intervju: davorka vukov colić

Tajne iz mog diplomatskog života: Sanader je dugo klečao, Vojković nepristojno kasnio

  • Autor: Tina Barbarić
  • Zadnja izmjena 16.07.2017 12:51
  • Objavljeno 16.07.2017 u 12:49
Davorka Vukov Colić u svojoj knjizi donosi zanimljive momente iz diplomatskog života

Davorka Vukov Colić u svojoj knjizi donosi zanimljive momente iz diplomatskog života

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Dugogodišnja novinarka, urednica i suradnica tportala Davorka Vukov Colić od 2000. do 2008. pratila je supruga Dražena na funkciji veleposlanika Republike Hrvatske u Beču i Sofiji, a sada je objavila knjigu 'Alles Walzer: tajne hrvatske diplomatske kuhinje' u kojoj opisuje svoj život u diplomaciji, uključujući i recepte za mnoga jela koja je spremala za suprugove uzvanike, budući da se u tom svijetu, kako objašnjava, dosta toga događa i dogovara upravo - preko tanjura

'Sjećam se novinarskog bala u Bonnu 1987. na kojemu je cijeli zid plesne dvorane bio ukrašen tapiserijom od svih vrsta zelja i kelja, običnog i ukrasnog. Bilo je to u čast glavnog gosta, predsjednika Helmuta Kohla (das kohl na njemačkom je zelje), a ideja nije bila samo duhovita, nego i iznimno atraktivna', piše Davorka Vukov Colić u knjizi 'Alles Walzer', koja se naslovom, kako objašnjava, referira na riječi meštra čuvenog Opernog bala u Beču. Izgovara ih kad se napokon dočekaju sudionici, završi uvodni program i krene prepuštanje događaju. To 'zaplešimo' je i njoj i suprugu, također novinaru koji je, prije stupanja na funkciju 2000., dugo pratio vanjsku politiku i diplomaciju kao dopisnik novinske kuće Vjesnik iz New Yorka i Bonna, služilo kao interna uzrečica, 'nepisani znak da je sve spremno za neki od mnogobrojnih sastanaka, skupova, razgovora, pregovora, protokolarnih dočeka i ispraćaja delegacija, službenih posjeta, koktela, večera, prijama, proslava, otvaranja izložbi i koncerata'.

Sve te posebne prigode Davorka pokriva u 'Alles Walzer', koji osim kolekcije sjajnih recepata, služi i kao neka vrsta vodiča za snalaženje u svijetu diplomacije, riznica korisnih savjeta i informacija (što znači sjediti po engleski, primjerice, a što po francuski), ali i pikanterija o raznim domaćim i stranim uglednicima i političarima. Ukratko, pravi pogled iza svečanog zastora.

Davorka sa suprugom Draženom

Davorka sa suprugom Draženom

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Kroz vašu se knjigu vidi koliko je diplomacija zaista neki svoj zasebni svijet, s toliko protokola koji se nama, autsajderima, mogu činiti prilično krutima, možda zastarjelima. Koliko su oni primjereni suvremenoj diplomaciji?

Protokol i bonton imamo u uljuđenoj obitelji, na radnom mjestu, kako ne bi postojao službeni protokol u nekoj zemlji? I u nas na čelu stola u nekim selima sjedi starješina obitelji, i u nas se poznanstva sklapaju po principu uljuđene koristi. Protokol se dobrim dijelom svodi na dobar kućni odgoj, njime poštujete običaje zemlje primateljice, tradiciju, njezine kulturološke navike. Nakon britanskog i španjolskog, austrijski je najsloženiji, zaostao još iz vremena Austrougarske monarhije. To vidite već pri prvim koracima na veleposlaničkoj dužnosti, pri predaji vjerodajnica, kada muškarci moraju odjenuti klasični dnevni frak, tzv. žaket, s točno određenim 'pepper and salt' uzorkom, prsluk točno određene metalno sive boje, kravatu točno određene svijetlosive nijanse, cipele visokog sjaja, nikako lakirane. Za razliku od austrijskog, bugarski je protokol puno opušteniji. Na predaju vjerodajnica možete doći u običnom svečanom odijelu, a na ceremoniju se poziva i suprugu/supruga, za razliku od Austrijanaca koji suprugu pozivaju svugdje, osim na predaju vjerodajnica. Pristup imaju samo muškarci, a na zidu stoji veliko ulje – Marije Terezije.

Jesu li vas Austrijanci uputili u tijek ceremonije predaje?

Jesu. Njihov je protokol mojem mužu, kao, naravno, i drugima, poslao muster videosnimku na kojoj se vidi tko, što, kako i gdje mora stajati, kako pozdraviti počasni vod, tko što i kome mora reći – pravi mali igrokaz. Ali da u gomili uzvanika lakše prepoznate veleposlanika, izabrali su jednoga iz afričkih zemalja.    

  • +21
  • +18

Davorka Vukov Colić

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Što je vama od sve te procedure bilo najteže usvojiti?

Nema tu ničega teškog, važni su disciplina, beskonačno strpljenje, brdo živaca, poštivanje hijerarhije i točnost. To se najbolje vidi pri pripremi i tijekom predsjedničkih posjeta, gdje obična greška može izazvati strku i zbrku u programu koji je detaljan iz minute u minutu. Takvu vrstu događaja veleposlanik priprema mjesecima, uvijek u kontaktu s kabinetom i protokolom svog predsjednika i predsjednika domaćina, s filigranski utanačenim detaljima, od banalnog osiguranja frizera za prvu damu prije odlaska na Operni bal, do ozbiljnih pregovora o izboru sugovornika predsjedniku i političkih tema razgovora. Nakon beskrajnih telefonskih dogovora i emailova, bilješki i nacrta programa, stalnih izmjena i dopuna, kada morate ponovno slagati srušenu piramidu, u konačnici dobijete malu knjižicu programa, vaše sveto pismo za vrijeme cijelog posjeta, jer ste bez nje izgubljeni u tom detaljnom slijedu događanja, rasporedu sjedenja u automobilima u predsjedničkoj koloni koji se stalno mijenja, osobama s kojima morate biti po protokolu itd.

Što je s onima koji krše protokol?

U protokolu su bitne stavke točnost i pouzdanost. To se, na primjer, posebno odnosi na sjedeće ručkove i večere. Kada jednom prihvatite poziv, pristojno ga je otkazati barem sedam dana unaprijed, osim u slučaju više sile, kako bi domaćin imao vremena pozvati rezervnog gosta. Jer za domaćina nema veće uvrede od one kada mu gost ne dođe, bez isprike, i mjesto za stolom ostane prazno. Za razliku od bugarskih gostiju u Sofiji, koji su znali ne doći i ne ispričati se švedskom i japanskom veleposlaniku, u Beču je to bilo nezamislivo. Nepristojno je kasniti duže od 15 minuta, jer gosti ne sjedaju dok svi nisu na broju, ali to je pravilo vrijedilo za sve, osim za Hrvoja Vojkovića, tadašnjeg predsjednika Fonda za privatizaciju. On se na večeru koju su u njegovu čast priredili nadvojvoda Karl i Franceska von Habsburg u rezidenciji Casi Austriji, pojavio nakon punih sat vremena kašnjenja.  

u posjeti svetištu Mariazell

Skrušena molitva Sanaderovih

... Sanader i supruga Mirjana poželjeli su posjetiti baziliku Marijina rođenja, gdje se čuva čudotvorni drveni kipić Djevice Marije, Magna Mater Austria. U tišini crkve, Sanaderovi su dugo, dugo klečali pred oltarom, uronjeni u skrušenu molitvu. Poslije bih se često sjetila tog prizora, kada je davao ostavku, kada su ga uhitili, kada je slušao presudu suca Ivana Turudića, pitajući se što se dogodilo u glavi čovjeka koji je bio u tako dobrim odnosima s Bogom.

Koje formalnosti sada lagano otpadaju?

Ako je što još ostalo od stare 'diplomacije u fraku', onda je to austrijska predaja vjerodajnica, godišnji prijem predsjednika republike i Operni bal. Sve drugo je opuštenije, a iza protokolarnog celofana stoji ozbiljan, nekad mi se činilo rudarski posao. Moj suprug je došao u Austriju u vrijeme kada je u Hrvatskoj glavna mantra bila ulazak u EU, pa je sve bilo podređeno tome i velikom interesu Austrijanaca za ulaganje u našu zemlju, naročito Istru. Trebalo je razvijati izuzetno dobre odnose, da Austrija prva ratificira sporazum o pridruživanju i stabilnosti s EU, organizirati niz događanja na kojima će nam oni dati potporu, upoznati prave ljude. Uz bilateralni posao trebalo je u to doba, svježem od rata, pomiriti pet vrsta Hrvata, Hrvate izbjeglice, Hrvate gastarbajtere, Hrvate koji se ne vraćaju u Hrvatsku, ali su tijesno vezani za nju i za veleposlanstvo, Hrvate iz BiH, Gradišćanske Hrvate. Zbog blizine i važnosti Austrije, u Beč su barem jednom tjedno dolazile sve moguće delegacije, privrednici i kulturnjaci, sve je to prolazilo kroz veleposlanstvo.

Kako žene diplomata - a danas su to, pretpostavljam, mahom intelektualke - doživljavaju prekid vlastite karijere zbog pratnje muža na dugogodišnji mandat?

Biti supruga veleposlanika u nekoj zemlji iznimna je čast i privilegija, pa želite li doista zastupati svoju domovinu, za mandata imate pune ruke posla. To, međutim, za supruge/supružnike diplomata znači dugačke rupe u vlastitoj karijeri i težak povratak u staru radnu sredinu, ako uopće ima povratka. Sjećam se prekrasne Bugarkinje, doktorice biologije dr. Ljubomire Jakote, supruge moldavijskog otpravnika poslova u Sofiji, koja je prateći muža na nekoliko uzastopnih mandata morala odustati od sveučilišne karijere. Supruga francuskog veleposlanika u Sofiji nije odustajala, pa je dolazila mužu samo između predavanja na Sorboni. Duga izbivanja poseban su problem liječnicama, kojih je bio priličan broj. Osim toga, danas suprugama diplomata malo tko jamči da će im poslodavci - bilo privatni, bilo država - pri povratku sačuvati radno mjesto. To nije više 'posvećena' dužnost uštogljenih birokrata kao nekada. Barem nije bila u naše vrijeme.

'Alles Walzer: tajne hrvatske diplomatske kuhinje'

'Alles Walzer: tajne hrvatske diplomatske kuhinje'

Izvor: Promo fotografije / Autor: Promo

Kakva su bila izvorna zanimanja veleposlanika, mislim na one koji nisu bili karijerni, tj. stalno zaposleni u Ministarstvu vanjskih poslova?

Japanac je bio vrhunski bankar, Amerikanac W. S. Lyons Brown Junior suvlasnik kompanije Brown-Forman, jedne od najvećih američkih tvrtki za proizvodnju alkoholnih pića i vina, proizvođač Jacka Danielsa, Canadian Mista i Southern Comforta. Njegova prethodnica Kathryn Hall bila je bogata suvlasnica jedne naftne kompanije, prema kojoj je navodno nastao jedan od likova nekada popularne sapunice 'Dallas'. Kao profesionalni dirigent, Čeh Martin Klepetko ponekad je dirigirao Sofijskom filharmonijom. Njegova žena nije ga pratila, u strahu da ne izgubi učiteljsko mjesto u gradiću blizu Praga. Novinari su bili brojni, a liječnika je bilo za cijelu jednu bolnicu.

Kako prekid karijere doživljavaju supruzi diplomatkinja jer u diplomaciji je sve više žena? U knjizi spominjete naše tadašnje veleposlanice Kolindu Grabar Kitarović i Danijelu Barišić. Što mislite, što je kod njih odlučilo da im supruzi pristanu na klasičnu ulogu pratitelja?

Ne znam kako su ih one pridobile, koliko znam, njihovi su muževi vodili brigu o djeci. No znam da su druge veleposlanice mahom bile ili neudane, ili rastavljene, ili same, jer im muževi nisu željeli prekidati vlastite karijere.

