SIBILA PETLEVSKI

Uloga hrvatskih intelektualaca svest će se na dopisivanje preko Facebooka

  • Autor: Mija Pavliša
  • Zadnja izmjena 29.10.2014 08:12
  • Objavljeno 29.10.2014 u 08:12

Sibila Petlevski

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Sibila Petlevski treći put je u finalu književne nagrade roman@tportal.hr za koju je uzastopce konkurirala romanima svoje trilogije 'Tabu'. Tportalovu nagradu dobila je prije tri godine za 'Vrijeme laži', prvi roman trilogije, a sada je u finalu s romanom 'Stanje sumraka'. Tim povodom smo s književnicom i aktivnom članicom međunarodnog PEN-a te sveučilišnom profesoricom na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti razgovarali o njezinu velikom istraživanju epohe Prvog svjetskog rata, aktualnoj svjetskoj i domaćoj politici, ulozi domaćih intelektualaca i neizostavnom liku Viktora Tauska koji povezuje njezina tri romana

Prvi intervju radile smo vezano uz vaš prvi roman iz trilogije 'Tabu', 'Vrijeme laži'. Tada ste mi rekli da i ostala dva već imate napisana u glavi. Kako danas gledate na svoju odluku da se upustite u višegodišnju, pretpostavljam vrlo iscrpljujuću avanturu stvaranja jednog tako ambicioznog djela?

Nedavno je iz kreativnog nereda našeg unajmljenog stana u kojem misteriozno nestaju diplome i ostali važni dokumenti, izronila na svjetlo dana bilježnica s prvim nacrtom trilogije. I samu me iznenadilo do koje mjere je skica, moglo bi se čak reći scenoslijed, odgovarao rasporedu građe budućih romana. Od samoga početka znala sam koje su teme za mene ključne i na koji način želim interpretirati stvarnosnu građu.

Znala sam kako želim rasporediti materijal. To ne bi bilo moguće bez temeljitog 'pripremnog rada' koji je za moj spisateljski postupak jako bitan. Istraživanje je strast koja knjiškoga crva pretvara u leptira. Ja nisam povjesničarka i ne impresioniraju me narativi koje pišu pobjednici. Nisam ni biograf, jer me od pojedinačne životne priče više zanima kako je taj život sudjelovao u sudbini svojega stoljeća i kako joj se opirao. Dugogodišnje pripremne radnje za trilogiju bile su uzbudljivo 'istraživanje u umjetničkoj praksi', a to je jedna sasvim specifična metodologija potrage za istinom.

Je li ostalo materijala i za četvrti roman?

Iznenadit će vas odgovor: ostalo je jako puno zanimljivog materijala, ali u kompozicijskom smislu nije ostalo umjetničkog prostora za četvrti roman iz istoga ciklusa. Opisat ću tu situaciju primjerom iz svakodnevnog života: kad ispletete džemper, obično vam ostane vune, ali to ne znači da jedan rukav mora biti duži od drugoga, samo zato da bi se iskoristila sva vuna. Čak i narod kaže: 'Zna frulaš kad treba sviralu za pas zadjenut'.'

Ova godina obilježena je sjećanjem na stogodišnjicu početka Prvog svjetskog rata. S obzirom na to da ste mjesece proveli istražujući arhive tog vremena, koje teme i pitanja iz tog razdoblja vas najviše intrigiraju?

Posebno sam se bavila galicijskim i volhinijskim ratištem, gdje su se borili i ljudi iz naših krajeva, ali mislim da sam se zarazila pričama iz Prvog svjetskog rata još kao dijete. Tada sam imala priliku slušati što o tome kaže iz prve ruke moj pradjed Adam, slavonski seljak i zakleti pacifist, koji je stjecajem okolnosti preživio neke od najgorih bitaka koje je prošla 10. armija austrougarske vojske na tirolskom dijelu Talijanskog bojišta.

Posebno je volio prepričavati detalje bitke na rijeci Piavi. Ali to je sentimentalno-obiteljski dio mojega interesa. Zanimaju me i podudarnosti nekih geostrateških interesa i borbe za resurse u kolonijama, s početka stoljeća i danas. Zanimljiv je i način na koji je tada – baš kao i danas - Zapad sudjelovao u iniciranju i financiranju džihada: Nijemci u Turskoj, a Britanci u Siriji.

Događaji u Siriji i događaji na Krimu su povijesni plagijati

Pričali ste mi da vas povjesničari u raspravama, nakon prvotne sumnjičavosti jer ste iz književnog miljea, napokon doživljavaju ozbiljno. Što se moralo desiti da vaša saznanja uzmu kao relevantna?

