ČASOPISNA PUBLICISTIKA

Stoti Behar u dva desetljeća Preporoda

  • Autor: Mario Bošnjak
  • Zadnja izmjena 23.11.2011 15:38
  • Objavljeno 23.11.2011 u 11:00
Tportal

Tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal

Jubilarno izdanje časopisa Behar nedavno je obilježilo stotinu godina od prestanka izlaženja u Sarajevu i dvadeset godina izlaženja u Zagrebu od osnutka nakladnika Kulturnoga društva Bošnjaka Hrvatske Preporod

Cjelokupno to izlaženje karakterizira integriranost bošnjačke kulture, predstavljane u Beharu, u Hrvatsku, i to u smislu kako zajedničkoga života, tako i susjedstva, a što se ne ogleda samo u financijskoj potpori časopisu iz državnoga proračuna Republike Hrvatske putem savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske, nego i u tematici izašlih brojeva i, posebno, u krugu meritornih suradnika.

Kako je to naglasio u prvome zagrebačkome broju književnik Ibrahim Kajan, prvi glavni urednik i predsjednik Preporoda, u ono za Hrvatsku tek početo poratno, a za BiH još ratno doba, časopis je to kojemu je ideja vodilja da jedna i druga strana uzrastu do sebe. Jer ako se išta voli onda su to majka i dom. A ni jedno ni drugo ne mora biti na jednom mjestu. Tako vidimo Behar. Kao Muju u Zagrebu koji je odavno otišao iz vica, i mada su to svi vidjeli, nitko nije primijetio. Obgrljene, a cijele, Hrvatsku i Bosnu, i kako pjesnik reče: kao svijet u susretu.

Drugi pjesnik pak, aktualni glavni urednik časopisa Sead Begović, obljetnički proslov završava riječima: 'Posvema Behar je uposebio hrvatski i bošnjački kulturni prostor, a to je ujedno i njegova zadaća – da oplemenjuje ta dva prostora.'

Uz te prigodno svečane riječi svakako treba dodati da je Behar časopis od onih kakvi su nekada bili, a danas su sasvim rijetki. Časopis za kulturu u općem i najširem smislu te riječi. U njemu su prilozi oslobođeni masmedijske nervoze i dnevničarske površnosti, što bi trebala opravdati nezanemariva brzina te neumitna sažetost zbog nedostatka prostora i vremena. U ovome dvomjesečniku sve stane na svoje mjesto, a izbor tema ponajprije je vođen raznolikošću, relevantnošću tema, pri čemu se ne događa nekakvo bošnjačko getoiziranje, već je u pravilu posrijedi bošnjačko bosansko hrvatska interkulturalnost te opće multikulti ozračje.

Prvi primjer za to ogled je o Mersadu Beberu i razgovor s njime Seada Begovića koji ga predstavlja kao jednog od najvećih bošnjačko-hrvatskih slikara. Eglen je to, reklo bi se bosanski, umjetnika riječi s umjetnikom kista u kojem pitalac kaže o sugovorniku da je slikar bosanske, hrvatske, europske, pa i svjetske kvalitativno kritičke verifikacije koji je zadržao Andrićevu tradiciju, rečeni eglen, u ovome slučaju smirenu naraciju, a također kao i u Andrića slike nisu distancirane od poruke! Andrićevski je i Berberov odgovor: 'Naracija je dio njegovanoga metiera bosanske duhovnosti. Andrić je govorio da je njegovanje forme priče važnije od samoga usuda i sudbine ljudi. Kao uvijek autentični glas se šalje iz dubine sudbine ljudi.'

Tako dvojica umjetnika o trećemu, oni bi možda rekli, i najvećemu. Glavni urednik u istom broju razgovara i s Esadom Ćimićem, filozofom i sociologom, profesorom na fakultetima u Sarajevu, Zadru i Zagrebu o krucijalnim temama za čitateljstvo Behara, riječ je tu, dakako o religiji, bošnjaštvu, sve u suodnošaju Hrvatske i Bosne. Pa tako se ističu sljedeće zanimljive Ćimićeve izjave: 'Danas nisam sklon pozitivno vrednovati to da se neki deklariraju kao muslimani, a neće prihvatiti da su Bošnjaci jer previđaju razliku između religije u nacije i drugo, to je diferencijacija koja ne daje mogućnost toj naciji da se integrira.(…) Ja sam rekao da su muslimani zakasnili da budu narod, a preuranili da budu nacija. Naime, bili su narod od kako postoje. Nisu nacija jer traže nešto čega nema, a nema institucija. Daj im institucije, pa će biti nacija.'