Jeste li se vi osobno mirili s time što se niste mogli baviti svojim zanimanjem?

U većini zemalja suprugama diplomata zabranjen je rad u zemlji primateljici. U novinarskom zanimanju to je lakše, jer možete raditi za medije u svojoj zemlji, ali bez honorara, pa sam od Ministarstva dobila zeleno svjetlo i počela se gratis javljati za jedne naše dnevne novine, pišući o nepolitičkim temama kao što je fenomen njihove novokomponirane glazbe, tzv. čalge. Vrlo brzo jedan dužnosnik bugarskog Ministarstva vanjskih poslova upitao je moga supruga je li to i njegov stav. Nakon toga o pisanju više nije bilo govora. Ali sve ovisi od zemlje do zemlje. Kolegica s HTV-a slobodno je izvještavala iz Londona o političkim događanjima u vrijeme dok joj je suprug tamo bio veleposlanik jer Britancima to nije smetalo. Čak i kada je izvještavala o vlastitom suprugu.

delikatno o modi

Diplomatski pregovori zbog damskog šešira

Tijekom redovitih pripremnih dogovora o sadržaju službenih razgovora predsjednika Mesića s političkim vrhom Austrije, šef protokola Johannes Paul Kyrle u jednom je trenutku mojega supruga oprezno upitao ima li gospođa Mesić običaj nositi šešire. Zatečen pitanjem, moj se suprug pokušao sjetiti situacija u kojima je viđao gospođu Milku sa šeširom. Nakon nekog vremena, a i nekih drugih tema, Kyrle se ponovno, kao usput, vratio na temu šešira, na što mu je moj muž obećao da će se raspitati hoće li glavna gošća prilikom posjeta nositi pokrivalo za glavu ili će biti bez njega. 'Ma znate', objasnio je na kraju Kyrle, gospođa Klestil Loeffler ima lijepu crnu kosu koju nerado pokriva, a bude li šešire nosila supruga vašega predsjednika, morat će i ona…

Koje su, prema Vašem iskustvu, najčešće predrasude o diplomaciji?

To je ono: večere, prijemi, balovi. Ali na večere vas pozivaju ili ste pozivani s određenom svrhom ili povodom nečega. Na prijemima predstavljate zemlju i morate na njih dolaziti, kao i na bečke balove koji su u njih mnogo više od valcera i polke, vrhunski društveni događaji na kojima se morate pokazati. To su mjesta gdje se skupljaju informacije i susreću važni ljudi, a na takvim skupovima u pravilu ćete mnogo više doznati, doći do osoba koje tražite i lobirati, nego na kakvom službenom sastanku kojega danima dogovarate preko tajnica. Iako je moj suprug oduvijek bio gurman, obično je bio toliko koncentriran na razgovor, da bi me često na povratku s neke važne večere znao upitati: 'Što su večeras servirali'?' A na prijamima najviše stradaju noge, jer nekada beskonačno stojite, naročito na otvaranju izložbi u Beču, kada pozdravljanje važnih gostiju i čitanje govora može potrajati satima.

Vi u knjizi pišete o važnosti ugošćavanja i kulinarstva kao dijela diplomatskog posla?

Na toj se dužnosti doista mnogo toga događa za stolom i preko tanjura, pa je ugošćavanje dio političkog i društvenog komuniciranja, dokaz uvažavanja gosta, kulturološka osobna karta zemlje iz koje dolazite, potvrda vaše osobne uljuđenosti, iskustva i maštovitosti, osobito u današnje vrijeme otkrivanja kulinarskih trendova i u zemljama poput Hrvatske koja i na tanjuru želi promovirati svoj turizam. U Beču je bilo osamdesetak naših restorana s kojima smo odlično surađivali, u Sofiji se morska riba mogla dobiti samo u Metrou. A mi smo se u pravilu oslanjali na mediteransku kuhinju, iako smo jedan splitski zbor počastili – čobancem.

tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Na čemu je Ministarstvo posebno inzistiralo dok ste bili u Beču i Sofiji?

