PJEVAČ U NOĆI

Prvi smo pročitali novi roman Olje Savičević

  • Autor: Katarina Luketić
  • Zadnja izmjena 18.05.2016 10:58
  • Objavljeno 18.05.2016 u 10:58
olja savičević

olja savičević

Izvor: Pixsell / Autor: Pixsell/Sandorf

Ono što je ključno i što osvaja u prozi Olje Savičević Ivančević jest izvedba: raskošno tekstualno komponiranje, bravure u izrazu i autentična literarna kreacija, smatra naša književna kritičarka koja je pročitala netom izdan novi roman Olje Savičević Ivančević, dobitnice tportalove književne nagrade za roman 'Adio kauboju'. 'Pjevač u noći' roman je o gradu, o ljubavi, o mogućnosti pisanja umjetničkog romana o ljubavi, a bit će premijerno predstavljen na Zagreb Book Festivalu u srijedu, 18. svibnja, od 20 sati u Muzeju za umjetnost i obrt

Nakon što je parafrazirala klasični vestern u romanu 'Adio kauboju' i vrele pustoši Divljeg zapada zamijenila dalmatinskim suburbijem, usamljenog i nesalomljivog kauboja sa sanjivom i neovisnom junakinjom, a revolveraške okršaje, potjere i zasjede s pričom o nasilju i neprihvaćanju drugih i drukčijih, Olja Savičević Ivančević je u novom romanu 'Pjevač u noći' posegnula za ljubićem, tj. romansom. Ovaj put predložak je zahtjevniji, a svaki poznavatelj žanrovske i trivijalne literature zna da još uvijek – unatoč dokidanju granica između visoke i niske literature i čestim postupcima „snižavanja“ u suvremenoj književnosti – postoji čvrsta vrijednosna hijerarhija žanrova.

U njoj su na vrhu i dalje krimići, SF i vesterni kao štiva za mušku publiku, dok su ljubići i sva herz-literatura niže rangirani i shvaćeni kao obična zabava za manje-više neobrazovane ženske. Kako je u književnosti, tako je i u drugim medijima. Vestern filmovi imaju svoju vjernu publiku, etabliranu povijest i kultni status među intelektualnom publikom, dok ljubiće, melodrame, sapunice, limunade i sl. oni/e koji/e drže do sebe gledaju uglavnom skrivećki i o njima govore samo i jedno kao o Fenomenima.

Ljubavna priča s predumišljajem

Imamo li na umu takvu sumnjičavost prema mogućoj umjetničkoj vrijednosti ljubavnih priča, odabir Olje Savičević Ivančević da se poigra s tim žanrom prilično je izazovan, a dosad je uspijevao samo najboljima. Puno više negoli s vesternom autorica je bila u opasnosti da otkliže u klišeje žanra: sentimentalnost, pripovjedačku hipertenziju i banalnost, te da kod čitatelja izazove suhu dosadu raskošnim ljubavnim motivima i stereotipovima: susretima, čežnjom, uzdasima.

Istovremeno, prijetilo je da pretjera s parodijom i progovori glasom frustriranosti i bijesa koji često pokapa umjetničku prozu. No, ona uspijeva pronaći svoj prolaz, balansirati između žanrovskih zamki i vrlo dobro promiješati ljubavnički i parodijski diskurs, ispisujući roman oslobođen i umjetnog patosa „velikih ljubavi“, i sentimentalne trivijalnosti „običnih ljubavi“, i cinične mrzovolje nevoljenih.

Olja Savičević čitatelje je oduševila i svojim prvim romanom 'Adio kauboju' tportal

Olja Savičević čitatelje je oduševila i svojim prvim romanom 'Adio kauboju' tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić/tportal


U 'Pjevaču u noći' ljubić je iskorišten kao matrica na koju se slažu i montiraju drugi motivi, teme i žanrovi kao što su epistolarna proza i poezija te drukčiji glasovi, a rezultat je roman širokog značenjskog raspona, složene teksture i dojmljivog spisateljskog zanosa. U jednom fikcionalnom svijetu susreću se živopisni, stripovski likovi, poput junakinje-spisateljice sapunica, sa silikonskom usnom i brazilskom frizurom, koja vozi zlatni kabriolet dvosjed i boluje od progresivnog zaboravljanja, pa pjevača-uličnog umjetnika, konceptualca i sprej-mahera koji piše poeziju 'po fasadama, liftovima, zidovima' jer mu je 'papir dosadan, a Internet brbljav', i koji je, uza sve, bio u ratu, ali je trajni dezerter.

Tu je i njihova androgina prijateljica, nekada zanimljiva, underground cura, a sada vlasnica eko imanja u Zagori, i njezine kćeri blizanke koje kao da su ispale iz tinejdžerske verzije filma 'Odmetnice'. U oblikovanju likova i njihovih odnosa mnogo je citata iz drugih djela, mnogo nadahnuća iz autoričina čitateljskog iskustva i očitih posveta, poput one Miljenku i Lepi Smoje u parafrazi poznate priče o njihovom prvom susretu. Prepoznaju se tu i refleksi aktivističkog otpora i društvene kritike kakvu najistrajnije ispisuju upravo splitski autori, mahom nekadašnji feralovci, a uspostavljaju se veze i s drugim autorima, koji se navode u popratnoj bilješci (zanimljivo, nema aluzija na Ugrešićkin roman o Štefici Cvek koji je prvi primjer umjetničkog parafraziranja ljubića u nas). Uz njih, u tom pačvorku glasova primjećujem i neke neimenovane srodnosti između ovog romana i drugih djela, poput npr. izvrsne priče Alice Munro o ljubavi, Alzheimeru i staračkom domu.

