Što je fjaka? To je ono kad se, naizgled, ne radi ništa, a – barem za sve one koji u njoj redovito uživaju – napravi se puno. U Dalmaciji je stoljećima njeguju kao nešto najprirodnije. Više od riječi i više od stereotipa o lijenosti, fjaka je način življenja koji spaja klimu, mentalitet i stoljetnu mudrost sporosti. U vremenu u kojem se sve mjeri brzinom i učinkom fjaka nudi drukčiji ritam: onaj u kojem vrijednost nije u žurbi, nego u prisutnosti.

A sad je dobila i svoj muzej: Muzej fjake – prvi takav u svijetu i prvi u nas koji djeluje isključivo virtualno. Pokrenula ga je marketinška stručnjakinja Lana Rogošić Blagojević s idejom da se afirmira ono što je naše i autentično: dok svijet oduševljeno prihvaća hygge, fiku ili dolce far niente kao simbole ugodnog življenja, ona je željela podsjetiti da i Dalmacija ima svoj koncept. I to ne kao trivijalni klišej ili sinonim za lijenost, nego kao kulturni fenomen. Muzej fjake zato je zamišljen kao digitalna platforma koja to iskustvo čuva, istražuje i nudi publici u suvremenom umjetničkom obliku.

Zašto bismo kopirali tuđe kad imamo svoje

Sve je, kako otkriva u razgovoru za tportal, počelo 2021. posjetom teti u Dugopolju. 'Išla sam vidjeti nju, ali i pogledati staru pojatu koju mi je djed ostavio u nasljedstvo. Točno se sjećam tog trenutka: stajala sam ispred stare kamene pojate, promatrala ogromne, monumentalne kamene blokove od kojih je građena i pomislila da izgleda poput muzejskog eksponata – impresivno, dostojanstveno, vrijedno.'

Tada je, govori, počela njena opčinjenost kamenim kućama, ali taj joj je prizor dao i ideju: ako je fjaka toliko važna, onda zaslužuje i svoje mjesto. 'Ne nužno fizičko, jer pojata nema pola krova, a ja nemam sredstava, nego mjesto koje je svima dostupno, bez obzira na to gdje se nalazili.'

Tako je nastala ideja o Muzeju fjake kao virtualnom prostoru – mjestu susreta, istraživanja i priče o jednom od najposebnijih kulturnih fenomena Dalmacije. Ako je znatiželja bila ona početna točka, revolt je bio njezino pogonsko gorivo. Ljude, naime, objašnjava Rogošić Blagojević, često više privlači ono što dolazi izvana, osobito ako zvuči melodično i ima romantičan prizvuk: branje limuna i pijuckanje limoncella zvuče 'poželjnije' od branja smokvi, pripreme brudeta ili buzare uz dalmatinsku pjesmu i orahovac, pa se zato, primjerice, dolce far niente percipira kao sofisticiran osjećaj kojem treba težiti, a fjaka i dalje nosi etiketu lijenosti.

Nije to lijenost nego filozofija!

'Svijet oduševljeno prihvaća strane koncepte ugodnog življenja kao što su hygge, fika, dolce far niente ili siesta, pa su se u medijima nizali tekstovi tipa 'Kako živjeti kao Danac' ili 'Uvrstite fiku u svoj radni dan'. Sve je to bilo simpatično, ali i pomalo frustrirajuće', govori ona. U toj globalnoj potrazi za 'nečim stranim i boljim', usred poplave heštegova #dolcefarniente, zapitala se: gdje je tu naša fjaka? Po čemu je fika bolja od naše marende? Zašto dolce far niente zvuči sofisticirano, a fjaka i dalje nosi prizvuk lijenosti? 'Počela sam razgovarati s ljudima, čitati i promatrati svakodnevicu, pa shvatila da se iza te 'lijene' fasade krije cijela filozofija života.'

