Kad je serija 'Absentia' 2017. sletjela na Prime Video, učinila je to snagom slabašnog meteorčića koji je putem kroz velebni svemir prema Zemlji izgubio svu svoju vatrenu snagu i pretvorio se u sitni kamenčić koji na kraju završi zagubljen u šoderu koji Štef iz Klanjca koristi da bi si u dvorištu izgradil spremište za lopate. To sve zvuči pomalo paradoksalno jer taj kamenčić nije boravio u Štefovu dvorištu, nego na globalnoj Amazonovoj streaming platformi, milijarderskom čedu Jeffa Bezosa. Nije da ga je u eter pucao neki, štajaznam, tadžikistanski streaming servisu za koji znaju tek osnivačeva baba i jetrva, a pušta samo pornhttps://www.tportal.hr/tag/jeff-bezosiće i jeftine kung-fu filmove. Prime Video je golem, bogat i globalno dostupan, samo što u praksi često djeluje kao golema digitalna garaža u kojoj sadržaj stoji iza tri frižidera, dvije kutije božićnih lampica i jedne zaboravljene kosilice. Ukratko: postoji, nije baš totalno beznačajan, ali ga pola publike ne bi primijetilo ni da im padne na glavu s police dok ubijaju zalutalog žohara.

A onda se ovoj seriji dogodio Netflix. Nakon osam godina vegetiranja doplutala je do crvenog 'N' i odjednom uskrsnula. Ne samo uskrsnula – prasnula u top 10 najgledanijih serija. Serija iz 2017. Ponovit ću: SERIJA. IZ. DVIJE TISUĆE SEDAMNAESTE. U streamerskom univerzumu, to je kao da je iz 1453. i gledali su je razarači Bizantskog carstva. Kako je to moguće? Kako se dogodilo to da Netflix funkcionira kao kakav algoritamski Isus, koji navali u spomenutu Amazonovu garažu (ili Štefovo spremište za lopate) i naglo iz mrtvih podigne Lazarus-like 'Absentiju'?

Moć platforme

E, pa, to vam se, dragi moji, na televiziji zove moć kanala, a preneseno i prevedeno na streamerski – moć platforme. Zvuči kao ona Verdijeva opera 'Moć sudbine', a zapravo i je. Mislim, moć sudbine, ne opera i Verdi. Kao što u televizijskom svijetu nije svejedno prikazuje li se nešto na BBC-ju ili na Televiziji Gornjeg Peršinovca nakon vijesti o rasporedu odvoza biootpada, tako i u streaming svijetu ništa nije tako jako kao kad te prikaže Netflix. 'Absentia' je zato krunski dokaz da Netflix može udahnuti život i komadu krede, a kamoli solidnom, ali realno vrlo običnom trileru.

Jer sadržajni i kvalitativni razlozi za ovo zakašnjelo oduševljenje jesu i nisu jasni. Prva sezona je, što se ovog 'jasnog' tiče, sasvim pristojan triler: napet, atmosferičan, emocionalno dovoljno nabijen da publika osjeti nešto više od 'eh, ajmo još jednu epizodu'. Agenticu FBI-ja glumi Stana Katić, nama najpoznatija iz 'Castlea', ali ovdje donekle odmaknuta od te svoje pitke, televizijske simpatičnosti. U 'Absentii' je mračnija, hrapavija, s traumom koja joj visi nad glavom kao debeli kišni oblak. Nije to nikakvo glumačko otkrivenje, ali je sasvim uredna interpretacija žene koju psihopatski serijski ubojica zatoči na šest godina i muči je s tankom vode koji se puni i prazni, usput je i brutalno mlateći i boktepitaj što sve ne.

Kad se Emily (tak se zove Katićkin lik) napokon izvuče iz tog horora, svijet koji ju dočeka djeluje jednako jezivo: muž je – doduše nevoljko, nesretno i tužno – nakon nekog vremena prihvatio činjenicu da je ona mrtva, zaljubio se i oženio drugom, sin novu suprugu doživljava kao majku, FBI kolege je sumnjiče da je zapravo ona ubojica (komplicirana priča, to je onaj, ajmo reć, zanimljiv dio), a jedino pas s određenom privrženošću prepoznaje svoju nekadašnju 'ljudicu'. Čovjek ne može a da ne zaključi da psi imaju više srca od FBI-ja i od scenarista većine suvremenih trilera.,

Prva sezona - još kako-tako. A dalje...

Narativ u prvoj sezoni još drži vodu. Napetost raste, misterij je dovoljno zapetljan, ritam solidan. Patrick Heusinger kao muž i Neil Jackson kao onaj 'a što je ovaj sumnjivi tip ovdje?' odrađuju svoje. Stvar se na momente doima i boljom nego što jest. Djelomično zato što je korektna, a djelomično zato što je prosječna Netflixova ponuda u međuvremenu toliko nabujala smećem da sve što ima tri čvrste scene i dvije suvisle rečenice izgleda kao Scorsese.

A onda - sezona dva, sezona tri… i tu se onda lijepo vidi zašto 'Absentia' nije postala hit dok je još bila mlada, svježa i taman ispeglana. OK, zbog 'moći platforme', ali bogami i zbog toga što fakat nije ništa posebno. Priča se polako rasteže kao žvaka što se zalijepi za tenisicu. Misterij se pretvara u mehaničko rotiranje sumnjivaca. Dramatični obrati postaju sve očajniji. U jednom trenutku imaš dojam da su scenaristi naslijepo izvlačili papiriće s imenima likova i preslagivali ih dok im nešto ne zazvuči kao 'ovo bi moglo biti napeto'. A kad ti je scenaristička metoda nalik tomboli, rezultat obično nije remek-djelo.

Zato svu ovu pomamu za uskrslom serijom od prije Krista i kužim i ne kužim. U Netflixovoj prašumi konfekcijskih serija, gdje glumci često glume tako da sve zvuči kao da je svatko snimao na drugom, vlastitom jeziku pa ih je onda produkcija naknadno sinkronizirala na engleski umjetne inteligencije ili marsovski (da, govorim o onom trilerskom smeću snimljenom po Harlanu Cobenu), 'Absentia' izgleda kao mala, pristojna, solidno sklepana zvjerčica. Ali to ne znači da je iznadprosječna - znači samo da je bar gledljiva. A gledljivost je, čini se, jedino što je potrebno da Netflixov algoritam pokopa konkurenciju i od nekadašnjeg kamenčića iz šodera napravi kratkotrajni hit.

Hoće li trajati? Vrlo teško. Nakon što se prestane koturati po trending listama, 'Absentia' će se vjerojatno vratiti onamo gdje je i bila – u skladište iza frižidera, gdje i pripadaju osrednji trileri, koji su dovoljno dobri da uz njih potaracaš snježni vikend pod dekicom, ali ni po čemu posebni da ih se sjetiš sljedeći put kad upališ televizor.