BAŠTINA PROTIV ZAKONA

Pitali smo autoritete za bećarac što misle o slučaju Slavonca i policajke

  • Autor: Mija Pavliša
  • Zadnja izmjena 30.09.2015 06:58
  • Objavljeno 30.09.2015 u 06:58
kolaž-kultura

kolaž-kultura

Izvor: Pixsell / Autor: Nikola Ćutuk, Boris Šćitar, Tomislav Miletić

Valpovački bećar Branimir Čolaković u medije je plasirao priču o tome da je od policajke dobio prekršajnu prijavu, kako on kaže, zbog pjevanja bećarca. Priču policajke nismo čuli, no jasno je da nije uživala u njegovu pjevu i doživjela ga je kao uvredu te je iskoristila svoje pravo i prijavila ga radi povrede Zakona o ravnopravnosti spolova. Zadnja riječ je na sudu, a mi smo autoritete za bećarac pitali kako komentiraju razdor između narodskih običaja i zakonom garantiranih prava

Kao što je u Hrvatskoj zaštićeno kulturno dobro dijelom suprotstavljeno zakonu, tako će i granica između pjesme i uvrede sakrivene pod skute tradicije, ostati problem neke sljedeće folklorne smotre. Na nedavnoj valpovačkoj očito su ta dva svijeta otišla u suprotnim smjerovima.

Upitan da prokomentira aktualnu priču oko bećarca, kada je Branimir Čolaković policajki otpjevao stihove 'Mala moja, ti u plavoj bluzi, dođi bliže pa mi se naguzi…’ svestrani umjetnik, redatelj brojnih animiranih filmova, scenograf, slikar i karikaturist Zlatko Bourek automatski vraća drugim dvostihom: ‘Policijo puške na ramena, od mene je pobjegla žena./Nije meni što pobježe ona, neg’ što nosi gaće od najlona’.

Bourek za sebe kaže da je doktor za bećarac. U svom opusu ima i istoimeni animirani film, radio je kazališnu predstavu, izložio seriju grotesknih kipova pod nazivom ‘Bećarska rapsodija’...

‘To su takozvane sramotske pjesme koje rade po sistemu dovikivanja jednog drugome. Ti dvostisi nikad nisu usmjereni protiv nekoga, nego su to duhovite i pametne opaske onoga koji i na tabu temu zna reći nešto zgodno’, kaže Bourek te dodaje da je sam nemali broj puta taj dvostih, u kojem je policija ranije bila milicija, uzvikivao na Gornjem gradu - policajcima.

‘U šetnji bih ih pitao odakle su i kad bih naišao na Slavonca, onda bih je otpjevao i nije bilo zamjerki’, kaže i nastavlja: 'Slavonski distih je tip stiha pametnog i kontroliranog erotomana koji se udvara i pravi komplimente, to nije izrugivanje.' Dodaje da su sramotski tek jedna vrsta, da postoje još ljubavni i rodoljubni bećarci. ‘No bez rime bolje da ne postoje’, kaže Bourek.

‘Uvijek će biti doslovnog shvaćanja, no ti ljudi valjda ne znaju da svi narodi imaju svoje bećarce, samo se drukčije zovu kod Talijana ili Španjolaca. Domišljato dobacivanje postoji svuda, čak i kod rigidnih Austrijanaca i pretjerano je na to se vrijeđati’, zaključuje Bourek.

S druge strane, Ivan Ivančan, umjetnički ravnatelj ansambla Lado, koji u svom opusu ima i bećarce te ih izvodi širom zemaljske kugle, smatra da nije bilo pristojno to što je policajki otpjevao Branimir Čolaković.

‘Imam nekoliko zbirki bećaraca i pitanje je u kojoj se prigodi i kontekstu koji izvode. Ne možete se braniti time da je bećarac narodno blago pa nekog njime uvrijediti. Ne bi mi palo na pamet da neki od tih stramotskih bećaraca Lado izvede na pozornici. Uvijek mogu birati između njih nekoliko tisuća, ali da ne vrijeđaju nikoga. Ovo što je gospodin učinio je vulgarno i neukusno prema policajki, a njen postupak ne bih komentirao. Mene bi kao muškarca bilo stid da to netko govori ženi. Pa zaštićene su i slavonske kraljice ljelje koje plešu sa sabljama, a neću reći da je dobro da tom sabljom nekome odrube glavu. Nama je bećarac svetinja, a u recentnom slučaju bećarac je iskorišten kao alibi za bezobrazluk!’ zaključuje umjetnički ravnatelj Lada.

Treću stranu priče ima jedan od zaslužnih za zaštitu bećarca, donedavni ravnatelj Instituta za etnologiju i predsjednik Povjerenstva za nematerijalnu kulturnu baštinu Ministarstva kulture Tvrtko Zebec. Na naš upit je li Povjerenstvo razmišljalo o tome kakve mogu biti posljedice zaštite pa i sramotskih bećaraca, kao u ovom slučaju, nasmijao se i rekao da je govoriti o zloupotrebi bećarca apsurdno. ‘Činjenica je da sve što se zaštićuje mora ući u pravne okvire, a takvih nekoliko morao je zadovoljiti i bećarac prilikom kandidature za UNESCO. Od toga da prikazuje identitet jedne kulture, da ga svijet prepoznaje kao nešto vrijedno za jedan narod, da postoje mjere zaštite kojima se bećarac održava prenošenjem s generacije na generaciju’, kaže Zebec. Dodaje kako je ovaj primjer iz Valpova pokazao da je bećarac živo tkivo i da svatko tko ga stvara, njime ostvaruje svoje osjećaje u pjesmi.

‘Ako se gleda samo pravna strana, u slijepoj smo ulici i do izražaja dolazi paradoks kad se u pravne okvire želi smjestiti nečiji osjećaj identiteta i kulture. Kad bismo na taj način nastojali zaštititi ljudska prava, ne bismo smjeli govoriti ni viceve. S jedne strane, ako oštro gledamo prema policajki koja je željela zaštititi svoja rodna prava, možemo reći da ne razumije tradiciju i nema simpatija za tradicijski način izražavanja. A s druge strane, treba razumjeti njene osjećaje. U svakom slučaju, bit će zanimljivo pratiti kako će sudac presuditi’, zaključuje Zebec.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!