Fjaka nije nedjelovanje, nastavlja, nego drukčiji oblik djelovanja – onaj koji ne traži dokazivanje, već prisutnost. 'Riječ je o ritmu koji ne mjeri produktivnost satima, nego osjećajem. Znala sam da s fjakom treba napraviti nešto i čudilo me što to već nitko nije učinio; cijelo me vrijeme pratila misao da nešto naše, autentično, vrijedno i duboko ostaje neispričano.' Iako se osjeća diljem Hrvatske, što pokazuju i istraživanja, pojam fjake neraskidivo je vezan uz Dalmaciju – uz svjetlo, more, suhozide, jutarnju kavu na rivi i zvuk cvrčaka.

'Fjaka nije samo ideja, već ovdašnji način života oblikovan stoljećima. Vrijedi je afirmirati, ne samo zbog baštine, nego i zato što suvremenom svijetu ima što ponuditi', ističe. I tako je, u pozadini svojeg svakodnevnog posla, vikendima, navečer, zimi, kad se sve smiri, polako i tiho gradila Muzej fjake kao 'prostor predaha'. 'Ljeti bi more sve posložilo i slagalica bi se sama počela sastavljati. Bio je to rad na puzzlama bez slike na kutiji, ali s jasnim osjećajem da će se jednom svi dijelovi spojiti. I jesu!'

Fjaka nije mogla naći bolji dom

Da bi provela svoju ideju, trebalo joj je i vremena da se oslobodi straha da je publika neće razumjeti, da će sve izgledati kao još jedna 'umjetnička fiksacija'. 'U ranim fazama nailazila sam na nerazumijevanje i one kisele osmijehe podrške, na ljubaznu šutnju. No kad nosiš toliko ideja i impulsa, oni moraju negdje izaći. Muzej je postao to mjesto – prostor za osjećaje, slike i koncepte svih nas koji fjaku osjećamo i živimo', govori.

Upravo zbog nedostatka sredstava za fizički prostor, Muzej je od samih početaka zamišljen kao digitalna platforma – virtualna galerija i mjesto susreta publike i umjetnika. 'Taj je format sjajan jer omogućuje da doživiš fjaku gdje god jesi: ne trebaš se posebno uređivati, ne moraš ni izlaziti iz kuće, ne gledaš radno vrijeme, a posjet ne košta ništa jer nema ulaznica. Baš u stilu fjake, zar ne?' objašnjava Rogošić Blagojević.

Budući da je fjaku teško opisati riječima, shvatila je da je suvremena umjetnost možda najbolji način da se ona izrazi. 'Kroz umjetnost se može prenijeti ono neizrecivo, osjetiti ono što je inače neuhvatljivo. Tu je Muzej fjake našao svoj pravi dom', pojašnjava. Sama ideja od početka je bila izbjeći klišeje, njenu trivijalizaciju i instant romantizaciju. 'Fjaka nije suvenir ni predmet za policu – ona je osjećaj koji se ne može prodati, već samo doživjeti. Željela sam stvoriti platformu, otvorenu i slobodnu, na kojoj će se umjetnici i publika ravnopravno susresti.'

Dakle, što je fjaka?

Za početak, fjaka je, kako kaže Rogošić Blagojević, 'naša, autentična', a sadrži onu vrstu jednostavne mudrosti koju često previđamo. Svi je poznajemo, znamo o čemu se radi, ali rijetko je svjesno imenujemo ili analiziramo. 'Fjaka nije samo 'nedjeljno popodne bez obaveza'. Ona je spoj geografije, klime, jezika, mentaliteta i kulture. To je stanje koje ne možeš do kraja razumjeti ako ga ne osjetiš – baš kao što ne možeš naučiti plivati čitajući knjigu o plivanju. U vremenu u kojem se ubrzanost glorificira, fjaka nudi suprotnost: sporost bez krivnje. Ona vraća tijelo i um u ravnotežu, podsjeća nas da je odmoran čovjek jednako vrijedan kao i onaj 'produktivni'.'

Da fjaka nadilazi običnu lijenost i postaje filozofija života, prvi je put shvatila kad je stala – zaista stala, kaže – i čula samu sebe bez buke svijeta. 'To nije pasivnost, nego svjesno bivanje, tiho, ali moćno postojanje u trenutku. Shvatila sam koliko je dragocjena kad sam uvidjela da se ljudi zapravo boje usporiti, kao da im nitko nikad nije dao dopuštenje da samo budu', kaže. Fjaka je trenutak u kojem staneš i čuješ sebe bez buke svijeta: tijelo se opusti, misli razbistre, a vrijeme prestane biti neprijatelj. 'To je osjećaj ispunjenosti bez klasičnog 'postignuća'.'

