Nedavna smrt francuskog streamera Raphaëla Gravena, poznatog pod imenom Jean Pormanove, tijekom višednevnog live prijenosa na platformi Kick, razotkrila je mračnu stranu internetske kulture – svijet u kojem se poniženje, nasilje i samouništenje pretvaraju u spektakl za publiku. Fenomen tzv. "trash streaminga" pokazuje da internet nije samo prostor kreativnosti i povezivanja, nego i arena u kojoj se brišu granice etike i odgovornosti.

Graven, jedan od pionira francuske streaming scene, imao je više od pola milijuna pratitelja. Postao je poznat po ekstremnim nastupima – od gušenja do gutanja otrovnih tvari – često na zahtjev gledatelja koji su mu za to plaćali donacijama. Njegova posljednja sesija trajala je 12 dana, a završila smrću, dok su ga dvojica njegovih partnera pred kamerama ponižavala i fizički napadala. Francuska ministrica za digitalne medije Clara Chappaz nazvala je taj događaj "apsolutnim užasom". Policija je otvorila istragu, no činjenica ostaje: publika je gledala, komentirala i financirala prijenos, a na kraju se na ekranu pojavio iznos od više od 36 tisuća eura: toliko su donacija prikupili Graven i njegovi partneri tijekom 298 sati prijenosa.

Dodatnu bizarnu dimenziju cijeloj priči dao je i odjek u pop-kulturi: reper Drake i američki streamer Adin Ross, obojica financijski povezani s Kickom, ponudili su da plate Gravenov sprovod. Njihova gesta nije ostala samo na riječima – troškove su podmirili, što je izazvalo još snažnije reakcije u javnosti. Time se otvorilo pitanje spoja estrade, digitalnih platformi i tragedije – gdje granica između privatne nesreće i javnog spektakla potpuno nestaje.

Ovo vole stotine tisuća ljudi

Trash streaming nije nov fenomen. Pojavio se u Rusiji i Poljskoj početkom 2010-ih, a javnost je potresao slučaj iz 2020., kada je ruski streamer brutalno pretukao svoju trudnu djevojku i ostavio je da umre pred kamerama. Nakon toga Rusija je donijela zakon koji zabranjuje takve prijenose, ali fenomen se samo preselio na platforme s blažom regulacijom.

Zajednički nazivnik ovih slučajeva nije samo nasilje streamera, nego i suučesništvo publike. Gledatelji nisu pasivni promatrači: oni donacijama i porukama potiču "performere" da idu sve dalje. Što je čin degradacije veći, to je bolji i priljev novca. Na to upozoravaju i istraživačice Barbara Cyrek i Malwina Popiołek, koje su u radu iz 2022. godine naglasile da publika ne samo da promatra, već aktivno oblikuje tijek prijenosa. "Što su veće mogućnosti gledatelja da utječu na sadržaj, to raste i vjerojatnost da će zahtijevati sve ekstremnije postupke", napisale su. Taj perverzni odnos moći – između publike koja plaća i streamera koji pristaje na sve – pretvara digitalni prostor u arenu spektakla poniženja.

I dok bismo mogli reći da je riječ o rubnom fenomenu, brojke govore drukčije. Stotine tisuća ljudi prate ovakve sadržaje, dijele ih na društvenim mrežama i time šire njihovu vidljivost. Nije stoga iznenađujuće da su i scenaristi serije Black Mirror prepoznali ovu temu: u posljednjoj sezoni prikazali su lik koji na izmišljenoj platformi "Dum Dummies" izvršava sve ekstremnije zadatke za novac – sve dok se ne približi samoubojstvu pred očima milijuna. Granica između fikcije i stvarnosti pokazala se tankom.

Tanka granica odgovornosti

Zanimljivo je da je još u prosincu francuski portal Mediapart objavio priču o tzv. "biznisu ponižavanja" u kojem je Graven godinama sudjelovao. Njegovi partneri, poznati kao Naruto i Safine, tada su nakratko završili u pritvoru, a kanal je bio suspendiran – no ubrzo je ponovno dopušteno emitiranje. Nije bilo nikakve političke reakcije ni zakonodavnih mjera, iako su upozorenja bila jasna.

Platforme poput Kicka, koje su osnovali vlasnici online kladionice Stake, privlače korisnike upravo "popustljivijom kontrolom" od konkurencije. Kick službeno zabranjuje "sadržaj koji prikazuje ili potiče nasilje, patnju ili smrt", no u praksi se takvi prijenosi mjesecima toleriraju jer generiraju publiku i zaradu. Tek nakon smrti Raphaëla Gravena Kick je privremeno suspendirao njegov kanal i zabranio sve streamere koji su sudjelovali u snimci, ali bez jasnog signala da će promijeniti vlastita pravila.

Otvara se ključno pitanje: može li se platforma koja zarađuje na gledanosti i donacijama uopće učinkovito boriti protiv sadržaja koji je upravo zato gledan? Ako profit proizlazi iz granica koje se stalno pomiču, gdje završava poslovni interes, a gdje počinje društvena odgovornost?

Kakvu kulturu gradimo?

U međuvremenu, obdukcija je pokazala da Gravenova smrt "nije posljedica traume" i da "nije povezana s intervencijom treće osobe". Forenzičari nisu pronašli ozbiljne unutarnje ni vanjske ozljede, već tek nekoliko modrica i ranije zacijeljenih lezija. Kao vjerojatni uzroci smrti spominju se medicinski i/ili toksički razlozi, pri čemu se istražuje moguća srčana tegoba u kombinaciji s problemima sa štitnjačom za koje se liječio. Ipak, dodatne analize tek trebaju potvrditi konačan uzrok.

No, smrt francuskog streamera nije samo pojedinačna tragedija. Ona otkriva širi problem: sklonost digitalnih zajednica da tuđu bol pretvaraju u zabavu, a poniženje u proizvod za masovnu konzumaciju. Internet je nesumnjivo donio goleme mogućnosti kreativnosti, povezivanja i slobode izražavanja. No istovremeno je otvorio prostor u kojem ekstremnost i brutalnost postaju valuta pažnje.

Kakvu kulturu gradimo kada normaliziramo gledanje nasilja? Kada se smijemo ili plaćamo da netko pred našim očima uništava vlastito tijelo? Kada granica između fikcije i stvarnosti nestaje, a poniženje drugog postaje izvor zadovoljstva? Ovo nisu pitanja samo za tehnološke platforme i zakonodavce, nego i za nas, publiku. Jer bez gledatelja trash streaminga ne bi bilo. Bez naših klikova i donacija ne bi postojala industrija poniženja. Raphaël Graven možda je doživio svoju smrt pred kamerama, ali prava opasnost tek dolazi: prihvaćanje da takvi sadržaji pripadaju "normalnom" krajoliku digitalne kulture.