Ne treba, očito više citata, pa da svaki radoznalac potraži cijeli intervju. U eseju Bosanska raskrižja Esad Ćimić problematizira svodi li se sukob u Bosni i Hercegovini na vjerski rat te analizira iskustva zajedništva i daje nadasve zanimljive socioprofile teista te vrijednosne svijesti katolika, muslimana i pravoslavnih. No, i agilni izvršni urednik Behara, Filip Mursel Begović intervjuira zanimljivu stvaralačku ličnost koja je već u naslovu karakterizirana kao roker koji je novu mladost našao u ilahijama i sevdalinkama.

'Mojoj dragoj BiH', pjesma Ismeta Kurtovića, dugo neslužbena himna

Riječ je o Ismetu Kurtoviću, skladatelju, producentu, pjevaču, flautistu i autoru čuvene pjesme Mojoj dragoj BiH, dugo neslužbene himne, a koji se svojedobno proslavio kao frontmen legendarne grupe Drugi način. Stari roker danas radi sa zborovima koji pjevaju sevdalinke i uče ilahije. Dakle, riječ je o sakralnoj i svjetovnoj glazbi. Kurtović tvrdi da su i jedna i druga glazbena forma utemeljene na ezanu, pozivu na molitvu s džamije i da se to ne može ignorirati ni na koji način. Uvijek je, kaže on, Jedan u islamu. Ezan je ponudio prvi izraz.

Filip Mursel Begović napisao je u predmetnome broju i faction story pod naslovom Kako smo se podijelili: naš si čo'ek, a kako čudno pričaš? s odgovarajućim podnaslovom Kako od bošnjačke manjine u Zagrebu postati muslimanska manjina u Sarajevu. Autor u toj priči odlično skida govor ulice u obje metropole, ali i nijanse mentaliteta, opće i posebne. Isti autor objavljuje i zanimljivu recenziju ponovljenoga, malo znanog izdanja zbirke pripovjedaka Branislava Nušića Ramazanske večeri. U toj zbirci posebno je zanimljiv Nušićev ozbiljan interes prema muslimanskoj čaršiji i njezinom orijentalnome duhu. Posebice je istaknuta Nušićeva glavna preokupacija, a to je muslimanska žena jer je posrijedi njegovo iznimno i pomalo neočekivano suosjećanje. Riječ je o zaista iznenađujućem literarnome raritetu.

Nemala je zanimljivost i zadnji prilog u broju, a koji poprilično neobično završava na unutrašnjoj korici časopisa, u kojem se, opet pod opisnim naslovom, podsjeća Kako je bosanski franjevac otac Peruan spasio Gazi Husrev-begovu knjižnicu. Riječ je o članku iz časopisa Hrvatski krugoval iz 1942. godine u kojem se anegdotalno opisuje ono što je u doslovce u naslovu citirano.

Behar

Behar

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal

Svakako treba još posebno istaknuti drugi nastavak rada dubrovačke znanstvenice Vesne Miović o vratolomijama dubrovačkih diplomata pod diplomatskim naslovom Mudrost na razmeđu: zgode iz vremena Dubrovačke republike i Osmanskoga carstva. Dovoljan je sljedeći citat iz uputa Dubrovačkoga Senata svojim izaslanicima: 'Bacite se velikome veziru pred noge i briznite u plač moleći ga da vam radije odrubi glave nego da vas otpusti s kobnom odlukom o uništenju nesretnoga i siromašnoga grada. Naglasite da će za godinu doći novi poklisari koji će svojom krvlju i životima također potvrditi istinu o strašnome dubrovačkome siromaštvu, poznatome i Bogu i cijelome svijetu. Takvim i sličnim riječima pokažite da ste potpuno smeteni, da se ne možete podići na noge i da ćete radije umrijeti nego u Grad donijeti zlokoban glas koji će ucviljeti državu toliko privrženu sultanu.' E, pa sada, kako ne pročitati cijeli taj članak i buduće nastavke.

Zacijelo još je vrijednih priloga u dotičnome broju Behara, koji je jubilarno procvjetao u zagrebačku zimu, a koje bi trebalo spomenuti, ali neka nešto ostane i nekomentirano. Time će još poneko iznenađenje biti veće jer riječ je o časopisu kakvi su nekada bili. Zanimljivi.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi