'Nisam vam ja rođen za neke stvari. Nisam čovjek koji se eksponira. Dobio sam veliku nagradu Zagrebačkog salona s financiranjem vlastite izložbe. Ja sam je odbio. Nikad u životu nisam imao svoju izložbu i neću je nikada imati. Samo nastojim korektno napraviti svoj posao i ništa drugo', rekao je govoreći za HRT o izgradnji Poljudske ljepotice akademik Magaš koji se nakon 2,5-godišnjeg rada na tom netom proglašenom splitskom kulturnom dobru, umjesto očekivanog rada na svjetskoj karijeri, posvetio izradi vlastitog broda.

Jedno od prvih zapaženijih arhitektonskih djela akademika Magaša je Muzej oslobođenja u Sarajevu (danas Historijski muzej Bosne i Hercegovine), sagrađen 1963. godine. U svom posljednjem intervjuu objavljenom u časopisu Vijenac (broj 512, listopad 2013.), nedugo prije smrti, otkrio je zanimljivost vezanu uz taj projekt.

'Vi ne znate kada će se inspiracija pojaviti, ona dolazi iz nutrine svijesti, ona je čista kao suza', rekao je Magaš i otkrio da je inspiraciju za sarajevski muzej, za koji je bio raspisan natječaj, dobio na plaži i skicirao na jedinom papiru koji mu se našao pri ruci. Bio je to toalet-papir. Taj muzej Magaš svrstava u apstraktnu fazu svoje arhitekture, a budući da za njega nije radio interijer i detalje, rjeđe ga je spominjao u svojoj karijeri.

Njegov sljedeći veći projekt je hotelski kompleks Solaris u Šibeniku, u kojemu tematizira Mondriana koji je ušao u krajolik dalmatinskih gromača. Od četiri Solarisova hotela, Magaš je radio samo Juru i Niku (1967. i 1968). Početkom rada na Andriji, zbog nesporazuma s upravom Interinženjeringa, u kojem je radio kao voditelj projektne grupe Projektnog biroa, dao je otkaz i preselio se u Rijeku gdje je od 1969. do 1978. radio kao vodeći projektant Građevnog projektnog zavoda.

#SolarisHotel Jure offers you the special hospitality and space to enjoy your #holiday: http://t.co/LX910huPgk pic.twitter.com/xwQISlSHYX

— Solaris Beach Resort (@SolarisHotels) August 21, 2015

U tom razdoblju u Malinskoj na Krku nastao je i hotelski kompleks Haludovo, najvažnije djelo hrvatske hotelske arhitekture i simbol turističkog buma sedamdesetih godina. Nakon što je 1971. završila njegova izgradnja, bio je meta svjetskim bogatašima, među kojima su bili i vlasnik magazina Penthouse Bob Guccione sa svojih 60 zečica, švedski premijer Olof Palme ili irački diktator Sadam Husein s pratnjom od stotinjak ljudi. Stizalo se masovno u Malinsku brodovima, ali i avionima na tek otvoreni riječki aerodrom, udaljen samo 12 kilometara od Haludova. Dobro poslovanje, uz 270 zaposlenih, nastavljeno je narednih 20 godina, sve do privatizacije 1990. godine.

Kao zadnji od više puta mijenjanih vlasnika spominje se Rus Ara Abramyan, prema čijim je željama Magaš tri puta mijenjao arhitektonsko rješenje, a premda je dobio sva zelena svjetla za gradnju, novac u obnovu Haludova nikad nije uložen. Sam Magaš priznao je da obnova i nije bila realna budući da je kompleks već u samim početcima pregazilo vrijeme. Naime, već izgrađeni hotel, projektiran za B i C kategoriju, prerađivan je u A i B kategoriju, a veća kategorizacija traži i veće prostorije, što je bilo neizvedivo. U prilog obnovi ne ide ni sama lokacija, pa će Magaš reći da ni sedamdesetih godina rijeke ljudi nije privukla Malinska, nego 'arhitektonski vrisak'. A taj vrisak Haludovo može zahvaliti Magaševoj igri slobodnim formama prije nego što je uopće znao za postmodernu.

Iako je projekt dječjeg vrtića Vjeverica na zagrebačkom Mihaljevcu bio zapažen i odlično prihvaćen, Magaš ga je zbog nepotpune realizacije svih njegovih zamisli pamtio tek kao zanimljiv koncept. Još nedovršeni vrtić (1973. – 1975) osvojio je Borbinu nagradu, najveće priznanje za arhitekturu u Jugoslaviji, a negativna pisanja o 'nagradi promašaju' zaustavila su financiranje projekta pa neki od inovativnih detalja u interijeru nikad nisu realizirani.

Uslijedilo je remek-djelo, Gradski stadion Poljud u Splitu (1976. - 79). Magaša je u osmišljavanju Poljuda inspirirao grčki teatar kao najbolji primjer gledališta u svijetu, no posebnu je pažnju posvetio krovu koji je želio ostaviti otvorenim kako bi sportašu koji se na terenu bori, ostavio vezu s prirodom i okolišem, Marjanom i Kaštelanskim zaljevom. Malo je nedostajalo da ta veza bude prekinuta, a Poljudska ljepotica unakažena natkrivanjem stadiona pocinčanim limom, no Magaševa upornost i sretan splet okolnosti učinili su ipak da Poljud postane uzor brojnim svjetskim stadionima koji su ga oblikovno slijedili. Poljud je Magašu prolio dosta žuči, o čemu je dušu otvorio za Hrvatsku televiziju, no unatoč svim nedaćama koje su ga pratile tijekom dvije i pol godine njegove gradnje, u rođenom Karlovčanu proradio je splitski dišpet pa je stadion završio.

Magaš je snažan potpis ostavio i u sakralnoj arhitekturi gdje se ističu njegovi originalni radovi crkva Sv. Nikole Tavelića na riječkom Turniću (1986) i dominikanska crkva bl. Augustina Kažotića na zagrebačkoj Volovčici (1998). Za potonju je ustvrdio da mu je dala mogućnost izraza u nešto slobodnijim oblicima, iako ne onako slobodnim kako bi on htio. Unatoč suzdržanosti, na licima svojih kolega vidio je da nisu razumjeli o čemu je tu riječ.

Boris Magaš (Karlovac, 1930) je nakon diplome 1955. godine ostao raditi na Arhitektonskom odjelu Tehničkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu kao asistent. Nezadovoljan napretkom u akademskoj zajednici, 1967. godine zapošljava se u Projektnom birou u Zagrebu. Dvije godine kasnije prihvaća posao vodećeg projektanta i seli se u Rijeku. U akademske vode vraća se 1974. kada je izabran za izvanrednoga profesora Tehničkog fakulteta Sveučilišta u Rijeci. Tri godine kasnije brani doktorat tehničkih znanosti iz područja arhitekture i urbanizma. Na Fakultetu graditeljskih znanosti u Rijeci izabran je 1978. za izvanrednoga, a 1980. za redovitoga profesora. Redovitim profesorom Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu postaje 1983. godine, a za profesora emeritusa Sveučilišta u Zagrebu izabran je 2001. Izvanrednim članom Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti postao je 1988., a redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti 1991., kada je vršio i dužnost Savjetnika za arhitekturu i urbanizam Predsjednika Republike Hrvatske. Za člana predsjedništva HAZU izabran je 2004., za tajnika Razreda za likovne umjetnosti HAZU 2011., za člana Savjeta prostornog uređenja Republike Hrvatske 2008.

Među brojnim nagradama i priznanjima su i dvije nagrade za životno djelo: nagrada 'Vladimir Nazor' (1991.) i nagrada 'Viktor Kovačić' (1993.), a njegovi arhitektonski radovi publicirani su u brojnim inozemnim knjigama i časopisima.