'HLADNOĆA. IZOLACIJA'

Prijezir domovine kao vrhunsko domoljublje

14.01.2013 u 09:00

Bionic
Reading

Prevoditeljica Ana Pranjković za svoj je rad na knjizi 'Hladnoća. Izolacija' Thomasa Bernharda, u izdanju Meandra, dobila priznanje Ministarstva obrazovanja, umjetnosti i kulture Republike Austrije za posebno uspješan prijevod austrijskog autora. U razgovoru za tportal.hr Pranjković otkriva što neke ljude čini fanatičnim poklonicima uvijek mrzovoljnog austrijskog suvremenog klasika

Iako nikada nije bio previše omiljen među najširom čitateljskom publikom, onom koja je – primjerice – '50 nijansi sive' učinila bestselerom, austrijski pisac Thomas Bernhard (1931–1989) ostavio je itekako jak dojam na one malobrojnije čitatelje spremne na duboku koncentraciju i teže prohodne tekstove, koji su u njegovim često mračnim i depresivnim djelima prepoznali vrhunsku književnost. Ipak, za širu je javnost Bernhard vjerojatno najpoznatiji po tome što je zabranio izvedbu svojih drama u Austriji, s čijim je konzervativnijim dijelom bio u cjeloživotnom sukobu.

Je li Bernhard pisac koji vas uvuče u svoj svijet?

'Primijetila sam da Bernhard izaziva vrlo različite reakcije kod čitatelja. Doživljaji Bernhardova djela kao da su, i više nego drugih, odraz samih čitatelja. Osjetljivije bacaju u depresiju i doživljavaju ih kao mračno i nepristupačno štivo, posebno empatične ganu jer se sažale nad njim, onima koji očekuju priču neshvatljiva je, pa i naporna njegova redundantnost i kontradiktornost, dok su meni ta djela uvijek dizala adrenalin i volju za životom i radom, a posebno me oduševljavao njegov humor, koji obično iskrsava u najneprikladnijim situacijama. Namjerno ga ne nazivam cinizmom jer ga tako ni ne osjećam. Mene je, priznajem, kao i druge sljedbenike, potpuno uvukao u svoju mrežu i pretvorio u, rekla bi Daša Drndić, 'gotovo patološki privrženog suučesnika'.
Njegov je diskurs jedinstven, rečenice su izuzetno duge, s mnogo umetnutih dijelova, a način pisanja s mnogo ponavljanja zapravo podsjeća na govor, pa mjestimično i zapada u razgovorni stil. Tekst je gust, ali teče u svom ritmu bez zapinjanja, pa sam se trudila postići to isto', kaže Ana Pranjković.

Prevoditeljica Ana Pranjković, koja je na hrvatski jezik prevela Bernhardovu 'Hladnoću. Izolaciju', objašnjava o čemu je riječ u tom ambivalentnom odnosu velikog pisca i njegove domovine: 'Bernhard je odrastao u doba kad se Austrija iskapala iz ruševina Drugog svjetskog rata, a holokaust pokušavala negirati šutnjom, proglašavajući se žrtvom Hitlerove okupacije. Bio je prvi od pisaca svoje generacije koji je beskompromisno izvrgao ruglu patologiju austrijskog samozavaravanja, zemlje koja se sa svojim nacionalsocijalizmom, za razliku od Njemačke, nikad nije otvoreno suočila. Bijes koji je izazivao svojim djelima i javnim nastupima samo potvrđuje razmjere tog kolektivnog potiskivanja prošlosti. Ali i Bernhard je Austrijanac, uvijek je to naglašavao premda je rođen u Nizozemskoj, pa je ambivalentan dobra riječ za njegov odnos prema domovini. Njegova 'mržnja' prema Austriji i Austrijancima zapravo je oblik domoljublja, jednako kao što je i njegova 'umjetnost pretjerivanja' njegovo tipično stilsko sredstvo i mislim da se ne treba uvijek doslovno shvaćati. Prije je to vapaj hipersenzibilne osobe društvu koje ga okružuje, pokušaj da protrese društvenu močvaru koja ga okružuje i natjera je da se suoči s vlastitim demonima. Nije se mirio s društvom beznogih koji zdrave mogu trpjeti samo ako pristanu kriti svoje noge. Netko kome do tog društva ne bi bilo stalo, takvo što ne bi ni osjećao niti bi ga toliko smetalo. Bernhard prema svome narodu ima stav roditelja koji viče na dijete što se svojom krivicom našlo u opasnosti, a viče iz straha i želje da ga zaštiti, no dijete u tom trenutku kao najveću prijetnju ne doživljava situaciju u koju se dovelo, već upravo tu roditeljsku viku. Međutim, iako je Bernhard svoju bespoštednu kritiku patriotski sasuo na vlastitu sredinu, i sam je rekao kako su 'sve države podjednako odvratne' pa nema nikakve sumnje da je ta kritika univerzalna i da se kao takva treba čitati.'

