Čim sam odgledala prvih par minuta nove Netflixove serije ‘Zvijer u meni’ (The Beast in me), otvorila sam web-stranicu ‘doesthedogdie’, na kojoj se može provjeriti dogodi li se išta loše kućnim ljubimcima u filmovima, serijama, knjigama ili videoigrama. To sam učinila zato što se već u prvih pet minuta uspostavlja da glavna junakinja Aggie Wiggs (Claire Danes) živi sama s preslatkim malim, bijelim, čupavim psićem Steveom. A ja – budimo iskreni – znam svoje granice.

Mogu podnijeti psihopata, mogu podnijeti jump scare, mogu podnijeti krv, znoj, suze, nasilje, Red wedding iz 'Igre prijestolja', scenu iz busa iz 'Okupacije u 26 slika', mogu podnijeti Netflixove pokušaje glumljenja ozbiljnog streaming servisa, mogu čak podnijeti i filmove Jakova Sedlara. Na sve sam spremna, ali na stradanje životinja ne. Tu crtu ne prelazim. I znam da nisam jedina jer inače stranica 'doesthedogdie' ne bi postojala.

A psić Steve u ovoj seriji toliko je neodoljiv i kamera je toliko zaljubljena u njega da se to vidi u prvih nekoliko minuta i u meni su odmah zazvrndali svi alarmi – odmah sam se prepala da će negdje završiti pod kotačima radnje. U cijeloj Aggienoj sumornoj, anksioznoj, raspadajućoj svakodnevici Steve je jedina zraka čistog, nepatvorenog života. Dog-friendly verzija Prozaca, Zolofta i mollyja. On je jedino živo što joj je ostalo od sinčića, a s obzirom na to da je ovo triler, naravno da mi je prva misao bila: ‘OK, tko će ga i kad skinuti s repertoara?’ Dakle – da odmah riješimo najvažniju temu: Steve je dobro. Živ je dočekao finale serije. Da nije, ovaj tekst ne bi postojao jer bih seriju ugasila kao da sam upravo vidjela spoiler za vlastiti EKG.

Tuga i bijes veličine sibirskog termobloka

No dobro, sad kad smo ustanovili da dog DOES NOT die, pozabavimo se Aggie, glavnom junakinjom serije. Ženom koja živi s tugom zbog najveće tragedije koja može zadesiti živog čovjeka – životom nakon smrti djeteta, i to u samotnoj, raspadajućoj kući kojoj iz svih odvoda izbija gadna, smeđa tekućina, kao da se negdje iz dubina izlijeva Aggien rastočen, truo život. Žena je to koja u životu – osim psića – nema ni radosti ni budućnosti. Oči su joj mrtve, lice obješeno kao i cigareta u kutu usnica – izgubila je sve do čega joj je bilo stalo: svoju obitelj. Sinčića, ali i suprugu Shelley (Natalie Morales). Sjedi usamljena u toj svojoj kući, nastoji dovršiti knjigu o Ruth Bader Ginsburg i Antoninu Scaliji, ali iako je fascinirana prijateljstvom to dvoje ideološki i psihološki suprotstavljenih ljudi – nema volje. Čini to samo da bi zaradila za otplatu hipoteke i popravke cijevi kroz koje prodiru truli korijeni okolnih starih stabala…

Aggie, osim s tugom, živi i s bijesom veličine sibirskog termobloka. Mrzi cijeli svijet, a posebno mladog Teddyja Feniga, pijanog vozača koji je skrivio smrt njezina sina, uspio se izvući jer je odgodio alkotest i sada živi u Aggienoj blizini pa ona stalno nalijeće na njega. Gnjev zbog te činjenice je izjeda. Kad se pak Teddy na godišnjicu pogibije njezina sina pojavi na groblju s majkom, gdje pokušaju položiti cvijeće na djetetov grob, Aggie eksplodira. Ne metaforički – stvarno. Ruke, glas, urlik, sve. Možda će Saturday Night Live sad opet ići parodirati njezino 'ružno plakanje' (koje fakat JEST jedan od zaštitnih znakova glume Claire Danes), ali ovdje je iznimno uvjerljivo. Zaboljelo me posred prsnog koša zbog nje, ali i zbog strave i užasa na licima onih koji su svjedočili njezinoj eksploziji bijesa. Odlična scena.

A kad već govorimo o Claire Danes – da, ponovno glumi psihički rasklimanu junakinju. I da, sad je već jasno da toliko često glumi takve likove da polako ulazimo u teritorij njezine osobne franšize. Čak mi se sad čini, po nekim detaljima kojih se još sjećam, da takvu junakinju glumi još od legendarne teen serije ‘I to mi je neki život’, samo što je tamo još bila klinka pa se kompletan dijapazon raštimanosti još nije bio stigao razmahati. No kako god bilo, i ovdje se vidi da žena ima talenta za disanje u traumu. Kad treba glumiti emocionalnu propast – to joj ide bolje nego većini ljudi kuhanje jaja. I ovdje je, kao i inače, fantastična, ali i malo smiješno predvidljiva. Kao da na početku svake streaming sezone dođe s već zagrijanim suznim kanalima.

Kad Aggie upozna novog susjeda, Nilea Jarvisa (Matthew Rhys u jednom od svojih najstrašnijih, ali i najzabavnijih izdanja), kreće pravi triler: čovjek joj svoj dolazak u susjedstvo ne najavi osobno, nego praktičkim napadom svojih agresivnih pasa, zbog čijeg se naleta na vrata i prozore Aggiene kuće i njoj i Steveu smrzne drekec u dupencetu. Onda Aggie još sazna i da je lik po susjedstvu razaslao molbu za suglasnost za izgradnju staze za trčanje u šumi, a Aggie se i jako dobro sjeća da je prije par godina bio osumnjičen za ubojstvo vlastite supruge. Sve skupa joj odmah stvori paranoju, nervozu i inat. ONA mu sigurno neće potpisati suglasnot, nek se goni dovraga.

No Nile u Aggiein život stiže s izrazom lica čovjeka koji je pročitao sve priručnike za manipulaciju i još napisao svoj vlastiti. Jasno mu je da do Aggie neće doprijeti ako pokuša biti simpatičan. Zato nastupa otvoreno grubo i uvredljivo, ali s mangupskim smiješkom, što Aggie, naravno, ne može 'zavesti' jer je ništa ne može zavesti, ali je ostavi podosta zatečenu. Zbog Aggiena upornog odbijanja da potpiše suglasnost za izgradnju staze za trčanje, što je naizgled bezvezna, komunalna kvartovska sitnica - počinje igra živaca koja je samo na papiru pasivno-agresivna, a u praksi potpuno agresivna. I potpuno zabavna. Rhys je sjajan – toliko jeziv, toliko karizmatičan, toliko nenametljivo prijeteći da ga je užitak gledati. Njegov šarm je nusprodukt hladnoće, a to je rijetka vještina.

Sad kad bih nastavila s opisima radnje i zbivanja, ušla bih u opasno područje spoilera, a već sam sve svoje spoilerske kredite iskoristila sa Steveom na početku pa ajmo se zaustaviti. Reći ću samo da se serija pametno poigrava paranojom, nestancima, traumama i pitanjem: tko je ovdje zapravo zvijer? Ali reći ću i ovo: radnja je dovoljno napeta i dobro ispričana da ju je gotovo nemoguće pauzirati. Ne znam je li to zato što je autoru ovo prva serija pa donosi i važan element svježine, no i bez toga – ovo je jednostavno dobro. Puno bolje od Netflixovih standarda. Nije da ne znaju tu i tamo odskočiti, ali u zadnjih nekoliko godina od njih sam u najboljem slučaju naučila očekivati solidnu konfekciju, a ovo nije to, nego je bolje i jako je bindžabilno.

Režijski i snimateljski rad zaslužuje zasebnu pohvalu. Minimalistički, ali atmosferičan, s lijepim vizualnim detaljima – kao u ranom trenutku prve ili druge epizode, kada Aggie telefonom razgovara sa svojom agenticom, pa kada agentica prekine razgovor, samo na sekundu vidimo odraze velegradskih svjetala na staklenim stijenama njezina stana, što savršeno kontrastira Aggienoj ladanjskog ‘idili’ koja djeluje otprilike onoliko idilično koliko i prve dvije minute bilo kojeg pristojnog horora iz 80-ih. Ništa što ima škripava vrata, ćoškaste hodnike i emocionalno nestabilnu protagonistkinju ne može biti idilično. Svjetla velegrada u usporedbi s tim ne izgledaju prijeteće, nego umirujuće – kao šarena božićna rasvjeta. Izvrsno izvedeno.

Odličan soundtrack

Svidio mi se i soundtrack. Inače sam, što se tiče soundtracka u serijama i filmovima prilično živčana – jako me živcira kad je loš, ali me možda još više živcira kad je nametljiv, kad svaku prokletu scenu mora pratiti neka jako znakovita pjesma i kad steknem dojam kao da nam autori serije šalju poruku ne samo o nekakvom (plitkom, čim ga mora objašnjavati glazba) podtekstu radnje, nego i o svojem glazbenom ukusu. Mrzim to. I da, Martin Scorsese, govorim i tebi. No ovdje je soundtrack i umjeren (mislim da u cijeloj seriji od 8 epizoda ima nešto na temu 15 pjesama) i odmjeren i primjeren zbivanjima.

I to ne govorim samo zato što me ‘Wave of Mutilation’ Pixiesa bacio u nostalgiju za vlastitom mladošću, nego fakat skroz paše na početak druge epizode, i zbog zbivanja i zbog atmosfere i zbog efekta. ‘Psycho Killer’ Talking Headsa – prvoloptaški, ali savršeno pogođen. Bowiejeva ‘Let’s Dance’ – oduvijek mi je zvučala apokaliptično, a ovdje se zorno vidi da nije samo do mene. Ima tu i nekih ne toliko očitih bisera, kao što su ‘Death of a Clown’ Kinksa i ‘You Belong To Me’ Patience & Prudence – uglavnom, sve pomno odabrano, primjereno radnji, atmosferi i scenama, a da pritom ne moram voditi diskusiju o osobnoj top-listi najdražih pjesama glazbenog urednika. Svaka čast .

Sve skupa, 'Zvijer u meni' iznenađujuće je svjež, napet i kvalitetan psihološki triler, a to vam govori osoba kojoj trileri uopće nisu đir. Sve je tu pametno smišljeno, odlično napisano, sjajno odglumljeno i, za Netflix, gotovo šokantno kvalitetno. I da ponovim najvažnije: Steve je dobro. Neki od nas žive od takvih informacija.