Sicilijanska večernja' (kako je predstavljena u hrvatskom prijevodu) praizvedena je pod naslovom 'Les vêpres siciliennes'1855. u pariškoj Operi te je ostvarila osrednji uspjeh, a potom je ubrzo prebačena u talijansku verziju (I vespri siciliani) u kojoj se djelo danas mahom i izvodi.

Iako nastalo na izmaku povijesnog i grandioznog žanra 'grand opéra', Verdijevo djelo štuje dobar dio konvencija postavljenih u francuskoj metropoli. Uz obligatan balet, opera se bavi povijesnom tematikom, točnije ustankom Sicilijanaca protiv francuskih okupatora krajem 13. stoljeća, koristeći široku orkestralnu paletu sa snažnom i razvedenom ulogom zbora.

Libreto je u osnovi prerađena i prilagođena verzija libreta za Donizettijevu operu 'Vojvoda od Albe' (1839. potpisali su ga Eugène Scribe i Charles Duveyrier) i u tipičnoj maniri romantičnih opera povijesni kontekst radnje dobrano je iskorišten za ocrtavanje intimnih drama među četvoro protagonista. Unatoč nizu ne pretjerano plauzibilnih prevrata te plošnoj karakterizaciji likova (također sveprisutne značajke romantičnih opera), Verdijev glazbeni rukopis na koncu snažno dominira nad svim zadatostima i eventualnim dramatskim manjkavostima. Ostajući posve unutar konvencija svog doba, Verdi vodi glazbenu dramu znalačkom i suverenom gestom kroz niz efektnih arija, dueta i ansambala. Cjelini možda jedino nedostaje koherentnost koju se nalazi kod majstorovih drugih djela.

Dobre namjere

Unatoč svim plemenitim namjerama da se u Verdijevoj godini u Splitu, gradu koji s talijanskim kompozitorom njeguje privilegiran odnos, izvede njegov relativno raritetan naslov (pa makar i u koncertnoj formi), teško je bilo na premijernoj izvedbi ne zamijetiti određene slabosti. Već je opsežna uvertira koja sažima brojne glazbene motive opere dala naslutiti da je orkestru nedostajalo kako proba, tako i uigranosti među sekcijama. U daljnjih pet činova dirigent Ivo Lipanović znao je zamijeniti žustrinu za dramatske klimakse, skladateljevom melodiozno bogatom luku kratio se dah, a u ansamblima je znalo nedostajati prijeko potrebne ravnoteže i discipline, posebice među solistima.

Solisti su inače imali najzahtjevniju ulogu, ne samo zbog impozantne duljine opere (oko tri sata bez baletnog intermezza), već i zbog vokalnih zahtjeva, mjestimice dramatsko-potentnih s gustom orkestracijom, a drugdje pak skoro belkantističko-filigranskih. Grčka sopranistica Sofia Mitropoulous je ulogu vojvotkinje Elene iznijela korektno i predano, što nije beznačajna opaska ako se ima na umu samo raspon glasa koji uloga zahtijeva. Njenog izabranika Arriga tumačio je talijanski tenor Paolo Lardizzone, žustro, ne silazeći s povišenog fortea, dok je nešto više suzdržanosti pokazao bariton Olivero Giorgiutti kao Monforte, namjesnik Sicilije. Ivica Čikeš kao gorljivi sicilijanski domoljub Giovanni da Procida ostavio je možda i najsolidniji dojam u svladavanju verdijanske fraze ('O tu Palermo') iako mu se da poželjeti daljnje nijansiranje i brušenje izričaja.

Domaćim snagama povjerene su pak brojne sporedne uloge, a izveli su ih Mate Akrap, Božo Župić, Barbara Sumić, Vinko Maroević, Špiro Boban, Zlatko Aurelio Kokeza i Vladimir Garić.

Usprkos izvjesnim neusuglašenostima, kako među orkestralnim sekcijama, tako i među zborskim i solističkim dionicama, te pomanjkanju daha, posebice u drugom dijelu, splitska (a de facto i hrvatska) premijera uspjela je u konačnici prenijeti onu vibrantnost i potentnost partiture kojoj se, u njenim nadahnutijim trenucima, opraštaju svi manirizmi epohe. Ne odveć brojna publika umjela je to cijeniti.

Druga i jedina reprizna izvedba zakazana je za subotu 4. svibnja.