INTERVJU: DALIA ALIĆ

Razgovarali smo s 23-godišnjom producenticom čiji je diplomski film ušao u utrku za studentski Oscar: Birokratska agonija može se dogoditi svakome, a mi filmaši trebamo se međusobno podržavati, ima mjesta za sve

  • Autor: Tina Barbarić
  • Zadnja izmjena 30.08.2020 21:34
  • Objavljeno 30.08.2020 u 21:34
Dalia Alić

Dalia Alić

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Svestrana Zagrepčanka, 23-godišnja Dalia Alić napravila je film 'The Stamp', o migrantu 'izgubljenom u prijevodu' hladne birokracije u nepoznatoj mu zemlji, kao svoj diplomski rad na studiju produkcije na Akademiji dramske umjetnosti. S obzirom na to da je on završio u konkurenciji za prestižnog studentskog Oscara, moglo bi se reći da je ispit itekako položila. Razgovarali smo s njom o velikom poslu koji je odradila s timom bez kojega, kaže, uspjeha sigurno ne bi bilo

Film 'The Stamp' govori o migrantu koji se suočava s birokracijom nepoznate zemlje dok pokušava dokazati srodstvo sa svojom mlađom sestrom i spriječiti da ih razdvoje. Premijeru je imao 2019. na Zagreb Film Festivalu, nakon čega je obišao brojne druge svjetske festivale te osvojio nekolicinu nagrada i priznanja. Ovo posljednje, ulazak u finale Student Academy Awards, tzv. studentskog Oscara, znači da je među 1458 filmova prijavljenih iz cijeloga svijeta ušao u top osam u kategoriji stranog igranog filma te da konkurira za zlatnu, srebrnu i brončanu medalju, kao i za kvalifikacijski krug za nominacije za Oscar. Iza projekta stoji hrvatsko-belgijski produkcijski tim koji je okupila i kroz sve uspone i padove vodila Dalia Alić kao svoj završni rad na studiju produkcije na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti.

Iako joj je tek 23, Alić već ima zaista impresivnu biografiju. Jedan semestar za vrijeme trogodišnjeg preddiplomskog studija na ADU provela je na razmjeni na LUCA School of Arts u Bruxellesu, uz stipendiju programa Erasmus+. Upisala je MBA u švicarskoj školi za biznis i menadžment te je dvostruka stipendistica diplomskog studija Human Rights na Central European Universityju u Beču i programa Alumni Scholarship Recipient, čiji studij i program započinje najesen.

Sudjeluje na praksi u Ministarstvu kulture i medija te radi kao producent i projektni menadžer na više internacionalnih medijskih i social-impact projekata s fokusom na inovacije u tehnologiji i kreativnim industrijama za ostvarivanje pozitivnog društvenog i ekološkog utjecaja. Osim toga, bivša je umjetnička voditeljica manjeg internacionalnog festivala u Nepalu te bivša članica žirija i aktualna festivalska selektorica za najveći internacionalni festival u Bangladešu.

Kako vam je bilo čuti da je 'The Stamp', vaš završni film preddiplomskog studija produkcije, ušao u finale studentskog Oscara? Koliko i što vam znači ovo priznanje?

Ulazak u konkurenciju za studentski Oscar rezultat je višegodišnjeg truda neumornog tima, čime smo završili u finalu s filmovima koji su nevjerojatne i višestruko bolje pozicionirane produkcije što planski rade filmove za najveće festivale i najveće nagrade te koje imaju puno više ljudstva, sredstava i opreme iza sebe. Ponosna sam na sve svoje suradnike koji su prepoznali viziju i naporno radili da bismo je ostvarili uz malen budžet i brojna ograničenja. Bez obzira na ishod natjecanja, u srcu znam da smo zajedno već pobijedili.

Nikad ne bih ovakvo nešto mogla postići bez drugih filmskih profesionalaca koji su bili tu, pri čemu moram spomenuti osobe koje su bile uz mene od gotovo samog početka projekta: izvršnu producenticu Suzanu Potrebić, direktora fotografije Vedrana Rapu, a oboje su bili iznimno uključeni u kreativni proces filma, te kolegu Vida Begića s Akademije, koji je isto dao veliki input, uz našeg scenaristu Marija Piragića. Kad sam saznala da smo ušli u finale studentskog Oscara, osim što su me prvo ulovili temperatura i stres, jer sam pretpostavila što sve dolazi nakon toga, najviše me zapravo veselilo što će idući dan cijela ekipa doznati da smo uspjeli. Osobito mi je drago zbog mladih kolegica i kolega kojima ovakav projekt, kao i meni, može poslužiti kao snažna odskočna daska za daljnje projekte.

tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Što mislite da je bilo presudno da se film uvrsti u konkurenciju za studentski Oscar?

Kao studentica koja se odlučila nositi s ovako teškom temom, nisam očekivala toliki pozitivan odaziv i podršku. Ništa u vezi uspjeha 'The Stampa' zapravo nije slučajno, a vjerujem da je presudio konkretan višegodišnji trud te upornost tima da se ovakav zahtjevan projekt realizira na najvišoj mogućnoj razini. Htjela sam napraviti nešto više od običnog studentskog filma, a ideja mi je bila da predstavim predivnu suradnju prije svega mladih iz Hrvatske i Belgije i da s filmskim profesionalcima, ali i osobama iz marginaliziranih skupina, izbjeglicama i tražiteljima azila, probamo ispričati dirljivu priču na koju će gledatelji zaista reagirati i biti potaknuti na razmišljanje i u glavi i u srcu. Ispostavilo se da su tema i pogotovo naš timski rad, multikulturno okruženje u kojem smo stvarali i sve naše energije pogodili formulu studentskog Oscara, što su točno prepoznali na našoj ADU, gdje smo uz njihovu podršku i podršku prodekana Zvonimira Jurića i koordinatorice Aleksandre Giljević bili i plasirani. Potpisali smo i ugovor za svjetski plasman i distribuciju sa španjolskom festivalskom distribucijom i iranskom prodajnom agencijom 7thArt Distribution.

'The Stamp' je imao premijeru na Zagreb Film Festivalu 2019. i u međuvremenu je putovao po festivalima diljem svijeta. Kako ste se uspjeli plasirati na sve njih i kako su na priču reagirali ljudi iz raznih zemalja?

Kako je film realiziran uz podršku raznih pojedinaca, organizacija i tvrtki kroz donacije i pro bono usluge, ali i pomoć brojnih prijatelja, članova obitelji i stranaca kroz crowdfunding kampanju, bilo mi je jako važno da jednom kad bude vani, nipošto ne prođe ispod radara, što se vrlo lako može dogoditi kad je u pitanju ovakva tema i pogotovo kad su u pitanju studentski radovi.

tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Kako bi tvoj film završio na festivalu, trebaš potegnuti razne jake kontakte, a ja sam imala sreću da sam se kroz angažmane u Belgiji i u Aziji povezala s predivnim ljudima koji su 'The Stamp' zaista i pogledali, prepoznali njegovu važnost i preporučili ga mnogim festivalima u svijetu. Tako da smo dosad skupili nekolicinu nagrada kojima se stvarno možemo ponositi, a reakcije su bile sjajne jer imamo film s kojim se sve obitelji mogu poistovjetiti na neki način. To kroz što prolazi naš junak zaista se može dogoditi svakome, da u silnoj birokraciji od čovjeka spadneš na to da si tek papir i pečat, posebno u svijetu izbjeglištva u kojem su nerijetko ljudska prava ugrožena na mnogo razina.

U Belgiji sam inače stekla nevjerojatne kontakte i oduševila se njihovom marljivošću i skromnošću te time kako funkcioniraju. Čak sam učila osnove nizozemskog da bih mogla bolje funkcionirati na setu jer sam radila na produkciji filmova i dok sam ondje bila na studentskoj razmjeni. Tako sam i shvatila da bih htjela iskoristiti film kao mjesto spajanja različitih kultura jer to uz određene slabosti nosi i određene predivne prednosti, ujedinjuje različita mišljenja i energije, što može imati puno jači učinak.

Redatelj filma je Lovro Mrđen, a scenarist Mario Piragić. Kako ste se povezali s njima?

Preferiram podjele u kojima scenarist i redatelj rade zajedno jer dodatan par očiju uvijek može dodatno pomoći, a i kreativna diskusija time je lakša. Mario Pigarić, scenarist, oformio je priču za koju smo znali da je pravi smjer u kojem želimo ići s obzirom na to da je riječ o istinskoj situaciji s kojom se susreću mnoge obitelji čiju bol želimo osvijestiti kroz film.

Što se režije tiče, nakon kreiranja ideje filma i režijskog koncepta, za koji smo se složili da je pun pogodak, uključio se kao redatelj kolega Lovro Mrđen, za mene jedan od talentiranijih mladih redatelja na ADU i dovoljno odvažan da se suoči s ovom temom. Ušao je u projekt tek nekoliko mjeseci prije snimanja s velikim interesom za postojeću priču filma. Vjerujem da je film njegovim kvalitetnim castingom vrhunskih glumaca iz ZKM-a, Hrvojke Begović, Katarine Bistrović Darvaš i Frane Maškovića, do Elieja J. Njeima iz Libanona uvelike doprinio autentičnosti filma.

Nevjerojatan je doprinos našeg scenografa Roberta Šumakovića, koji je izgradio cijeli set u rekordnom roku, ali i kostimografkinje Irene Stolle te majstorice maske Natalije Primorac Udovičić. Izazovan zadatak dočaravanja atmosfere filma sjajno je odradio naš skladatelj Josip Šuker jer je prethodno proučavao glazbu Bliskog istoka, kao i naša montažerka Zorana Rajić s nimalo laganim zadatkom montiranja filma koji je djelomično na nama potpuno stranom jeziku.

tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Sudjeluju li u filmu i djeca izbjeglica i migranata?

Probali smo osigurati djeci divno iskustvo, a i sami se pobliže upoznati s njihovim pričama kroz snimanje i organizaciju izleta i filmske radionice. Čak je većina filma na arapskom i s djecom koja su itekako svjesna svoje stvarnosti, pri čemu nam je na setu puno pomogla Ena-Sanan Hdagha, nagrađivana glumica i asistentica režije koja je pet godina provela volontirajući u udrugama za pomoć izbjeglicama, bila na granicama s njima i znala kakvo je pravo stanje na terenu. Uz njenu neizmjernu pomoć pronašli smo zajednički jezik s izbjegličkim obiteljima i organizacijama koje djeluju u području ljudskih prava i izbjeglištva. Rat je već ostavio toliko traga na njima. Upravo tako smo i mogli napraviti priču koja je točna, relevantna i ima dodira sa stvarnošću jer bez obzira na veliku želju prikazivanja jedne društvene nepravde kroz film, ne smijemo si dopustiti da se kao osobe filmske profesije smatramo dovoljno kvalificiranima govoriti o tematici izbjeglištva i ljudskih prava. Dogovoreno je da naš dio prihoda ide izbjegličkim obiteljima koje su sudjelovale u filmu.

Jedan od najvećih izazova kod bilo kojeg filma, pa tako i vašeg, jest privlačenje publike. Kako po vašoj ocjeni generalno stoji filmska publika u Hrvatskoj?

Hrvatskoj trebaju filmovi koji će uz kvalitetu odličnog i predivnog arthousea probati naći zajednički jezik s publikom koja možda nije educirana za čitanje, gledanje i konzumiranje kulturnih sadržaja. Školstvo i kulturna edukacija mladih moraju uključivati medijsku pismenost i razumijevanje određene filmske kulture. Drago mi je što ima inicijativa u smjeru edukacije mladih, organiziranja njihovih natjecanja, ali trebalo bi se tome pridavati još više pažnje. S druge strane, važno je osigurati pristupačne cijene karata za prosječnog građanina kako bi kultura postala dio naše svakodnevice.

Vjerujem da kultura posjeduje snažan potencijal, ne samo širenja hrvatske kulture i kvalitete, nego i određenog financijskog doprinosa. Sad su teška vremena, ali prije virusa bilo je lijepo razmišljati o tome što bi bilo kad bismo kulturu mogli iskoristiti kao jedan od stupova zemlje koji zaista mogu donositi prihode u proračun. U nas se, nažalost, radije kulturu tretira kao teret državi. Tijekom svojih putovanja uočila sam predivnu kulturu izlazaka u kino te interes za kulturna zbivanja u zemljama južne Azije koji bih voljela vidjeti i kod nas.

tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Producent je, kaže se među ostalim, svestrani kreativac s poduzetničkim duhom, onaj koji bi trebao spojiti umjetnost i biznis, no što kažete na one koji strahuju od prevelikog zadiranja biznisa u umjetnost?

Producenti su ti koji moraju biti između, sačuvati bit toga kulturnog, umjetničkog i kreativnog, ali naći i način da se normalno posluje na tržištu. To je plemenita svrha, ali i težak posao kako bi se sačuvao glas bitnim temama. Moramo osmišljavati nove poslovne modele i nove načine financiranja s obzirom na to da je arthouse ugrožen, osobito sada, u situaciji gašenja kina, lockdowna, prijelaza na streaming kanale koje većinski vode produkcijski mainstream giganti. Zato je prednost za mladog producenta kada se kreće u raznim krugovima koji nisu nužno filmski. Tu su razne mogućnosti za različite izvore investicija. Izazovno je osmisliti projekt koji bi mogao imati izvrstan odaziv publike, a da pritom zadrži razinu kulturne vrijednosti i umjetničkog potencijala s humanom porukom. Svijet i tehnologije napreduju velikom brzinom i već se razvijaju tehnološki i sistemski načini koji će promijeniti produkciju i audiovizualnu proizvodnju, ali i distribuciju kakvu znamo.

Još pogotovo sada, u koroni, koja je i filmaše, kao i sve ostale bacila na koljena. Gdje vidite prilike da se prebrodi ova velika kriza?

Pravo je vrijeme da se razmotri zeleni potencijal kreativne industrije koji će biti sve važniji u vremenima klimatskih promjena, kao i ubrzane digitalizacije. Zanimljivo mi je pratiti europske inicijative koje su se javile da bi se pomoglo producentima, od programa Kreativne Europe do konkretnih inicijativa Europskog parlamenta i Komisije, posebno kada se brzina reakcije na pandemiju usporedi s manje razvijenim azijskim i drugim zemljama.

tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Uz redatelje, producenti su glavni u ekipi filma, ali za razliku od redatelja, ljudi često i nisu baš sigurni što sve zapravo na setu radi producent. Kako biste im onda približili od čega se sastoji vaš posao?

'Većina ljudi uopće nema predodžbu što rade producenti, to nije jasno čak ni ljudima u filmskoj industriji', rekla je Barbara Broccoli, inače koproducentica filmova o Jamesu Bondu. Film se treba smatrati projektom, a od producenta se očekuje da poznaje sve kreativne i financijske tržišne aspekte, pogotovo kad su u pitanju kultura, mediji i entertainment. Producentu je projekt na neki način kao beba koju vodi od samog početka do samog kraja i dosta se razlikuje kako to funkcionira u Hrvatskoj i kako funkcionira u nekim naprednim europskim zemljama, ali i u Americi.

U globalu, producenti se obično znaju dijeliti po područjima stručnosti na kreativne, usmjerene više na čitanje scenarija, prepoznavanje ideje, potom one koji su više fokusirani na biznis i poduzetništvo, koji znaju financije, kako doći do sredstava, kako razgovarati s investitorima, prodati ideju. Tu su i oni koji su išli od vrha do dna, bili na setu, prošli sve funkcije, osjetili ih sve na svojoj koži pa zahvaljujući iskustvu dobivaju poziciju producenta. Ne postoji tri u jedan kombinacija, a sebe bih kao mladu producenticu s još puno toga što moram naučiti ipak svrstala u poduzetničku kategoriju uz potencijalnu intuiciju za kreativni segment, što bih voljela više razvijati u daljnjem radu.

tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Kako u Hrvatskoj generalno funkcionira producentska praksa?

Akademski gledano, na studiju produkcije na trećoj godini, koju sam, moram priznati, nestrpljivo čekala sve ovo vrijeme, studenti imaju mogućnost iskazati se na jednoj prilici i raditi vlastiti projekt, dakle da ne radimo kao što je ranije bio slučaj, da razvijamo ideje redatelja i produciramo njihove studentske vježbe. Možemo zaista, kao pravi producenti na pravom tržištu, probati anticipirati neke ideje, promatrati trendove u društvu, vidjeti kako stoje financijske stvari, uzeti sami u svoj tim ljude za koje znamo da bi mogli raditi s nama i posložiti ih, sa svim njihovim slabostima i snagama, u ekipu koja može ostvariti fantastičan projekt.

U Hrvatskoj obično bude, rekla bih u preko 90 posto slučajeva, takva situacija da redatelji sami napišu određeni projekt i s njime dolaze određenim produkcijama ili idu raditi u sklopu koprodukcije. Producenti u takvoj situaciji imaju pravo na određeni kreativni upliv, mogu zbog resursa i nekih jasnih logističkih ograničenja intervenirati u određene dijelove priče i elemente kreiranja filma. U Europi imaju puno veće uplive i zapravo s redateljem razvijaju priču da bi našli najbolji način da s njime idu prema publici i kako ga se može prodati. U cijeloj Europi, sada pogođenoj krizom, filmske produkcije najveći problem imaju s cash flowom, odnosno s time kako održati balans sredstava da bi se projekti mogli realizirati. Obično se filmovi razvijaju godinama, a snimanje je pritom čak segment koji najkraće traje, mada je najskuplji. Za razvoj obično trebaju jedna do dvije godine, a ovisno o uvjetima katkad i više.

  • +9
  • +6

Dalia Alić

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

U Hrvatskoj je dosta cinizma i skepse - kako se nosite s time, kako ljudi reagiraju na vaš optimizam i energiju, na poduzetni duh?

Ovo jest u osnovi izazovna industrija koja donosi veliku količinu stresa, posebno ljudima koji nose odgovornost projekata i tvrtke na svojim leđima. Katkad je teško čuvati optimizam i tu pokretačku energiju, pogotovo da se ide inovativno, da se istražuju druge mogućnosti. Zapravo mi to daje najviše energije, vidjeti da se predivni ljudi okupljaju oko neke ideje i imaju želju ostaviti pozitivan trag u društvu kroz svoje umjetničko djelovanje. Htjela bih očuvati taj svoj optimizam, vjeru da ti se radeći dobro, dobro i vrati. U Hrvatskoj se javljaju i projekti koji odstupaju od standarda lepeze tema hrvatske kinematografije te koji počinju dobivati pažnju i podršku javnog financiranja, što mi je drago vidjeti. Veseli me uspjeh mojih kolega i mislim da je to bitna stvar, taj nekonkurentski pristup koji znači i međusobnu podršku koje u Hrvatskoj, u odnosu na Europu, još uvijek nedostaje. A na nebu zaista ima dosta mjesta za sve zvijezde.

Kao mladoj ženi, koliko vam je teško da vas se čuje u vašoj branši?

Učila sam od mnogih predivnih i hrabrih žena koje su mi kroz svoj filmski, poslovni i akademski rad pokazale da trud, znanje i način na koji radite s ljudima znače puno više od toga vodite li projekt iako ste žena. Fantastično mi je to što producent može djelovati iz sjene, voditi projekt i gledati kako se kotačići pomiču i kako razvoj funkcionira. Kao mladoj osobi, potrebno je puno više uložiti energije da se moje riječi shvate ozbiljno, posebno na većim tržištima ili pregovorima gdje kotiraju profesionalci s nevjerojatnim iskustvom.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!