Prva mogućnost da nešto o tim temama progovorim bila je u festivalskom razgovoru u kojem je Erwin Mortier govorio beletrizaciji Zapadnog, a ja o beletrizaciji Istočnog fronta. Bilo je to pred više od godinu dana i razgovor je moderirao povjesničar Tvrtko Jakovina. Od tada sam više puta iznosila svoje stavove o Sarajevskom atentatu u širem kontekstu odnosa na našim prostorima, ali i o sklonosti prepisivanju geopolitičkih rješenja iz prošlosti. Događaji u Siriji i događaji na Krimu su povijesni plagijati: sve je to već jednom bilo napisano krvlju. Ali nema veze, zaboravljeno je; istekla su autorska prava oligarha koji su, sto godina prije naše današnje ekonomske elite, u ime vlastite koristi režirali svjetsku povijest. Ubrzanje negativnih trendova u dnevnoj politici u svijetu, nagnalo je i one poslovično oprezne povjesničare koji se bave prekapanjem isključivo jedne 'ladice' povijesti, da sagledaju stvari simptomatski, kao dio šire slike.

Koji su tabui iz vremena vašeg glavnog junaka neoborivi i danas?

Odabrat ću samo jedan tabu koji se u našem, 21. stoljeću, pokazao presudnim za medijavelizaciju suvremenog društva. To je tabu vjere. Vođenje Trećeg svjetskog rata na više frontova, kao serije namjerno provociranih križarskih ratova i džihadističkih osvajanja, utemeljeno je na dobrom poznavanju prijetvornih mehanizama odnosa državnih institucija, s jedne strane, i institucionalizirane vjerske dogme s druge strane.

U pozadini suvremenog tabua vjere je suvremeni tabu demokracije. Ni jedno ni drugo više ne služi čovjeku, ali zato o njemu i njegovoj gluposti ovisi. Da bi nedodirljivosti dogme i nedodirljivosti lažne demokracije bile društveno održive i ekonomski isplative, potrebno je ubiti što više ljudi. Prvome svjetskom ratu je prethodilo englesko mobiliziranje arapskog nacionalizma i podjarivanje plemenskih antagonizama u Libanonu i Siriji, ali i podržavanje neovisnog Kuvajta, kao protuteža njemačkim ambicijama u Otomanskom carstvu. Zapadno ulaganje u džihad možda se nije isplatilo u Prvom svjetskom ratu, ali danas se isplati.

Kako obitelj Viktora Tauska sve ove godine vašeg bavljenja njegovim životom i vremenom reagira na vaše romane? Koliko je teško pomiriti njihov, pretpostavljam, zaštitnički obiteljski odnos i pitanja koja postavlja vaša književnost?

Hrvatski dio obitelji Tausk prihvatio me bez predrasuda, nakon što su kupili i pročitali prvi dio Tabua. Za rad na drugome dijelu, koji se najviše približava žanru biografske proze, puno su mi pomogli razgovori s njima, odlasci u njihov dom, razgledanje obiteljskih arhiva. Oprez drugih ogranaka obitelji – rasutih po svijetu – meni je razumljiv, tim više što trilogija nije prevedena na svjetske jezike. Ipak, nakon što sam u pismima objasnila svoja polazišta i razliku u pristupu povjesničara i životopisca s jedne strane i umjetnika s druge, mislim da su razumjeli da bez rizika nema ni velikih života ni dobre literature.

Po mnogočemu Viktor Tausk je, kao jedan od prvih Freudovih učenika, bio vizionar. Što bi ga u današnjem svijetu najviše iznenadilo, a što razočaralo?

Treći dio je pisan iz vizure živo-mrtvog muškog pripovjedača Viktora. 'Stanje sumraka' kao psihijatrijski termin, ujedno je i stanje u kojem danas živimo. Mislim da bi se Tausk, da ima prilike vidjeti sumrak vrijednosti u koje je nekad vjerovao, danas ponovno ubio. Najviše bi ga pogodilo ponavljanje ritma zločina.

354950,356079,355722,355996

Tema stroja za navođenje misli prožima vaše romane. Na kojim primjerima danas vidite aktivnost tog stroja u Hrvatskoj?

Već sam puno govorila i pisala o 'neukoslovlju' koje je pretvorilo prosječnog čovjeka u Hrvatskoj u konzumenta medijski prepariranih 'istina'. Taj 'stroj za navođenje misli' je ovaj narod natjerao da se buni kad ne treba i da šuti kad treba. Zbog toga je stroja došlo do globalnog pada intelektualnih sposobnosti; do nemuštog prihvaćanja politike vođene različitim (jednako nesuvislim) grabežnim stranačkim platformama koje se ostvaruju nauštrb načela humanosti.

Doveo je do miješanja politike u sudstvo, do socijalne politike koja više nije utemeljena na načelu činjenične istine, nego na načelu jednokratnih, dnevnopolitički uporabljivih argumenata, do vulgarnog korporatizma i korupcije, do institucionaliziranih prijevara, do ništenja intelektualnih tradicija, do nesposobnosti da se sagleda po čemu je Hrvatska dio globalne svjetske krize; po čemu je Naša Lijepa dio vremena u kojem se ugrožava čovječanstvo i narušava priroda bez ikakvog istinskog, učinkovitog protesta javnosti. To je vrijeme krize koja nije negdje tamo u svijetu, ali mi to ne vidimo, jer smo pod utjecajem medijskog stroja za zaglupljivanje.

Bili ste predsjednica PEN-a Hrvatske, članica ste međunarodnog PEN-a. Kako gledate na današnju ulogu intelektualaca u društvu, s jedne strane na njihovu slobodu izražavanja stava (sjetimo se nedavne priče s Dejanom Jovićem), a s druge na njihov angažman u bitnim društvenim i političkim pitanjima?

Jedno od negativnih obilježja našeg društva je i sklonost 'pokvarenom telefonu'. Više nitko ništa nema potrebu sam pročitati – pa je najlakše prepričavati stavove iz onih tekstova koje nismo čitali ... i pritom napadati ili veličati ono što smo doznali usmenom predajom na seoskom prelu društvenih mreža.

U tom smislu je znakovit Jovićev slučaj. On je politolog i on kao znanstvenik ima pravo objavljivati i argumentirati svoje stavove. S tim stavovima se možemo sporiti, ali ih valjda moramo prvo pročitati. Drugo je pitanje kakav je 'opis posla' savjetnika u sferi politike: je li tu bitniji jaki osobni stav ili pragmatičnost procjene diplomatski izbalansiranih rješenja koja se trebaju ponuditi političaru kojega se savjetuje kako preživjeti na političkoj sceni? Ali i to je posebno pitanje koje zahtjeva dužu raspravu. Uskoro će se uloga hrvatskih intelektualaca svesti na dopisivanje preko Facebooka. Najveći problem je nivelacija svih tema u javnosti: glavno da se neprekidno nešto 'melje'. Poanta je u tome da sve važne teme budu zagušene bukom u komunikacijskom kanalu. Današnjem se intelektualcu poručuje: 'pričaj ti pričaj, i tako pričaš u prazno'. Tu više ne treba cenzura. Kad pokušate reći nešto važno, morate odmah znati da ćete biti nadglasani.

Interesira li vas politički angažman i vidite li se na nekoj političkoj funkciji?

Ne odgovara mi ni jedna od u Hrvatskoj ponuđenih 'stranačkih platformi' i zato nema šanse da se nađem na nekoj političkoj funkciji. Mogla bih na primjer – iz inata, ali i iz realne procjene svojih sposobnosti – reći da me zanima Europski parlament. Ali ja to kažem zato što ovdje nitko i ne pomišlja na to da je prisutnost izvanstranačkih nezavisnih kandidata za EU parlament praktički potpuno onemogućena pravilima igre u kojima političke stranke predlažu liste kandidata za izbor. Iz Zakona o izborima zastupnika teško bi se moglo zaključiti da itko ima pravo kandidirati se tko nije dobro stranački umrežen.

Iz umjetničke ste obitelji slikara, a živite s glazbenikom. Na koji vas je način obilježilo to kreativno okruženje i koliko je teško biti u suživotu s toliko jakim karakterima?

Pomoglo mi je odrastanje s dvoje slikara. Dalo mi je osjećaj slobode i naučilo me kako emocionalno i duhovno preživjeti u trenucima kad vam se čini da radite sve uzalud. Harmonija obiteljskog života produžila se i u braku s glazbenikom. Jaki karakteri su teški, priznajem, ali samo jaki karakteri mogu 'iznijeti' osobu koju vole, onda kad je bolesna i beskrajno tužna i kad voda dođe do grla pa sama ne zna kako dalje.

S obzirom na preko dvadeset knjiga koje ste objavili, kako biste definirali radnu disciplinu? Kako izgleda vaš (spisateljski) radni dan

Koliko god pokušavam više spavati, jednostavno ne ide. Uvijek se zbog ovog ili onog razloga to svede na četiri, najviše pet sati sna. Istodobno radim više stvari: čitam nevjerojatnu količinu raznovrsnih tekstova i knjiga, volim noću pisati jer tada je sve mirno, ali volim i 'gubiti noć' na putovanjima, odlaziti na koncerte, jednostavno promatrati stvari oko sebe. I predajem na fakultetu. Volim svoje studente i pripremam se za njih – obično rano ujutro i uvijek s jednakim naivnim uvjerenjem da je prenošenje znanja divna stvar.

Ulomak romana

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi