ZAGREBDOX

Redatelj Andrei Kutsila: Moj novi film u Bjelorusiji su zabranili još u fazi montaže

  • Autor: ZagrebDox Press
  • Zadnja izmjena 28.02.2019 10:10
  • Objavljeno 28.02.2019 u 08:49
Andrei Kutsila

Andrei Kutsila

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: ZagrebDox

Bjeloruski redatelj na ovogodišnjem ZagrebDoxu natječe se u međunarodnoj konkurenciji s filmom 'Summa' koji mu je na festivalu IDFA 2018. osigurao nagradu za najbolji srednjemetražni dokumentarac. U intervjuu govori o tome što ga je potaknulo da snimi film o umjetnosti življenja i umjetnosti kao takvoj, a osvrće se i na problem cenzure u Bjelorusiji te na rad u Poljskoj

Na poziv svog prijatelja, starijeg umjetnika Andrzeja Strumiłła, mlada bjeloruska umjetnica Maša dolazi mu u posjet na njegovo imanje u Poljsku. Dvoje umjetnika povezuje ljubav prema konjima. Na njegovu idiličnom imanju u netaknutoj prirodi razgovaraju o umjetnosti, životinjama, drveću, ljubavi, životu i umiranju. Ugodnu rutinu svakodnevice remete samo pozivi Mašina muža koji želi da se ona vrati kući. Maša pak odugovlači jer izvan gradske užurbanosti pronalazi ono što joj nude mirni tempo i pomno odabrane slike – prostor za duboku kontemplaciju. Film 'Summa' se u programu ZagrebDoxa prikazuje 28. veljače u 15 sati.

Kritika je za film 'Summa' rekla da se dotiče mladosti i staračke mudrosti. Mislite li da današnjem svijetu nedostaje mudrosti?

Ako uzmemo to da je pretpostavka mudrosti sposobnost promišljanja, upoznavanja sebe i svijeta koji nas okružuje, onda da. Nama prvenstveno nedostaje vremena za sebe, za neki osmišljeni život uopće. Promatrajući svoje znance, vidim da njihove živote određuje niz slučajnosti. Kao da su jednom, tobože po vlastitu odabiru, sjeli u neki vlak koji juri po svojoj zadanoj ruti. A putnici nisu skretničari, ne mogu mijenjati trasu, najčešće to ni ne žele ili se boje. Što ako vlak siđe s tračnica? Što ćemo tada? Pa ipak se ovako nekamo krećemo! Tu je i vagon-restoran, hrana je pristojna i toplo nam je. Eto, to je iluzija našeg kretanja naprijed. Kako da onda istražimo život, uživamo u njemu, steknemo iskustva ako ga promatramo kroz prozor vlaka? Većina ljudi misli da aktivno sudjeluje u životu, a zapravo samo sjede u brzom vlaku. Događa se, ipak, da pojedinac povuče onu kočnicu za zaustavljanje u nuždi i siđe kako bi pošao svojim putem. Jedino tako se može tražiti mudrost.

Jedan od paradoksa suvremenog informacijskog društva ogleda se i u svojevrsnom prekidu međugeneracijske komunikacije. U vašem filmu mladost i starost začuđujuće skladno koračaju jedno s drugim. Otkud ideja o filmu u kojem su protagonisti generacijama udaljeni jedno od drugog?