U naše se doba stalno govorilo o gospodarskoj i kulturnoj diplomaciji, od toga da je to najvažniji zadatak naših veleposlanstava, do toga da je uzaludno trošiti novac poreznih obveznika na gospodarske savjetnike, sve dok nam gospodarstvo ne stvori konkurentne brendove. Nažalost, pokušaji veleposlanstva da naše izvoznike poveže s bugarskim tržištem nailazili su na muk, nije ih zanimalo istočno tržište.

A druge zemlje?

U to su doba reklame Gorenja žmirkale na sve strane Sofije. Dok se Kraševa Bajadera prodavala preko mađarskog uvoznika, Talijani, Španjolci i Grci su otvarali delikatesne trgovine sa skupom ponudom, a Belgijanci nudili čuvene praline Godivu. Kada je veleposlanstvo organiziralo veliki skup s bugarskim privrednicima, na njega se odazvalo desetak naših tvrtki, da bi u zadnji čas, jedan po jedan otkazivali i ostavili bugarsku stranu na cjedilu. Veleposlastvo je bilo posrednik između grada Sofije, tadašnjeg gradonačelnika Borisa Borisova i Končara u pregovorima o kupnji šezdesetak tramvaja, a Bugari su ozbiljne namjere pokazali pozivom da jedno vozilo isprobaju na sofijskim ulicama. Grad Zagreb je za to ustupio jedan niskopodni tramvaj, na osobnu intervenciju Milana Bandića, i rastavljen je stigao u Sofiju željeznicom ujesen 2008. Građani su bili osupnuti, u novinama se pojavio naslov 'Sletio svemirski brod'!, naš se plavi ljepotan mjesec dana kotrljao ulicama gravnog grada Bugarske, ali ugovor nije potpisan. Za razloge nikada nismo saznali.

Tajni recept hrvatske diplomatske kuhinje

Torta od maka

U jesen 2003. proveli smo produženi vikend u pansionu obitelji Orthofer u St. Jakobu im Walde u sjeveroistočnom dijelu Štajerske. Na jelovniku je svaki dan bio i domaći kolač, a posebno me osvojila ova torta. Obitelj Orthofer najbolji je primjer austrijske gospodarske diplomacije i bez diplomata. Oni su tortu pripremali bez nadjeva, sa šlagom, a ja sam je za svečanije prigode obogatila nadjevom i mojim domaćim kiselkastim džemom od marelica. Sastojci za tijesto: 21 dag maslaca, 24 dag šećera, 7 jaja, 20 dag mljevenih oraha, 17 dag mljevenog maka, prašak za pecivo. Nadjev: 4 jaja, 10 dag šećera, 25 dag maslaca, naribana korica jedne manje naranče, 6 žlica kiselkastog džema od marelica. Priprema tijesta: Maslac i šećer pjenasto umutite, dodajte jedno po jedno žumance i mutite dok ne dobijete glatku pjenastu smjesu. Dodajte joj orahe, mak i prašak za pecivo te na kraju lagano posebno ulupan čvrst snijeg od bjelanjaka. Kalup premažite maslacem i pospite krušnim mrvicama, smjesu izlijte u njega i pecite je u prethodno zagrijanoj pećnici na 160 ˚C sat vremena. Nadjev: Na pari mutite šećer i žumanca dok se smjesa ne udvostruči i posvijetli, dodajte naribanu narančinu koricu i pustite da se ohladi. Ohlađenu smjesu spojite sa zasebno pjenasto umućenim maslacem. Ohlađeno tijesto prerežite po sredini, svaku stranu premažite džemom od marelica i nadjenite polovinom nadjeva, a ostatkom presvucite vanjski dio torte. Ukrasite po želji.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Komentari čitatelja 2

Prikaži sve
  • drago41053@gmail.com

    16.07.2017 14:06

    gospoda i njezin suprug su reinkarnacija obitelji paro

  • jozomafiozzo.

    16.07.2017 22:36

    Jao meni... kako ćemo mi, obićni gradjani Hrvacke znat dal se u sobu ulazi ljevom il desnom nogom? kako čemo znat dal se klanja ljevom il desnom nogom......pa če neki gospodin iz evrobske unije reč da smo seljaćine.... ;) ...

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi