Zamislite – a znam da vrlo lako možete – sljedeću vrstu horora: onu u kojoj se ne bojite čudovišta zato što mislite da vam spavaju pod krevetom ili zato što na vas vrebaju iz mračne ulice, nego zato što vam se čini da su jučer držala konferenciju za novinare, a danas vam kroje zakone o reproduktivnim pravima. Ako ste to vrlo lako zamislili (kako sam i predvidjela), to samo znači da ste vrlo svjesni svijeta u kojem živite, a vrlo vjerojatno i da ste barem čuli za roman 'Sluškinjina priča', možda ga i pročitali ili gledali po njemu snimljenu seriju. Taj legendarni roman Margaret Atwood nikad nije bio samo književnost, nego svojevrsni društveni lakmus – umočiš ga u stvarnost i onda gledaš kako sve lagano prelazi u nijanse ‘čekaj, ovo uopće nije smiješno', ali se svejedno, gledajući ga, grčevito i pomalo histerično smiješ.

Kad je Atwood 1985. napisala taj roman o imaginarnoj državi Gilead, ljudi su ga čitali kao distopiju. Danas ga čitamo kao kroniku metastaziranja jedne zloćudne ideologije u instituciju. U međuvremenu smo, naime, naučili ono što je Simone de Beauvoir odavno znala – da je dovoljno nekoliko ‘privremenih mjera’, malo moralne panike i šaka ljudi koji ozbiljno shvaćaju vlastitu opsesiju tuđim maternicama pa da se društvo vrati unatrag brže nego što se stigneš sjetiti gdje si ostavila naočale za čitanje. I zato je Gilead danas još strašniji nego 1985. – ne zato što je brutalniji, nego zato što je uvjerljiviji. Danas ga možeš zamisliti bez puno mašte. Dovoljno je otvoriti internetski preglednik i malo prosurfati po vijestima iz zemlje i svijeta, a o komentarima čitatelja pod člancima da ne govorimo.

Tu negdje uskače 'The Testaments', nastavak koji je Atwood napisala desetljećima nakon 'Sluškinjine priče', a televizija sada uredno pretvara u novu rundu preispitivanja stvarnosti. Konkretno – riječ je o Huluovoj seriji koja se kod nas gleda na platformi Disney+, zasad su vani prve tri epizode, a ostatak stiže tjednim ritmom, taman da imaš vremena između epizoda malo predahnuti, skuhati kavu i zapitati se ‘koliko smo mi zapravo daleko od ovoga?’. Iza svega stoji Bruce Miller, čovjek koji je već orkestrirao ‘Sluškinjinu priču’ i koji očito ima hobi pretvaranja gledatelja u tjeskobne filozofe koji usred večere uzimaju pametni telefon i pitaju umjetnu inteligenciju ‘što je točno teokracija i trebam li se zabrinuti’.

No dok je ‘Sluškinjina priča’ bila trauma – krv, suze, bijeg, June koja te gleda iz mraka kao da ti želi reći ‘i ti si dio problema, draga’ – 'The Testaments' je nešto još perfidnije: normalizacija. Ovo je priča o djeci koja su odrasla u Gileadu i koja, zamisli bezobrazluka, ne misle da žive u hororu. Jer kako ćeš misliti da je nešto horor ako ti je to dom?

Serija nas vodi u vrijeme petnaestak godina nakon 'Sluškinjine priče' i konačno malo miče June iz kadra – što je, iskreno, već bilo nužno jer je žena u zadnjim sezonama 'Sluškinje' odradila više intenzivnog zurenja u daljinu nego svi kipovi u parkovima Lenucijeve potkove zajedno. Fokus je sada na novoj generaciji: Agnes, koja vjeruje da je Gilead okej jer ne zna za bolje; Daisy, koja dolazi izvana i misli da zna sve dok ne shvati da ne zna apsolutno ništa, ali tu su i neke stare antijunakinje, kao što je teta Lydia, koja je i dalje najzanimljivija osoba u seriji – dijelom zato što nikad ne znaš hoće li te zagrliti ili ti iščupati jezik bez anestezije.

Agnes i Daisy nose najveći dio serije i – što je možda i najugodnije iznenađenje – nose ga prilično dobro. Chase Infiniti kao Agnes uspijeva povući onu tanku liniju između odgojem usađenih uvjerenja i stvarnošću nastalih pukotine, između ‘ovo je moj svijet’ i ‘čekaj malo… nešto ovdje ne štima’, dok Lucy Halliday kao Daisy pršti energijom osobe koja ulazi u priču s laganim ‘ma to ću ja riješiti’, da bi ubrzo shvatila da je upala u sustav koji melje ljude kao blender bez poklopca. A u flashbackovima se, kao šlag na torti i mali podsjetnik na to odakle je sve krenulo, pojavljuje i Elisabeth Moss kao June – i dalje s onim pogledom koji istodobno može podići revoluciju i skuhati kavu. Moss je ujedno i izvršna producentica, što znači da June, čak i kad je nema puno na ekranu, i dalje lebdi nad serijom kao neka vrsta vrlo odlučne, feministički nastrojene sile prirode.

Najzabavniji – odnosno najjeziviji, ali na onaj ‘haha, plačem iznutra’ način – dio serije je škola za buduće supruge. To je nešto između viktorijanskog internata, kulta i loše verzije motivacijskog seminara. Djevojke uče kako biti dobre žene, što znači tiho sjediti, vesti vezak kao plodna žena mlada, ni slučajno čitati ili pisati, ne postavljati pitanja i razviti razinu samokontrole kakvu ni budistički redovnici ne bi mogli postići bez ozbiljne terapije. Sve je to snimljeno s toliko estetske finoće da se u jednom trenutku uhvatiš kako misliš ‘kako je ovo lijepo’, a onda se sjetiš da gledaš sustav koji bi te vrlo rado pretvorio u hodajući inkubator i naglo se sabereš.

Glumački, serija stoji čvrsto. Ann Dowd kao teta Lydia i dalje je majstorica– žena ima sposobnost izgovoriti ‘draga moja’ tako da ti se koža naježi kao da ti je porezna inspekcija banula na vrata u isti čas kad i neka loša dijagnoza. Mlade glumice su uvjerljive, ali cijela ta mlađa energija ponekad daje dojam da gledamo ‘Gilead: Nova generacija’, kao da će netko svaki čas izvaditi mobitel i gledajući u ekran izgovoriti: ‘Bok, ekipa, danas ćemo vam pokazati kako izgleda jedan tipičan dan u teokratskoj distopiji, like and subscribe’.

I tu dolazimo do problema. ‘The Testaments’ je dobra serija. Pametna, dotjerana, gledljiva. Ali – i ovo je veliko ali – nije nova. Ona je, da se tako izrazimo, u svijetu streaming serija više evolucija nego revolucija, a ni to evolutivno u njoj ne bi se moglo nazvati nekim velikim skokom. Više laganom prilagodbom novim uvjetima. Nakon prve sezone ‘Sluškinjine priče’, koja je bila precizna, oštra i razorna, sve što je slijedilo bilo je, blago rečeno, razvlačenje iste ideje kao žvakaće gume koja je već izgubila okus, ali ti ju je žao baciti ili nemaš gdje. Dramaturgija se pretvorila u ciklus: bijeg, hvatanje, patnja, pogled u daljinu, ponovi. U tom kontekstu, ‘The Testaments’ pokušava biti svježa krv, ali ponekad djeluje kao transfuzija iz već pomalo iscrpljene vene.

Sociološki i psihološki gledano, serija je najjača kad pokazuje kako se ideologija usađuje kroz odgoj. Tu bi Pierre Bourdieu kimnuo glavom i rekao ‘habitus, dragi moji’, a djevojke u Gileadu bile bi savršen primjer. One ne osjećaju da su potlačene jer su naučene da je to njihova prirodna uloga. I tu serija pogađa nešto zastrašujuće stvarno: najgori sustavi ne trebaju stalno nasilje, oni trebaju ljude koji vjeruju da je sve u redu. Ili, još gore, da je sve kako treba biti.

Feministički, serija je oštra kad god se ne pokušava svidjeti. Jer Gilead ne želi samo kontrolirati žene – želi kontrolirati njihovu ideju o sebi. To je razina manipulacije na kojoj više ne govoriš ‘ovo je nepravda’, nego ‘možda je ovo stvarno za moje dobro’, što je rečenica koja bi trebala pokrenuti alarm u mozgu glasniji od vatrogasne sirene, ali često ne pokrene ništa osim laganog kimanja glavom.

Nažalost, kad serija pokuša biti malo ‘pitomija’ i približiti se mlađoj publici kroz priče o identitetu i prijateljstvu, izgubi dio svoje oštrine. Kao da pokušava biti i distopija i tinejdžerska drama, pa na kraju ispadne nešto poput ‘Euforije’, ali bez šljokica i s puno više institucionalizirane represije. Što je, priznajem, vrlo specifična niša.

Sve u svemu, ‘The Testaments’ je dobra serija koja širi već poznati svijet 'Sluškinjine priče', ali ga ne redefinira. Gledat ćete je s interesom, povremeno i s oduševljenjem, ali rijetko s onim osjećajem da gledate nešto što će promijeniti način na koji razmišljate o svijetu. I to je okej. Ne moraju sve serije biti takvo bogatstvo. Problem je jedino što ova govori o prevažnoj stvari da ne bi bila. I možda je u njoj zapravo najveći horor to što na momente u tinejdžersku sapunjaru pretvara nešto što je zapravo jezivo – da nas Gilead više uopće ne iznenađuje i ne šokira. I da u njemu nalazimo momente ljudskosti i normalnosti.