'Teach You a Lesson', takozvanoj K-drami (ilitiga korejskoj drami) koja je buknula na scenu kao ekranizacija pomalo košmarnog, a pomalo sladostrasnog sna izmučene nastavničke zbornice na višegodišnjem živčanom slomu. Cijela priča počiva na stvarnom strahu od vršnjačkog i školskog nasilja, kako onog otvoreno fizičkog, tako i na užasu cyberbullyinga, tračanja, ismijavanja i ponižavanja te s tim povezane roditeljsko-političke nemoći.

U seriji je to pretvoreno u fantaziju o eksplozivnoj državnoj odmazdi s edukativnim šamarom veličine kamiona ili nuklearne bombe. Nastala prema kontroverznom korejskom webtoonu 'Get Schooled', koji je godinama izazivao burne rasprave zbog glorificiranja fizičkog kažnjavanja i autoritarnog pogleda na odgoj, u ovoj streaming adaptaciji zadržala je istu osnovnu ideju. Nakon što školsko vršnjačko nasilje, pritisci roditelja i birokratska paraliza dovedu obrazovni sustav u brojnim korejskim školama do ruba raspada, država osniva posebnu agenciju koja ima jednu zadaću – uvesti red ondje gdje su svi drugi digli ruke.

Glavna je zvijezda te eksplozivne reforme šakom u glavu školskih nasilnika Na Hwa-jin, bivši specijalac, a sada agent novoosnovane agencije, koji u škole ne ulazi s dnevnikom, nego s facom i energijom čovjeka koji je prespavao u UFC oktogonu.

Prvi mu je slučaj srednja škola Daehan. Učenik Kim Gyeong-min svjedoči samoubojstvu kolege Park Dae-seoka, koji se ubio nakon brutalnog zlostavljanja. Dae-seok je postao meta jer je pokušao obraniti nastavnicu na zamjeni od školskog moćnika-bullyja Ryu Jun-hyeonga, sina moćnog političara i mogućeg predsjedničkog kandidata. Nakon Dae-seokove smrti, nasilnici se ponovno okreću ponižavanju i zlostavnja Gyeong-mina, ali baš u tom času stiže Hwa-jin, javno prebije/našamara nasilnika, objavi da je državni agent i kreće u demontažu školskog kruga zla, opačine i nasilja.

Je li državna 'osvetnička pornografija' rješenje?

Serija zatim prati niz drugih školskih ‘case of the week' situacija: tu su razni nasilni učenici, roditelji koji teroriziraju školu, lažne optužbe protiv nastavnika, korumpirana nastavnička vijeća i rukovodstva, učenici s političkim i drugim elitnim zaleđima, zataškavanja zločina, snimke nasilja mobitelima, javna poniženja i društvene mreže kao digitalni amfiteatar. Finale širi priču u veći kriminalno-politički zaplet, a otvoreni rasplet ostavlja mogućnost novih sezona, iako je službeno riječ o limitiranoj ilitiga mini-seriji.

Vjerojatno je svakome tko je i samo pročitao ovaj opis jasno da nitko tko je gledao nije ostao ravnodušan. Publika je masovno reagirala u katarzičnom stilu: 'Ajme, konačno!' Reagiralo se i na to da je netko od odraslih napokon uzeo 'stvar u svoje ruke', pokazao zube nekontrolirano razularenim klincima i prestao glumiti fikus u zbornici. Uzburkali su se, kao što smo spomenuli na početku i komentari na društvenim mrežama, pogotovo iz tipkovnica samih prosvjetnih radnika.

Jedna korisnica na domaćem dijelu Facebooka ustvrdila je da je serija garant snimljena po tajnim pismima i fantazijama nastavnika. Netko je napisao da bi se ova serija trebala prikazivati u sklopu stručnog usavršavanja nastavnika. Sve je pogodila peta epizoda, nadahnuta stvarnim slučajem samoubojstva korejske nastavnice. Nitko nije baš otvoreno rekao da podržava metode prikazane u seriji, ali osjetilo se da ih dobar dio uživa u toj fantaziji. Komentari su se iz priče o seriji vrlo brzo pretvorili u seansu grupne psihoterapije prosvjetnih radnika. Što zapravo pokazuje koliko je moderno školstvo – u Koreji, kod nas, ali i svugdje – opterećeno ovim problemom i koliko je nemoćno pred njim.

No kritičari, a i kritičniji gledatelji bili su malo manje oduševljeni i malo više zgranuti. Jedna je stvar, naime, kod 'Teach You a Lesson' vrlo jasna već na prvi pogled: serija zna da je društveni problem o kojem govori stvaran i težak, ali rješenje koje nudi jest državno poduprta osvetnička pornografija. Način na koji se državna agencija po školama ovdje obračunava s nasilnicima – blago rečeno otvara ozbiljna etička pitanja

Fantazija o simpatičnom batinašu

Izvorni webtoon bio je problematičan i prije Netflixa. Kritiziran je zbog glorificiranja fizičkog kažnjavanja, javnog ponižavanja, mizoginih elemenata i posebno zbog rasističke epizode s miješanim crnim učenikom prikazanim kao nasilnikom. Naver Webtoon ga je 2023. uklonio s američke platforme, iako je ostao dostupan u Koreji.

Redatelj serije, Hong Jong-chan javno je rekao da razumije kritike izvornika i da je seriju pokušao napraviti 'rafiniranije', više kao fantaziju o instituciji koja staje uz žrtve nego kao apologiju izvornog webtoona. No može on rafinirati koliko hoće, ostaje činjenica da je rješenje koje nudi serija u svojoj priči i dalje poprilično šokantno i zapravo potpuno neprihvatljivo. I da je zapravo još zanimljivije to što i kod pitomih roditelja, uzoritih građana i empatičnih prosvjetnih radnika – izaziva sladostrasno zadovoljstvo.

To je upravo ono što je u ovoj seriji najzanimljivije - i najopasnije. Nije potpuno glupa, nije potpuno neutemeljena, nije tek uživanje u nasilju zbog nasilja. Problem iz kojeg izranja nije izmišljen. Školsko nasilje, snimanje poniženja, roditeljski pritisci, klasna zaštita djece moćnika i institucionalna nemoć jesu stvarni. Ali serija nudi fantaziju u kojoj se problem rješava tako da dođe simpatični državni batinaš i sravni djecu sa zemljom. Ono, premlati ih ko volove u kupusu. Ubije ih namrtvo i u pojam. Ponizi ih ko zadnja govna. Djecu. Mlade u formativnim godinama. Odurno izvitoperene mlade, ali ipak mlade. Još neizgrađene osobe. Osobe koje će jednog dana izrasti u odrasle ljude, koji sigurno neće biti funkcionalni i normalni ako ih je netko TAKO 'tičao lesnz'. Ali mora se priznati – unatoč svemu tome, serija je mnogima pružila možda kratkotrajnu, možda pogrešno usmjerenu, ali veliku zadovoljštinu. Makar i fikcijsku.

I to je ona točka u kojoj postaje jasno da su stvari fakat postale gadne. Jer kad društvo izgubi vjeru u škole, sudove, socijalne službe i psihologe, počne maštati o pravednom nasilju. To je ono što bi Foucault nazvao sanjarenjem o disciplini: tijelo problematičnog subjekta treba popraviti kaznom. I mnogi bi se drugi filozofi, sociolozi i društveni teoretičari izvrsno zabavili komentirajući 'Teach You a Lesson'. Weber bi u njoj prepoznao državu koja monopol legitimne sile seli u učionicu. Durkheim bi rekao da kazna obnavlja povrijeđeni moralni poredak zajednice. René Girard, koji je tvrdio da društva pod pritiskom traže žrtvenog jarca kako bi ponovno uspostavila ravnotežu, tu bi vjerojatno došapnuo: ‘Aha, ovaj put ste našli jednog maloljetnog.’ Hannah Arendt bi, pak, hladno podsjetila da nasilje nije isto što i moć i da se često pojavljuje baš ondje gdje je moć već zakazala.

Više od serije - simptom bolesnog društva

Zato je ‘Teach You a Lesson’ (pop)kulturno važna: ona je simptom, a ne samo serija. Ona govori da su ljudi toliko frustrirani školskim nasiljem da im se brutalna državna intervencija čini kao razumno rješenje i emocionalna satisfakcija. To je fantazija publike koja više ne želi 'radionicu nenasilne komunikacije', nego nekoga tko će bullyju zalijepiti metaforičku - a često i doslovnu - odgojnu šamarčinu.

Godinama gledamo snimke djece koja mlate drugu djecu dok treći snimaju mobitelom. Gledamo škole koje šute, roditelje koji prijete tužbama, institucije koje osnivaju povjerenstva kako bi osnovala radnu skupinu koja će proučiti mogućnost izrade smjernica za buduće povjerenstvo. Nakon nekog vremena čovjek počne sanjati da će se niotkuda pojaviti netko tko će prekinuti sastanak i riješiti problem. Makar i ognjem i mačem.

To je emocionalni motor ove serije. Odatle svi ti sladostrasni komentari, iako nitko od onih koji su komentirali vjerojatno nije nasilan i nikada ne bi pribjegao nasilnim metodama prikazanim u ovoj seriji. Nije kod tih komentatora riječ o želji za nasiljem. Riječ je o želji za učinkovitošću.

Problem je jedino to što ova serija te dvije stvari gotovo ne razlikuje. I zbog toga je, iako gledljiva, adiktivna i katarzična, moralno skliska kao mokre pločice u školskom WC-u. Najbolja je kad pokazuje očaj žrtava i nemoć nastavnika; najgora kad se pravi da nasilje postaje etičnije ako ga izvodi zgodan državni specijalac s jamicama koje mu se pojave na obrazima kad se osmjehne, a kosti čeljusti su mu oštrije i strože od pravde koju utjeruje šakama.

No ono što bih, da me se osobno pita, poručila svima onima koji za zgodnog agenta i njegove metode svejedno navijaju i u ovoj seriji, a možda i u stvarnosti: kad ljudi počnu navijati za batinu zato što više ne vjeruju pravilima, batina rijetko ostane rezervirana samo za negativce. Tako je bilo uvijek, tako će biti i dalje. Možda ne u ovoj seriji, ali u stvarnosti – bez ikakve sumnje.