Moja suscenaristica još me davno upozorila na starog slikara Andrzeja Strumiłła, ali ja sam kategorički odbijao snimiti uobičajeni biografski film. No kad sam doznao za mladu slikaricu koja se s njim dopisuje već više od deset godina i često ga posjećuje, odmah sam uvidio da je u tome ključ naše priče. Marija nam je dozvolila da pregledamo njezine dnevnike, koji su nas oduševili i nadahnuli: 'Osobni papir, tuš, pero... već po izgledu njegovih pisama shvatila sam s kakvim se izuzetnim čovjekom dopisujem. Otpisati mu na običnom papiru kemijskom olovkom – to si ne mogu dozvoliti. Ako sam nekad u žurbi i morala otpisati tako prosto jednostavno, bilo me toga upravo stid.' U filmu smo pokušali pokazati kako Marijino poznanstvo s više od pedeset godina starijim Andrzejom Strumiłłom, koje se temelji na njihovoj ljubavi prema umjetnosti i zajedničkoj strasti - konjima - prerasta u čvrstu vezu, dubok odnos u kojem mlada djevojka iz Bjelorusije traži nešto skriveno i tajanstveno, čeznući za idealom, a stari poljski slikar nalazi svjedoka i suučesnika svog oproštaja sa svijetom.

Zašto se čovjek danas gotovo histerično boji starosti?

Starost nas asocira na samoću i bespomoćnost. Tko se toga ne bi bojao? Dok su ljudi živjeli u velikim obiteljima, za starce se uvijek imao tko brinuti. Njegovali su ih rođaci i umirali su okruženi bliskim ljudima. Tako barem čitamo u knjigama. Danas rodbinske veze slabe, živimo u eri individualnosti i samodovoljnosti. Sve su veće šanse umrijeti u samoći. Tu je i drugi aspekt: bez obzira na ratove i prirodne katastrofe, kvaliteta ljudskog života u cjelini raste iz godine u godinu, množe se neiscrpne mogućnosti za zadovoljenje naših želja. I kako onda ne žaliti zbog konačnosti života i kraja svih užitaka? To je posve ljudski. Osim toga, u našoj užurbanoj svakodnevici nema mjesta za smrt, odnosno naprosto izostaje priprema za smrt u nekom filozofskom ili religioznom smislu. Smrt je nestala kao tema iz suvremene kulture svakodnevice. Razgovarati i razmišljati o njoj nije ugodno, to nas ometa u prepuštanju čarima zemaljskog života.

U filmu savršeno vladate ritmom, kamerom više dopuštate nego intervenirate, uspijevate gledatelja u cijelosti uvući u odnos svojih protagonista, u svijet duboke kontemplacije. U kojoj mjeri je ambijentalni prostor važan za realizaciju vaših zamisli?

Atmosfera je uvijek važna, a osobito u filmu 'Summa', jer protagoniste ne otkrivamo riječima, nego kroz gustu mrežu slika. Mjesto na kojem smo snimali je takoreći otok, s tri strane je okruženo močvarom, odnosno rijekom Czarna Hańcza. U prostranstvu netaknute prirode Andrzej Strumiłło izgradio je svoj vlastiti svijet. Nekad je tamo živjelo staro baltičko pleme Jatvinga pa je umjetnik skupio ogromno kamenje iz okolice, konceptualno ga izložio i tako dio svojeg imanja posvetio uspomeni na zapadnobaltička plemena. Sve je to uvjetovalo stilistiku filma.

'Summa'

'Summa'

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: ZagrebDox

Film nije klasični portret umjetnika. Ciklus slika koje vidimo u filmu tematski se dotiču odnosa čovjeka sa svemirom. Na putu od zemlje do neba usamljeni smo, često uplašeni, pa i očajni. Približite nam malo Andrzeja Strumiłła.

Andrzej Strumiłło je poljski slikar, kipar, grafičar, pjesnik, arhitekt, dizajner, scenograf, fotograf, publicist, ilustrator, profesor na Umjetničkoj akademiji u Krakovu. On o sebi kaže ovako: 'Moj prvi profesor bio je karizmatični otac poljske avangarde Władysław Strzemiński, učenik Kazimira Maljeviča. Pa tako mogu za sebe reći da sam na neki način Maljevičev unuk i istraživač njegova kvadrata. Taj kvadrat za mene predstavlja najveću sliku 20. stoljeća.' Umjetnička biografija slikara broji više od stotinu samostalnih izložbi u Poljskoj i inozemstvu. S brojnih putovanja sa sobom je, osim filozofsko-umjetničkih koncepcija realiziranih u crtežima i fotografijama, donosio etnografske materijale koji danas čine njegovu zbirku u varšavskom muzeju Azije i Pacifika. Poslije dugih lutanja 1984. Strumiłło kupuje derutnu kuću u jednom selu na sjeveroistoku Poljske i tamo se nastanjuje na zemlji neiskvarenoj civilizacijom.

I naslov filma potiče na dodatno razmišljanje. Što predstavlja 'Summa'?

To je latinska riječ i sviđa mi se što je možemo tumačiti na više načina. Kao vrh, vrhunac, najvišu točku ili mjesto, glavnu, primarnu stvar, a u matematici je suma ukupni zbroj. U srednjem vijeku to je bio i naziv književne vrste, kombinacije znanstvenog rada i enciklopedijskog rječnika. Usput rečeno, Strumiłło je 2011. izdao knjigu pod nazivom 'Summa', u kojoj sumira svoj stvaralački put iako ga tamo ne završava.

Završili ste i novinarstvo. Tko po vašem mišljenju ima veću moć promijeniti svijet i ljude nabolje, novinar ili umjetnik?

Mislim da to svatko u svom području radi kako najbolje zna i umije. Posebno jasno to osjećam u Bjelorusiji, u kojoj nema nezavisne televizije. Svi kanali su u vlasništvu i pod kontrolom države. Osim kanala Belsat, koji s poljskog teritorija bez cenzure emitira program za Bjeloruse na bjeloruskom. Ipak, oni rijetki nezavisni mediji, uglavnom internetski, snažno utječu na naše društvo. Naravno, oni ne mogu ništa konkretno izmijeniti u politici danas, ali nam omogućuju da objektivnije sudimo o stanju u zemlji. Iako je utjecaj filma na političku svijest društva zanemariv, i on se podvrgava strogoj kontroli u smislu izbora teme ili protagonista ako se film natječe za financiranje iz proračuna ministarstva kulture. Budući da je 'Summu' realizirao poljski producent za poljski novac, mi smo mogli bezbrižno raditi. Zamislite, na prošlogodišnjem Međunarodnom filmskom festivalu Listapad u Minsku komisija ministarstva kulture Bjelorusije pregledavala je filmove iz već odabranog programa i naknadno odlučivala koji prolaze, a koji se izbacuju iz programa. Moj novi film 'Striptiz i rat' zabranili su još u fazi montaže. Isto se dogodilo još nekim mojim kolegama. Tako je to kod nas! U Bjelorusiji je sam čin nadvladavanja cenzure promjena svijeta na bolje.

Izvor: Promo fotografije / Autor: ZagrebDox

Poljska je trenutačno jedna od vodećih svjetskih dokumentarističkih sila. U trideset godina IDFA-e poljski film je osvojio 10 nagrada, od kojih čak tri prošle godine. Kako tumačite taj izuzetni uspjeh?

Diplomirao sam na Bjeloruskoj državnoj umjetničkoj akademiji, ali sve vrijeme sam usporedno učio od Poljaka. Njihova filmska škola je vrlo moćna. Prvo sam gledao mnogo njihovih filmova, a zatim sam krenuo na majstorske tečajeve poljskih režisera. To je susjedna država, bilo mi je blizu. Lani sam osvojio stipendiju Gaude Polonia pa sam šest mjeseci živio u Varšavi i tamo montirao 'Summu'. Iskreno rečeno, bez financijskog, a pogotovo kreativnog doprinosa poljske ekipe, ne bi bilo moguće napraviti ovakav film. Kod njih postoji tradicija dubokog i detaljnog rada na dokumentarnom filmu, gdje se scene povezuju i priča gradi na emocionalnom, a ne racionalnom principu. Kao što pjesnik obrađuje jezik, riječ, tako se u poljskoj školi dokumentarnog filma obrađuje slika. Dugo sam sanjao o takvom iskustvu. Napokon sam ga stekao i sad ga samo želim dalje nadograđivati.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!