Zadar prije i nakon Velike Gospe nije isti grad. Počinju kiše, pušu drugi vjetrovi, Božić je iza ugla – čega je svjestan i Hrvatima omiljeni pisac te dobitnik tportalove nagrade za najbolji roman Želimir Periš. Stoga se za naš zadarski susret odjenuo u božićno ruho, kao da mi želi poručiti kako je stiglo vrijeme da napustim ovu turističku metropolu. Premda sam odmah poražen u dvoboju na klackalici, pisac je imao pijeteta da ipak odgovori na set pitanja koji sam donio iz 2021. godine, odnosno vremena u kojem se Periš potpuno etablirao na našoj književnoj sceni.

Povod ovom razgovoru bile su vijesti da se mnogima omiljena 'Mladenka kostonoga' sjajno prodaje u Francuskoj, no autor te 'retrogradne papazjanije' otkrio je mnogo više. Razgovarali smo i njegovom nadolazećem romanu, planiranoj filmskoj adaptaciji 'Kostonoge' i njezinom književnom spin-offu, kako je to biti mlad pisac prestar za natječaje namijenjene mladim piscima, o odnosu umjetne inteligencije i književnosti, videoigrama, platformi Perkatonic, kao i o životu u malim gradovima.

Koliko čujem, 'Mladenka kostonoga' ima sjajnu recepciju u Francuskoj. Što vi znate o tome, kakve vijesti stižu?

Knjiga je fantastično primljena! O njoj se piše veoma pozitivno i jako su dobro reagirali mnogi knjižari i ljudi iz branše. Ovih dana objavljeno je nekoliko osvrta i kritika – knjiga se odreda hvali, iako moram napomenuti da nisam baš posve upućen u sve što se događa. Francuska scena nešto je drukčija. Kod nas je, osim kritika, feedback publike moguće pratiti na Goodreadsu ili Instagramu. U Francuskoj je drukčije te imaju svoje kanale i portale. Bojali smo se kako će se ova naizgled egzotična i vrlo slavenska tema primiti u drugoj kulturi, posebno tako velikoj. Primjerice, u Njemačkoj su me neki izdavači odbili jer je za tu godinu tema vještice bila 'pokrivena', kao da je zauzet taj prostor vještičarenja.

Nije lako prezentirati tu knjigu i objasniti da se zapravo ne radi o vještici i da su motivi puno kompleksniji. Da bi se probila, treba je netko voljeti, a to je u mom slučaju bila prevoditeljica Chloé Billon. Premda ju je bilo teško prevesti i premda joj je to bio profesionalni i osobni izazov, bila je zagrižena, a njezina ljubav i kvalitetan rad prelili su se u tekst, pa onda i na izdavača Les Éditions du Sonneur, koji je zbilja vjerovao u tu knjigu. Ono što mi je jako zanimljivo je da to nije samo Francuska, nego njihov jezik, koji je svjetski, pa reakcije stižu iz Kanade i s drugih strana svijeta. Kad pišeš knjigu, obično komuniciraš s vlastitom okolinom i podnebljem. Srećom, neke su teme univerzalne, a ljudi u tekstu pronađu ono što im se sviđa – svi imaju svoje hajduke i vještice, samo se nekad drukčije zovu.

Vaš mi je domaći izdavač rekao da radite na novom romanu.

Nakon uspjeha 'Mladenke' osjećao sam se kao da sam na vrhu svijeta, da mogu što hoću. A istovremeno nisam imao pojma što bih to htio i sve što bih pokušao razočaralo bi me, kao da ništa ne doseže tu razinu umjetnosti ili slobode. Objavio sam zbirku priča ('Gracija od čempresa', op.a.), koja mi je trebala da se očistim od težine romana. Tom zbirkom sam oslobodio prostor za novi veliki projekt, no on je pošao ukrivo. Tad sam od mnogih ideja i odustao. Dugo sam maštao o novoj knjizi i tek kad sam je počeo pisati, shvatio sam da su neke ideje neizvedive.

Nisam ih znao pretvoriti u dobar tekst. Da ne ostanem baš posve poražen, tužan i uplakan, sjetio sam se vesele priče koju sam čitao na festivalima i koju se moglo nastaviti. Tad sam krenuo pisati roman koji planiram dovršiti dogodine. Radni naziv romana je 'Gvb' i njegovo pisanje je ljekovito i zabavno, a nadam se da će se taj osjećaj prenijeti i na čitatelje, ako bude kojeg. Osim toga, već neko vrijeme radim na projektu koji se nadovezuje na 'Mladenku kostonogu'.

Film?

Ne. Doduše, film postoji, ali nije moj projekt. Moja prijateljica Bojana Vukojević, koja je ilustratorica i voli moj roman, potaknula je ideju kolaboracije. Ideja je bila izvući nešto iz 'Mladenke' i pretvoriti u drugu vrstu djela, s ilustracijama i tekstom. Smislili smo zbirku makabričnih ilustriranih priča koje izgledaju poput bajki iz 19. stoljeća. To je svojevrsni spin–off, zasad u ranim fazama, no jako mu se veselim.

Što se tiče recepcije 'Mladenke kostonoge', kako ste to doživjeli? Znam da se na poleđini narednih izdanja knjige nalaze citati kritičara, a posebno mi se svidjela sintagma pokojnog Igora Mandića - 'retrogradna papazjanija'.

To je moja ideja. Dok sam pisao roman, plašila me ideja kako će knjiga biti primljena. Tekst je bio malo neočekivan, malo eksperimentalan, i bojao sam se recepcije. Sjećam se da je Tanja Tolić prva napisala hvalospjev i taj je tekst na neki način spasio moju knjigu, pa vjerujem – čak i gurnuo druge u tom smjeru. Bilo je mnogo dobrih reakcija, ali i par negativnih. Kritika Igora Mandića bila je izuzetno negativna, no činilo se važnim staviti je među one dobre pa pokazati što sve knjiga jest. Svi imaju pravo na vlastito čitanje.

Vratimo se na film. Što se događa s tim?

Redatelj Andrija Mardešić i scenaristica Ivana Vuković uspješno su prijavili projekt filma na HAVC. Treatment koji su napravili posve me oduševio. Transformirali su 'Kostonogu' u nešto suludo dobro, nešto što vrlo vjerno kreće iz moje knjige, ali dobiva neke dodatne slojeve izuzetno uzbudljivog filmskog jezika. Mom laičkom oku to je gotovo nesnimljiv film, ali njih to ne zaustavlja. Posve sam oduševljen njihovim entuzijazmom. Međutim film je spora stvar i ta je priča tek započela. Roman se pisao godinama, pa se godinama čitao prije nego krene novo odbrojavanje godina za snimanje filma. Knjige pišeš kao mlad pisac, film gledaš kao star.

Kad ste već spomenuli mlade pisce, uskoro ćete napuniti 50 godina. Kako iz ove perspektive izgledaju ti počeci?

Kao mlad sam dugo pisao, a da nisam znao što ću s tim. Studirao sam na tehničkom fakultetu, nisam ništa znao o književnoj sceni ni procesima objave. Za Prozak sam prvi put čuo nakon što sam navršio 35, to je bilo bolno. Međutim imao sam sreće jer sam na kraju ipak našao kanale. Prvo u Zadru s udrugom Zadarski pisci, potom u školi pisanja u Staroj Sušici, gdje sam upoznao mnoge autore i urednika Krunu Lokotara, koji će kasnije i objaviti moje knjige. Jako volim domaću scenu, za koju mislim da je živa i da dosta objavljuje debitantske knjige novih autora. To mi je najzanimljivije područje, jako me zanimaju novi glasovi.

Zadnje sam čitao Gabrijelu Rukelj Krašković i njezin roman 'U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća'. Divan je. Imam osjećaj da bih trebao evoluirati 10 godina da dođem do te razine pisanja! Volim snagu mladih autora, njihov stil koji nije ušao u literarni manirizam.

U našim ste okvirima postigli velik uspjeh – među ostalim, dobili ste tportalovu nagradu za roman godine. To vam se dogodilo razmjerno kasno u životu pa vas nije uspjelo 'pokvariti', barem imam takav dojam. Da vam se dogodilo s 30 godina...

Kad sam imao 30 ili 35 godina, strašno sam želio biti pisac, ne raditi ništa drugo. Dnevni posao oduzimao mi je vrijeme koje sam mogao utrošiti na pisanje – tada bi me možda nagrada odvela do ideje da pokušam biti prekarni pisac. To je klizav teren u trenutku u kojem sam već imao obitelj i potrebu za financijskom sigurnošću. Danas mi je jasno da sam imao puno sreće. Nisam se odrekao svog 'civilnog' posla, što je s jedne strane oslobađajuće, jer imam sigurnost i ne moram pisati da bih preživio; pišem da bih obogatio život, da bih mu dao dodatnu vrijednost.

Kad smo kod posla, to je u intervjuima koje sam pročitao prilično maglovito. Međutim zaintrigirala me tema koju ste otvorili na portalu Kritika-HDP, kao netko tko piše i tko je na 'ti' s tehnologijom. Isporučili ste važan tekst o umjetnoj inteligenciji u pisanju, a svi je koristimo.

Tehnologija je zeznuta stvar, posebno ovih dana. Jako se brzo mijenja i gotovo je nemoguće išta predvidjeti. Moji tekstovi o umjetnoj inteligenciji uglavnom se vrte oko tog zaključka: stvari se brzo mijenjaju, ne uzimajte ništa zdravo za gotovo. Kako sam zaposlen u informatičkoj industriji, stalno sam u kontaktu s tehnologijom i osjećam kako se tu stvari brzo mijenjaju. To je za književnost dosta nespretno. Jednom sam napisao i 'tehnološki' krimić 'Mima i kvadratura duga', što je u to doba bilo donekle hvaljeno jer tehnologije u književnosti ima jako malo. Danas mi se čini da shvaćam i zašto: tehnologija, kao i taj roman uostalom, brzo zastarijeva. 'Mima' je zastarjela, ostala je tek kao slika svog vremena.

U biografijama se također spominje da ste gejmer.

To je jako važan dio mog identiteta, puno dobivam iz igara. Ušao sam u taj svijet na različite načine: i kreiram i pišem o njima, i igram se. Igre, posebno videoigre, izuzetno su kreativan medij. Osim što su multimedijalne i izuzetno fleksibilne jer su naslonjene na tehnologiju, imaju i interaktivnost, što nosi posve nove načine uživanja u toj vrsti umjetnosti. Igre su dugo evoluirale i trebalo im je vremena da se odmaknu od samih mehanika pa da počnu donositi i kompleksne, slojevite priče, no kad se to dogodilo, postale su dominantna umjetnost. Kada su igre počele pričati kompleksnije priče, pokazale su svoju moć.

Jedan od mnogih primjera je igra 'Braid', naizgled naivna igrica u kojoj skačeš preko prepreka i tražiš princezu. No princeza je uvijek negdje drugdje. Polako shvaćaš da ona bježi. Zatim shvatiš da princeza bježi od tebe. Tek tada otkrivaš da zapravo igraš ulogu alkoholičara koji je tukao tu ženu – i u tom trenutku prođu te trnci. Ili igra 'Inside', u kojoj upravljaš dječakom koji bježi kroz šumu, a kojeg hvataju odrasli s puškama. To nije priča, jer igrač personalizira lik, a osjećaj nije samo promatranje, već se sve to događa tebi. Igra nije roman koji čitaš od početka do kraja ili eventualno preskočiš dosadni dio, kao u 'Mladenki kostonogoj'. Igra je priča koju doživljava, a ponekad i kreira sam igrač. Nijedan film niti roman to ne može.

Vidio sam jedan vaš tekst o igri 'Disco Elysium', iznimno hvaljenoj. Zašto bismo je trebali odigrati, zašto je to 'ta' igra?

To je igra koja dolazi iz svijeta RPG-a (role playing game, op.a.), igara koje su veoma narativne. Priča je toliko višeslojna, toliko iznenađujuće originalna, da je bilo neočekivano za taj medij da se pojavi igra koja je toliko narativno bogata, kompleksna i duboka. Zapitao sam se na Perkatonicu zašto takvih djela nema više. Videoigre su izuzetno zanimljiv medij. Danas originalnost i inovativnost umjetničkog izričaja treba tražiti u njima.

Dotaknuli ste se Perkatonica, nosite i majicu s njegovim logotipom. O čemu se točno radi?

Živim u Zadru, a mnogi moji prijatelji, posebno oni s kojima dijelim ljubav prema kreativnom književnom i umjetničkom stvaralaštvu, žive u drugim gradovima. Rado bismo popili kavu pa komentirali što smo zanimljivoga čitali ili gledali ili igrali ili slušali, ali nemamo tu priliku. No imamo internet, platformu koja nam to omogućuje. Ipak, internet, kakav već jest, često je zagađen komercijalnim kanalima komunikacije na kojima se samo plasiraju reklame, a ja ne želim sudjelovati u tome da bih se družio s prijateljima. Želim u book café, u kojem svira ugodna glazba i u kojem mi nitko ništa ne prodaje.

Tako smo smislili Perkatonic kao mjesto koje može biti ekvivalent internetskog book caféa, na koje dođeš s prijateljima i popričaš o onome što si gledao, čitao, igrao... Perkatonic izgleda kao magazin, ali je zapravo mjesto druženja i platforma za realizaciju mnogih ideja. Perkatonic svaki dan nudi najmanje jedan zanimljiv tekst, kratke i opuštajuće dnevne igre, divan sadržaj da se započne dan. Imamo natječaj za kreativne književne tekstove, igramo se stihovima, gledamo filmove i serije. Pozivam sve da provire na perkatonic.com i da nam se pridruže u kreiranju i dijeljenju misli i ideja. Perkatonic je otvoren, neobavezan i potpuno besplatan.

Popričajmo za kraj o malim gradovima, odnosno o životu u Zadru. Konkretno me zanima vaš pogled na kulturnu situaciju.

Dugo sam u Zadru s Krunom Lokotarom i zadarskom ekipom Kalibar bestivala organizirao taj festival i mnoge kulturne i književne programe. Tad sam pomalo i izgorio pa sam se odmaknuo od organizacijske uloge u kulturi. Moja pozicija danas su kauč i internet, od fizičke osobe polako se pretvaram u virtualnu personu. No iznimno cijenim sve one koji još uvijek gore za kulturu i organizacijom kulturnih događaja spašavaju društvo, jer ono svaki dan dokazuje da ga treba spasiti.