Audrey Hepburn ostala je zapamćena kao humanitarka i graciozna filmska glumica istančanog ukusa za modu. No u epizodi BBC-jeva podcasta 'History's Youngest Heroes', glumica Nicola Coughlan otkriva fascinantnu priču o njezinoj mladosti - priču o pobuni, otporu i hrabrosti, skrivenu iza glamura i svjetla reflektora.

U dobi od svega 11 godina, Hepburn je živjela u okupiranoj Nizozemskoj te je pomoću plesa i snalažljivosti pomagala u borbi protiv nacističkog režima. Tajne baletne izvedbe, ilegalni zadaci i život na rubu bili su njezina svakodnevica.

Podrijetlo u sjeni fašizma

Rođena 1929. u Bruxellesu kao Audrey Kathleen Ruston, potjecala je iz obitelji s kontroverznim političkim nasljeđem. Njezina majka, nizozemska aristokratkinja Ella van Heemstra, otvoreno je simpatizirala nacistički režim. U Londonu je s njezinim ocem, poslovnim čovjekom Josephom Hepburnom Rustonom, bila bliska Oswaldu Mosleyju, vođi Britanskog saveza fašista (BUF). Van Heemstra je pisala hvalospjeve o nacističkoj Njemačkoj za BUF-ov časopis. Otac je napustio obitelj 1935., a kasnije je uhićen zbog suradnje sa stranim fašistima i proveo je rat u britanskim zatvorima.

'Preseljenje u Nizozemsku za Audrey nije bio povratak kući – nije govorila nizozemski i bila je ismijavana u školi', prisjeća se njezin sin Luca Dotti. Živjeli su u Arnhemu, na imanju majčine obitelji. Upisala je plesnu školu Adriaantje van Heemstra i sanjala o karijeri balerine.

Njezina majka nije vjerovala da će Hitler napasti Nizozemsku, međutim u svibnju 1940. nacističke trupe okupirale su zemlju.

Glad, gubitak i otpor

Rat je donio bijedu i teror, a Nijemci su iscrpljivali nizozemske resurse i hrane, kao i ostale robe bilo je sve manje. Glumičina obitelj, iako plemićka, bila je pothranjena. No za djevojčicu u plesnim papučicama rat je značio i priliku za otpor. S 15 godina, kad su joj nacisti naredili da se priključi njihovom umjetničkom sindikatu Kulturkammer ili da prestane plesati, Audrey je odabrala tišinu - i pobunu.

Zatvoreni prostori, spuštene rolete, samo svijeća i potiho sviranje klavira – u takvim uvjetima izvodila je baletne točke. Aplauz je bio zabranjen, a publika bi donirala novac za pokret otpora. 'Ples joj je bio bijeg. Kroz njega je mogla letjeti, zaboraviti, živjeti', kaže njezin sin Dotti.

U čarapama – poruke za spas

U proljeće 1944. Audrey se uključila u pokret otpora kao pomoćnica liječniku Hendriku Visseru’t Hooftu, a on je spasio tisuće Židova i pripadnika otpora. Unatoč majčinim političkim stavovima, pokazala se dostojnom povjerenja.

Kao djevojčica nosila je poruke skrivene u čarapama te prenosila lozinke i izvještaje britanskim padobrancima skrivenima u nizozemskim šumama. Jednom prilikom, nakon što je isporučila poruku, ugledala je nizozemsku policiju. Spontano je ubrala cvijeće i ponudila im ga, koketirajući s policajcima. Očarala ih je pa je nisu ni pretražili.

'Djeca nisu izazivala sumnju i zato su bila idealni kuriri', objašnjava povjesničar Robert Matzen, autor knjige 'Dutch Girl', u kojoj detaljno opisuje njezin život tijekom rata. 'Bila je dijete, ali i junakinja.'

Gubitak voljenih

Glumičin ujak, grof Otto van Limburg Stirum, bio je istaknuti protivnik nacista. Kada su članovi okreta otpora pokušali sabotirati njemački vlak, on je, iako nije bio uključen u to, uhićen zbog reputacije. S još četvoricom odveden je u šumu i pogubljen. Audrey je bila neutješna. 'Bio joj je kao otac', piše Matzen.

Kako je rat odmicao, situacija se pogoršavala. Do veljače 1945. stotine Nizozemaca tjedno umirale su od gladi, a Audrey je oboljela od anemije, žutice i edema. Obitelj se ponovno povukla u podrum, ovaj put na tri tjedna, dok je vani bjesnila završna ofenziva.

U travnju 1945. nastala je tišina. Audrey je osjetila miris duhana – rijetkost u ratom razorenoj zemlji. Izašla je i zatekla petoricu kanadskih vojnika. Kada im se obratila na engleskom, jedan je rekao: 'Ne samo da smo oslobodili grad – oslobodili smo Engleskinju!'

Oporavak, umjetnost, humanitarni rad

Nakon rata Audrey je dobila stipendiju za prestižnu plesnu školu Ballet Rambert u Londonu, ali njezino tijelo, uništeno glađu, više nije moglo izdržati zahtjeve baleta. Okrenula se glumi.

U 'Prazniku u Rimu' (1953.) zasjala je kao princeza bez krune i dobila Oscara. Uslijedili su 'Doručak kod Tiffanyja', 'My Fair Lady', niz priznanja i još više ljubavi publike. Osvojila je Emmy, Grammy, Tony, ali nikada nije zaboravila svoje korijene.

U posljednjim godinama života posvetila se radu s UNICEF-om, pomažući djeci u najtežim krajevima svijeta, a preminula je 1993. 'Njezini glumački instinkti oblikovani su ratom', zaključuje Matzen. 'Ona nije glumila – ona je živjela te likove.'

Iako je nakon rata nastavila svoj odnos s majkom, Audrey joj, kako je rekla sinu, 'nikada nije oprostila' zbog simpatiziranja fašista.