Grad i utopija

Kao u kaleidoskop u roman je ugrađeno mnogo raznobojnih značenjskih kamenčića. Dio njih oblikuje sliku podneblja, grada Splita, koja je udaljena od uobičajenih stereotipova o gradu slučaju, gradu desnila, zatucanosti i vlaške sirovosti ili pak gradu tisućljetne tradicije, srcu Mediterana i Tijardovićevoj pozornici. Split Olje Savičević Ivančević je, s jedne strane, stvarni grad sa specifičnim vibracijama ulica i trgova, sjajnom i zanemarenom tradicijom urbaniteta iz jugoslavenskog vremena i do danas nenadmašenim graditeljskim modernizmom, impresivnim vizurama i južnjačkim neredom, a, s druge, grad s teškim susjedstvom, praznim kišnim danima, nasiljem, Lorom. Istovremeno, njezin je Split i realan i izmaštan, kakav uglavnom jest i kakav bi mogao biti, i to je tako ne zato što autorica nije svjesna tamne stvarnosti, nego zato što pokušava obnoviti vjeru u utopiju, dozvati iznova snove (snove mladosti?) o nekom mogućem 'gradu sunca'.

Pjesničko pripovijedanje

Kao u 'Adio kauboju' i u 'Pjevaču u noći' naglasak nije na uvjerljivosti ili obratima u fabuli i pripovjedačkoj arabeski; štoviše, kad biste te romane sveli samo na događajnu razinu i golu priču, vjerojatno biste ostali razočarani njihovom jednostavnošću, pa i naivnošću (slično je u slučaju Ante Tomića). No, ono što je ključno i što osvaja u prozi Olje Savičević Ivančević jest izvedba: raskošno tekstualno komponiranje, bravure u izrazu i autentična literarna kreacija.


Glavna pripovjedna linija romana odvija se prema poznatom obrascu potrage, u ovom slučaju potrage junakinje za svojim prvim mužem koja ju vodi od splitske (postojeće) ulice Dinka Šimunovića i Trstenika preko zakutaka Zagore i graničnog područja do zagrebačke i detroitske (nepostojećih) ulica Dinka Šimunovića. Ta temeljna linija ispresijecana je brojnim, značenjski različitim fragmentima; dio njih su pjesničke digresije na određene teme, neka vrsta poetskih mini eseja u kojima analitičnost i racionalnost ustupaju mjesto doživljenome i ekspresiji. U tome se izdvajaju fragmenti-pisma koje 'pjevač' šalje svojim susjedima iz splitske Šimunovićeve i u kojim se jasno vidi efektno i za ovu autoricu već prepoznatljivo uzlijetanje s čvrstog tla naracije prema lirizmu. Vizualnost, brzo montiranje slika, značenjska gustoća, spoj sentimentalnosti i grubosti, odličan pjesnički sluh koji prepoznaje efektne jezične kombinacije – neke su od najvažnijih specifičnosti njezina izraza.

Pamtim samo sretne dane

'Pjevač u noći' je i roman o gradu, i roman o ljubavi, i roman o mogućnosti pisanja umjetničkog romana o ljubavi. Kako je to lijepo sažeo Italo Calvino, u književnosti postoje samo dvije teme: tema ljubavi, tj. života i prestanka ljubavi, tj. smrti, i sva je tradicija svediva na tu podjelu koja je samo prividno dualistička. Umjetnički roman ispisuje svoj ljubavnički hologram, kao što svoj ispisuje i žanrovski ljubić, a razlike među njima su u ritmu ispisa koji diktira ruka što njime upravlja.

U još dubljem sloju, ova 'romansa' je zapravo sentimentalna meditacija o ljubavi i samoći, mladosti i bolesti, stvarnosti, sjećanju i zaboravu. U njezinoj završnici se otvaraju ključna pitanja o tome kakvo je naše sjećanje na prošlost, je li se sve doista odvijalo na način na koji je sačuvano u našem pamćenju i stvaramo li od svog života naknadno nove priče. Na kraju, je li uopće važno pamtiti sve onako kako je bilo ili valja izmišljati, fikcionalizirati, i tako, Arsenovim riječima, 'pamtit samo sretne dane'.

Ukratko, 'Pjevač u noći' se književnom vrijednošću – atmosferom, iskazom, slojevitošću, autentičnošću itd. – nastavlja na autoričin roman 'Adio kauboju'; nema pada u kvaliteti i nema prodavanja starih trikova. Iznova je tako Olja Savičević Ivančević napisala konzistentan i impresivan roman o kojem će se sigurno puno govoriti i koji će se predano čitati, iako vjerojatno ne toliko koliko se čitaju „pravi“ ljubavni romani. Roman je svakako najzanimljiviji upravo po toj subverzivnoj ženskoj igri sa žanrom i predrasudama i odvažnosti da se – treba podvući: u ovom vremenu, ovom podneblju i s ovom tradicijom! – parafrazira ljubavni roman sa sretnim završetkom. Istina, sreća (ljubav) je tu zapravo u zaboravu nesreće (stvarnosti), a to i jest nova perspektiva koja daje moguću alternativu.

Olja Savičević Ivančević: Pjevač u noći, Sandorf, Zagreb, 2016.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi