KNJIŽEVNA KRITIKA

Priručnik za spremačice - moćne, autentične i životne priče koje imamo sreću čitati

  • Autor: Katarina Luketić
  • Zadnja izmjena 23.09.2017 18:53
  • Objavljeno 23.09.2017 u 18:53
tportal

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: OceanMore

Lucia Berlin, nema sumnje, spada u krug pisaca koji su izvanredno prikazali američku svakodnevicu, naličje priče o sretnim, uspješnim ljudima i perspektivama novog svijeta. Imali smo sreće da je prevedena i objavljena u Hrvatskoj, ustvrdila je književna kritičarka Katarina Luketić

Život književnosti odvija se samo dijelom prema planovima izdavačke industrije, utjecajnih medija, urednika i kritičara te diktatima knjiškog tržišta. Drugim dijelom on je nepredvidiv, usmjeravan slučajnošću i ne uvijek jasnom logikom. Čak i u sredinama – daleko od ove! – u kojima se knjigama pristupa kao ozbiljnom poslu, u kojima dobri pisci imaju priliku objaviti svoja djela, doći u medije i osvojiti publiku i u kojima se kvaliteta lakše i brže prepoznaje, događaju se nekontrolirani fenomeni i specifični slučajevi. Jedan takav je nedavno, posthumno otkriće američke spisateljice Lucie Berlin, njezinih izvrsnih kratkih priča koje su, pokazalo se, usporedive s djelima najboljih: Alice Munro, Raymonda Carvera, Flannery O'Connor i dr.

Putovi književnosti

Berlin, ta 'najbolje čuvana tajna američke književnosti', otkrivena je 2015. godine (11 godina nakon smrti) zahvaljujući zbirci 'Priručnik za spremačice' koju je objavila ugledna, starinska kuća Farrar, Straus and Giroux. Iako je za života objavila pet-šest knjiga, kotač se zakotrljao tek s ovim posthumnim izdanjem koje je uvršteno na bestseler listu The New York Timesa, pa je i rasprodano, a uslijedili su nagrade i prijevodi. Otkriće je brzo došlo i do nas, i to zahvaljujući istoj onoj izdavačkoj kući, tj. istoj onoj urednici koja je u ovu intelektualnu provinciju – što bi mogla samozadovoljno godinama preživati jedno te isto štivo, bez ikakvih otkrića – donijela i Munro, Jelinek, Knausgaarda i druge važne pisce.

Taj put jedne knjige ovdje naglašavam zato jer je sve moglo biti i drukčije. Mogle su priče Lucie Berlin potonuti s njezinom smrću – ne doći u ruke pametnom uredniku u Farrar, Straus and Giroux, ne biti objavljene kao knjiga i prepoznate u tiražnom mediju svjetske reputacije. Takav kraj ne bi bio nimalo neobičan, jer cijela povijest književnosti je na neki način povijest zaborava koji su uspjeli izbjeći tek rijetki pisci. Pitanja koja uznemiruju su – jesu li baš ti 'upamćeni pisci' stvarno i najbolji i koliko proizvoljnosti, rupa i prenapuhanih vrijednosti sadrži sadašnja verzija svjetske književne povijesti.

Uz to, još je više bilo moguće da priče Lucie Berlin budu objavljene i priznate samo u inozemstvu, a u nas – zbog toliko mnogo racionalnih razloga – neprevedene. Da, imali smo sreće. Jer, živjeti u sredini s nekoliko knjižara koje su kao reptili preživjele tranzicijski potop, u kojoj je knjiga u tzv. 'uspješnim' krugovima amblem gubitništva i u kojoj – osim udžbenika i vjerskih materijala – ne postoji isplativ izdavački projekt, i u takvoj sasvim nepoticanoj sredini moći na svome jeziku čitati ovakvu, dobru, aktualnu, svjetsku književnosti – to je zbilja sreća.

Čehovljeva sljedbenica

Lucia Berlin, nema sumnje, spada među najbolje suvremene američke pričaše/ice i uopće krug pisaca (O'Connor, Carver, Franzen, Mamet i dr.) koji su izvanredno prikazali američku svakodnevicu, naličje priče o sretnim, uspješnim ljudima i perspektivama novog svijeta. Poput drugih pisaca iz toga kruga, i ona se ugleda na Čehova i njegov osjećaj za ono suštinsko i prevratničko što se krije u malim pomacima: riječima, gestama, ritmovima tzv. 'običnog života'. Svoje priče dijelom temelji na vlastitom iskustvu odrastanja u različitim sredinama (npr. u rudarskim naseljima u kojima je otac radio), neuklopljenosti u vjerske škole, ovisnosti o alkoholu, brige samohrane majke za četvero sinova nakon nekoliko raspadnutih brakova. Seleći se cijeloga života diljem obje Amerike (od rodne Aljaske preko Arizone, Idaha, Meksika, Čilea do Los Angelesa), Berlin je i sama, kao i protagonistice njezinih priča, radila mnogo različitih poslova, kao kućna pomoćnica, telefonistica, bolničarka na hitnom prijemu, profesorica pisanja.

Iako temeljene dijelom na osobnom iskustvu, ove priče ne spadaju u onaj tip naporne ispovjedne proze koja se 'nosi' zadnjih godina, već je osobno i proživljeno u njima prilično neutralizirano i dozirano u pravim, finim omjerima. Kao Čehovljeva sljedbenica, ona se kloni emotivnih klišeja, jezičnog kičeraja i nepotrebnog dramatiziranja te piše i o sebi i o drugima, o onome što prolazi i vidi oko sebe, na način da ljušti sve narcističke, psihoanalitičke, sentimentalne i ine viškove.

Nije tako loše kako se čini

Ambijenti njezinih priča često su sumorni i provincijski: praonice rublja, hitni prijem kakve državne bolnice, rehabilitacijski centar, starački dom, ilegalna ordinacija za pobačaje u Meksiku (u istom siromašnom, nasilnom kraju o kojem je pisao i Roberto Bolaño). Berlin često uspijeva s nekoliko detalja obojiti cijelu društvenu stratosferu i politički kontekst, pa je tako dovoljan samo jedan natpis: „Ne primamo Crnce“ u zubarskoj ordinaciji protagonističina djeda, jedna replika o profesorici komunistkinji ili jedno nevino pitanje upućeno majci o seksualnim praksama u braku da se u podtekstu ukaže gluha, zatucana Amerika s lažnim moralnom, svakodnevnim kršenjem ljudskih prava, disfunkcionalnim obiteljima i svakovrsnim represijama. Jasno, i ne samo Amerika, nego i svaka druga, pa i ova sredina koja stvara mitove sama o sebi sasvim udaljene od svoga stvarnog života.

Bez obzira na sumoran prostor i teške motive, priče Lucie Berlin ne ostavljaju dojam bezizlaznosti i tragičnosti. Ona ne moralizira i lamentira nad sudbinom svojih likova, većinom žena, a čak i kada pripovijeda u prvom licu jednine, uspijeva održati razmak, ne utopiti se u emotivnosti i samosažaljenju te zadržati neposrednost i životnost. Emotivne nijanse i realizam često postiže pomoću opisa nekih detalja u prostoru ili situaciji, a priče u cjelini 'otopljava' humorom – često crnim, pomalo dijaboličnim humorom u kojem ne iskazuje prezir (kao što je slučaj s nekim satiričarima), već prihvaćanje svega ljudskoga. Na taj način ona (poput Alice Munro) uspijeva loše stvari ne prikazati sasvim lošima, a svoje junakinje ne svesti samo na jednodimenzionalne lutke-žrtve životnih situacija.

Jedna od bitnih karakteristika njezina pisanja je i izbjegavanje sitnog pripovjedačkog heklanja koje prozi daje usidjelički ritam (što se očituje kod drugih pisaca npr. u tome da liku trebaju tri-četiri stranice da iz jedne sobe prijeđe u drugu). Berlin slobodno skače sa slike na sliku, sljubljuje različite motive, naglo skreće priču i namjerno koristi izravan, sirov iskaz, što sve zajedno njezinu prozu čini živom, dinamičnom, ekspresivnom i vrlo dojmljivom.

Moj džokej i druge priče

Po isprekidanom ritmu i ironiji maestralna je tako naslovna priča ispisana od jedne do druge autobusne postaje, od jednog do drugog stana i situacije u kojoj se nalazi junakinja-kućna pomoćnica. Montirana u brzoj izmjeni kadrova, priča vrvi izvanrednim detaljima, karakternim krokijima i ironijom životnih odabira. Po izravnosti i poetičnosti remek-djelo je kratka (malo više od kartice) priča, zapravo poetska meditacija, Moj džokej koja počinje njezinim osebujnim izravnim i podsmjehujućim jezikom: 'Volim raditi na Hitnoj – ondje u svakom slučaju upoznaješ muškarce. Prave muškarce, heroje. Vatrogasce i džokeje.'

Još ima puno priča, situacija i pristupa o kojima bi trebalo zasebno govoriti da nam prostor to dozvoljava. Na primjer: o Angelovoj praonici, priči o zapuštenoj praonici rublja u predgrađu u kojoj pripovjedačica sreće Indijanca-alkoholičara, o Zabludjelima i slučajnoj, kratkoj ljubavi ovisnika u rehabilitacijskom centru u pustinji, o Ugrizu tigra i ženskoj solidarnosti iz ilegalne ordinacije za abortuse u Meksiku, itd.

Moćno, autentično, moderno

Ukratko, Lucia Berlin u pričama uranja u svakodnevicu, u živote, mahom žena, koji nikada, ni u 'doba nevinosti' nisu bili ružičasti i piše o njihovim/našim propalim brakovima, samohranom majčinstvu, ovisnostima, seljenjima, o životu bez sigurnosti i oslonca, punom okrutnosti i bljeskova ljubavi i bliskosti. Nema tu nikakve poze ni artificijelnosti, glumljenog asketizma ni sebeljublja, samo osebujan pripovjedni glas koji je zbog izravnosti, ekspresije, humora i primjese sirovosti zapravo vrlo moderan.

Priče poput ovih – moćne, autentične, 'životne' – danas, čini mi se, pokušavaju pisati mnogi (i domaći) pisci, ali im to ne uspijeva. Možda zbog manjka jezične vještine, manjka osjećaja za stvarni život, manjka hrabrosti da se bude svoj, a viška ambicije da se bude 'pravi', hemingvejski tip pisca koji otvoreno i strasno piše o 'pravom' životu. U pričama Lucie Berlin nema takva raskoraka između želja i djela, ambicija i sposobnosti. Ona zapravo i jest takva 'prava' spisateljica, jer piše samo o onome što nju dira (bez obzira na cijenu takva samostalna leta), i to čini zbilja jako, jako dobro.

Lucia Berlin: Priručnik za spremačice, prev. Vjera Balen-Heidl, OceanMore, Zagreb, 2017.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!