Projekt funkcionira kroz tri zasebna krila – Institut za kulturološko i znanstveno proučavanje fjake, Magazin sporog življenja te sam Muzej fjake, prvi muzej u svijetu koji nastoji utemeljiti osjećaj fjake kao kulturni fenomen, usko povezan s prostorom, klimom i ritmom života, te osmišljen kao virtualna galerija suvremene umjetnosti posvećene upravo tom iskustvu. Posjetitelji mogu razgledati tematske izložbe – od fotografije, ilustracija i videoradova do AI arta.

Pohod na akademsku zajednicu

'Izložbama ne govorimo 'ovo je fjaka', nego pozivamo posjetitelja da je sam prepozna, da uđe u tišinu i ritam koji prenose radovi. Osim izložbi, tu su 'Ćakule', razgovori s umjetnicima, te 'Manifest fjake', galerija gostujućih tematskih projekata. Sve je dostupno online, bez žurbe i pritiska, u duhu same fjake', govori. Online galerija 'Što je fjaka' zamišljena je kao prostor u kojem se ona ne samo promatra, nego i osjeća – mjesto u kojem se usporava, reflektira i uživa.

'Posveta je to slow livingu i autentičnom dalmatinskom osjećaju življenja, ukorijenjenom u baštini, ali otvorenom suvremenom izrazu. Prve su izložbe predstavili AI umjetnik Tomislav Marcijuš, arhitektica i slikarica Anita Krmek te fotografkinja Martina Movrić, a 1. kolovoza su im se u novom ciklusu pridružile ilustratorica Dora Barbarić, videografkinja Karla Mrčela i fotografkinja Karla Čurin', kaže Rogošić Blagojević.

Ozbiljnijim temeljem cijelog projekta bavi se Institut za kulturološko i znanstveno proučavanje fjake, osnovan da bi se ona prepoznala kao kulturna i antropološka vrijednost, a ne tek simpatičan lokalni izraz. 'Institut će se baviti dokumentiranjem, istraživanjem i prenošenjem znanja o fjaki, prikupljati priče, iskustva i podatke, surađivati s umjetnicima, kulturnim djelatnicima i – nadamo se – sve više s akademskom zajednicom', najavljuje.

Muzej je apsolutni hit

Trenutno provodi online anketu diljem Hrvatske o mjestima na kojima se fjaka najviše osjeća. Od odgovora nastaje živa, promjenjiva karta koja će pratiti kako se taj osjećaj mijenja i seli kroz vrijeme. 'Istraživanje smo nazvali Fjaka barometar. Na taj način ne samo da provodimo trajno istraživanje, nego i nadoknađujemo ono što virtualnom muzeju najviše nedostaje – fizičku interakciju s publikom. Institut postaje točka susreta, makar i u digitalnom prostoru, ali i arhiv', objašnjava.

Iako je Muzej fjake tek na početku, već ga prati raznolika i vrlo angažirana publika. Ljudi šalju svoje priče, fotografije i komentare, a umjetnici sami predlažu suradnje. 'Dosad smo predstavili šest tematskih izložbi i one pokazuju na koliko se različitih načina fjaka može izraziti, a posebno nas veseli to što nas je već posjetilo više od 6000 ljudi. Sve to nam govori da smo na dobrom putu.'

Planira već iduće ljeto izvesti Muzej u javni prostor, negdje gdje će publika moći iskusiti fjaku fizički, kroz postav koji se ne gleda samo očima, nego i tijelom, 'na mjestima i u trenucima u kojima je najjača', a voljela bi, kaže, da jednog dana Muzej ima trajni fizički prostor 'u nekom dalmatinskom gradu ili malom mjestu u Zagori'. 'To bi bila sjajna prilika za promociju mladih umjetnika i prodajne izložbe na otvorenom, poput rovinjske Grisije. Ali ne žurim; bit će što je suđeno.'