Pranjković ističe i da postoje mistifikacije oko Bernhardove zabrane tiskanja i izvođenja njegovih djela u Austriji: 'Prva, kraća zabrana isporuke njegovih djela u Austriji vjerojatno je doista bila tek impulzivna reakcija na tužbu jednog od njegovih bivših prijatelja i mecena Lampersberga, koji se prepoznao u nimalo laskavu opisu, a za vrijeme koje su se njegova djela u golemim količinama švercala iz Njemačke. No opća zabrana koju je unio u oporuku dva dana prije smrti vjerojatnije je, barem djelomično, bila promišljen 'marketinški trik', vrlo uspješna inscenacija vlastitog života nakon smrti, jer nema boljeg mamca za publiku od zabrane i dugotrajnog skandala praćenog sudskim parnicama. Teško je zamisliti da izuzetno inteligentan čovjek poput Bernharda nije takvo što i predvidio.'

'Hladnoća. Izolacija' osma je Bernhardova knjiga koju objavljuje Meandar, a prevoditeljica Ana Pranjković kaže kako se u njoj – čija je radnja smještena u sanatorij koji nije nikakav 'čarobni brijeg' – otkriva dosta piščeve ranjivosti: 'Kao i druge nedaće koje ga snalaze, pisac svoj boravak u zloglasnom lječilištu Grafenhof opisuje oscilirajući između rezignacije, otpora i ironiziranja naizgled bezizlazne situacije. 'Tuberkuloza je po završetku rata doživjela novi procvat', a kako je u to doba bila neizlječiva, oboljeli su automatski postajali izopćenici, s tim da je Grafenhof predstavljao konačnu destinaciju, s koje najčešće nije bilo povratka. Odabrala sam baš ovu knjigu jer čitatelj ovdje može upoznati i Bernhardovo drugo lice. Doduše čitav je Bernhardov opus prožet i njegovom biografijom i njegovim stavovima, ali knjige iz autobiografskog niza ipak su najintimnije i najmanje politički obojene, bez obzira na to što on i kada govori o bilo čemu drugome ne propušta priliku da barem ovlaš ne opatrne Sazburg, Beč i Austriju. Ni ova knjiga nije iznimka, no u njoj pak dominiraju s jedne strane groteskni ili naturalistički opisi bolesnika i brojnih sumnjivih operativnih zahvata kojima je mladi Bernhard podvrgavan, dakako prožeti njegovom urnebesnom ironijom, a s druge strane tu je dirljiv oproštaj s majkom na samrti i istraživanje vlastitog porijekla i identiteta.'

Indikativno je da tekst započinje citatom Novalisa, koji glasi 'Svaka se bolest može nazvati duševnom bolešću'. Što to duševno muči Bernharda, pitamo Pranjković. 'Kako je 1989. napisano u članku povodom autorove smrti, Bernhard je takoreći od rođenja u plućima nosio klicu svoje smrti, a već se kao osamnaestogodišnjak našao otpisan s posljednjim pomastima. Iako je umro sa svega 58 godina, za njegov je tip bolesti to, pogotovo s obzirom na uvjete u kojima je proveo mladost, zapravo dug vijek, koji može zahvaliti prvenstveno svojoj, unatoč svemu velikoj volji za životom i stvaralačkom žaru što ga je tjerao naprijed. Za života podršku svakako nije imao od svojih sunarodnjaka, od kojih je doživljavao šikaniranja, napade i sudske parnice. Ništa neočekivano budući da njegova kritika nije bila nimalo suptilna, već izravna i konkretna, dapače namjerno pretjerana i razorne snage, a nerijetko upućena i njemu (barem dotad) bliskim ljudima. Bernhardov karakter i ogorčenost na granici apsurda preplavljuju sva njegova djela i likove, čime se zamućuju granice između fikcije i autorova privatnog glasa', objašnjava Ana Pranjković.

Iako se 'Hladnoća. Izolacija' ubraja u autobiografske Bernhardove proze, i tu treba biti oprezan jer nije riječ o klasičnim memoarima: 'U Bernhardovom slučaju teško je dakle strogo odijeliti njegov lik i djelo. Unatoč nepopularnosti biografizma smatram da je upoznavanje s njegovom stvarnom biografijom korisno, upravo zato da bi se izbjeglo kod nas sveprisutno izjednačavanje Bernharda kao autora i čovjeka s literarnim Bernhardom, glasom iz njegovih djela. Neuzimanjem u obzir njegove stvarne biografije, previše se toga o osobi Thomasa Bernharda zaključuje samo na temelju onoga što u svojim djelima sam o sebi otkriva. Druga je stvar što to i jest jedino bitno. I njegov je autobiografski niz ipak u prvom redu književnost i ne poklapa se sasvim s činjenicama. Neki su dijelovi i detalji izmišljeni, namjerno iskrivljeni, a neki za njega vrlo važni događaji koji se poklapaju s periodom koji opisuje potpuno ispušteni. Neki smatraju da ono što Bernhard iskrivljuje ili ono o čemu ne govori u svojim autobiografijama o njemu otkriva i više od izrečenog. Na primjer, u ovome romanu Bernhard za svojega oca, kojeg nikada nije upoznao, kaže da je pod nepoznatim okolnostima nasmrt pretučen, a zapravo je počinio samoubojstvo, što Bernhard međutim nikad nije saznao. Za vrijeme boravka u Grafenhofu upoznao je i najvažniju osobu u svome životu, vjerojatno zaslužnu i za čitavu njegovu karijeru. Hedwig Stavianicek bila je 36 godina starija udovica, njegova najveća moralna i financijska potpora. Otad su bili nerazdvojni, sve dok mu 1984. u devedesetoj godini života nije umrla na rukama, a u njezinoj je grobnici pet godina kasnije na vlastitu želju pokopan i on sam. Priroda njihova odnosa nije sasvim jasna, a otkrit će se vjerojatno tek kad i ako njegova obitelj odluči objaviti njihovu korespondenciju. On ju je u društvu nazivao tetom, a za nju je govorio da je njegov 'Lebensmensch' (izraz koji je 2008. izabran za austrijsku riječ godine), što nije lako prenijeti, ali u svakom slučaju najvažnija osoba u njegovom životu kojoj, po vlastitim riječima, duguje više-manje sve. No u ovoj je knjizi uopće ne spominje.'


Zanimljiv je i pomalo neočekivan detalj da mladi Thomas malu sreću nalazi u pjevanju, i to između ostaloga na misama. Ana Pranjković kaže da je 'operno pjevanje doista bilo njegov prvi životni izbor, dakako osujećen bolešću, nakon toga gluma, a tek onda pisanje'. Što se odnosa prema Katoličkoj crkvi tiče, završilo je tako što je 1972. godine Thomas Bernhard i službeno istupio iz Crkve: 'Jasno da je kritika Crkve i njezinog preuzimanja štafete nacionalsocijalizma nakon rata uvijek glasna i u prvom planu ('Umjesto Hitlerove slike objesili su križ na zid, objesili su ga doslovce na isti čavao'), međutim ne izjednačava Crkvu uvijek s vjerom, odnosno katoličkom tradicijom. Ako se pomnije čita, može se čak i u ovom kratkom romanu naići na mjesta na kojima je pobožnost prikazana u barem neutralnom svjetlu. Primjerice, suzdržan je kad njegova majka, katolkinja koja je na Crkvu gledala 's rezervom, no ujedno i s poštovanjem', želi katolički pogreb, a premda spominje i njihove mane, sa strahopoštovanjem gleda na posao koji u bolnicama obavljaju sestre milosrdnice. Dok ih promatra kako peru i presvlače umrle bolesnike kaže: 'Nisam se imao hrabrosti diviti tim junakinjama, bojao sam se toga.' Govori o tome s distancom, ali ne i averzijom.'

Nekad je proglašavan za tzv. Nestbschmutzera (odnosno onoga koji prlja vlastito gnijezdo, što je etiketa koju je austrijska ekstremna desnica prilijepila i nobelovki Elfriede Jelinek), no Thomas Bernhard je danas ipak neupitni klasik austrijske književnosti. Pomalo ironično, Bernhard je 'posmrtno postao nacionalna ikona i tražen izvozni proizvod. Ako ima još onih kojima smeta njegov glas, o tome ne govore. Moguće je da kod Austrijanaca izaziva miješane osjećaje ponosa i nelagode, no mislim da se nove generacije možda i lakše identificiraju s njim od poratnih.'

Ana Pranjković ističe da je Bernhard aktualan pisac i za trenutni hrvatski kontekst, te da nas njegova kritika Austrije treba potaknuti na kritiku našeg okruženja: 'Nema se nikakvog smisla tješiti time da su njegova djela kritika isključivo Austrijanaca. Vjerojatno nema naroda koji se, uz dovoljno samokritičnosti, ne bi u njima mogao prepoznati. Zato do neke mjere razumijem Miljenka Jergovića kad se pita čemu Bernhard u Hrvatskoj, jer činjenica jest da je naše društvo, unazađeno i duhovno osiromašeno ratom, od kojeg nikako da se oporavi, još uvijek preosjetljivo i preslabo za takav način suočavanja sa samim sobom, a time i za razumijevanje Bernharda. Međutim svjedok sam da i kod nas, kao i u mnogim drugim zemljama, postoji ta mala skupina – uglavnom mladih – ljudi koji itekako razumiju. Pa da ih ima i samo deset, a ima ih valjda barem stotinjak, koji ne mogu čitati Berharda u originalu, što se mene tiče, isplati ga se za njih prevoditi. Upravo je to bila i moja inspiracija da se angažiram oko ovog prijevoda – želja da ovu meni posebno dragu knjižicu podijelim s prijateljima koji će je znati cijeniti. Osim toga, Bernhard nije jedan od onih autora koji se prevedu, čitaju jednu sezonu i potom zaborave. Bernhard je europski klasik čije vrijeme, pogotovo kod nas, tek dolazi, i iako se vjerojatno nikad neće masovno prodavati niti čitati, u svakoj novoj generaciji bit će onih koje će zanimati. A njih će tada spremno dočekati prijevodi.'