DIJALOŠKA PUBLICISTIKA

Papa i rabin o nebu i o zemlji

  • Autor: Mario Bošnjak
  • Zadnja izmjena 31.07.2013 10:34
  • Objavljeno 31.07.2013 u 10:23

Knjiga O nebu i zemlji

Izvor: Promo fotografije / Autor: VBZ studio

Knjiga naslovljena "O nebu i o zemlji" objavljena u izdanju V.B.Z.-a, u biblioteci Ambrozija, prvo je izvancrkveno tiskano izdanje novoga pape na hrvatskom jeziku, a nastalo je 2010. na temelju razgovora, u suautorstvu tadašnjega kardinala Jorgea Marija Bergoglie, a današnjega pape Franje i njegova prijatelja, uglednoga argentinskog rabina Abrahama Skorke. Knjiga je podnaslovljena kao Razmišljanja pape Franje o obitelji, vjeri i ulozi Crkve u 21. stoljeću, a papa i rabin na naslovnoj stranici potpisani su tako da se grafički naglašava njihovo koautorstvo.

Rabin nije u ovoj knjizi, kako to obično biva u ovakvoj vrsti publicistike, puki razgovarač, samo postavljač značajnih pitanja ili medij u kojem se samo naslovnik predstavlja nego je i meritoran, zanimljiv sugovornik. Naime, njih se dvojica ogledaju na temama koje smatraju presudno važnim i mada svaki govori iz svoje hermeneutike to ih u problematiziranju nimalo ne suprotstavlja, čak ni u retoričkim figurama, koje bi kao pridonosile nekakvu naglašavanju zanimljivosti, nego se oni samo prijateljski, bez ikakvih možda očekivanih napetosti, nadopunjuju s iznimnim međusobnim uvažavanjem misli i stavova. Već u invokacijama i papa i rabin daju do znanja da će u njihovu spoznajno visoko discipliniranu razgovoru podjednako biti riječi o teološkim i svjetovnim pitanjima pa iskazuju svaki svoju laudu dijalogu. Rabin Abraham Skorka kaže da voditi dijalog, u najdubljem smislu riječi, znači približiti se duši drugoga, da bi se otkrila i osvijetlila njezina nutrina.

U trenutku u kojemu se postigne takva dimenzija dijaloga, sugovornik postaje svjestan sličnosti s drugim. Posrijedi su isti egzistencijalni problemi, pitanja koja sa sobom donose i moguća rješenja. Budući papa, kardinal Bergoglio pak hvali istinski dijalog jer nastaje iz uvjerenja da nam drugi ima što reći, a to "pretpostavlja prostor koji ćemo u svojim srcima osloboditi za drugačija stajališta. mišljenja i prijedloge." Upravo zbog takvih polazišta ovi sugovornici nisu ostali samo puki razgovornici nego su raširili fascinantnu lepezu pitanja svih pitanja počevši od onih vrhunaravnih do onih koji neizostavno opterećuju svagdašnjicu i posebno sadašnjicu. U samom početku knjige, kako njima i priliči, bî odmah riječ o Bogu, pa o Sotoni pa se nastavi o ateizmu, fundamentalizmu, smrti, eutanaziji, starosti, holokaustu, komunizmu i kapitalizmu itd.

U spoznavanju Boga papa Franjo postavlja se potpunoma dijaloški, izrazivši se pritom pomalo parabolično, pa kaže, prema osobnom iskustvu, da se "Boga nalazi na putu, u hodu tražeći ga i dopuštajući da On pronađe nas. To su dva puta koja se susreću. Kasnije kad Ga pronađemo, shvatimo da je On bio taj koji je tražio nas, da nas je preduhitrio. A najvažnije što čovjeku treba reći jest da zaviri u sebe jer rastresenost je procjep u čovjekovoj nutrini.(...) Današnjem bih čovjeku rekao da iskusi poniranje u vlastitu nutrinu da bi doživio iskustvo, upoznao lice Božje."

Zanimljiv je i iznimno mudar stav Pape Franje prema ateistima i agnosticima, dakle, prema onima koji ne osjećaju Boga ili su u sumnji u njegovo postojanje. Najkraće rečeno, u razgovoru s rečenima neće nametati temu o Bogu, a ako je netko od njih načne on će se zadovoljiti time da kaže zašto on vjeruje, a neće ni pokušati da ih obrati jer smatra da je svaki čovjek slika božja, bio on vjernik ili nevjernik i zaslužuje zato poštovanje i pronalaženje svoga odgovora na vječno univerzalističko pitanje. Upravo zbog toga njegova načina ovu će knjigu lako i bez ikakvoga uvjetovanoga otpora i s uvažavanjem čitati i ateisti i agnostici. Pogotovo potonji jer svaka je sumnja uvijek jači motiv od apodiktičke tvrdnje.

Tu je na djelu u pape asertorički sud, njemu jednostavno Bog jest, ali razumije sve one koji nemaju rečeno duhovno iskustvo s Bogom jer se to, kaže on, ne može kontrolirati. Iskustvo Boga za njega je uvijek nepoznanica, "prostor u kojem se treba uteći vjeri." Vjeri se papa Franjo utječe i kada kaže da je poslanje čovjeka koji štuje Boga pravednost prema svojoj braći i sestrama. To je iznimno kreativna pravda jer pokreće novosti: obrazovanje, društveni napredak, brigu i pomoć u nevolji, a to onda stvara kulturu. Onu istinsku, a ne idolatrijsku kao što je konzumerizam, relativizam i hedonizam. Svjestan da rečene negativnosti uvijek prijete i Crkvi papa je Franjo spreman za logična i visoko principijelna rješenja kada nad duhovnikom prevladaju opasnosti iz svjetovnosti u odnosu na posvećenost. Po mnogočemu jedinstven Papa kaže izrijekom da nije biće bez mana, vrlo otvoreno progovara i o svojoj intimi, pa i o tome kako je kao mlad bogoslov "izgubio glavu" za ljepoticom te kako više od pedeset godina čini grijeh protiv građanske dužnosti ne izlazeći na parlamentarne izbore u Argentini. Ali on sve to zna prevladati i kao biskup (sada rimski) davati savjete i principijelno rješavati probleme u vezi, primjerice, sa svećeničkim zanemarivanjima celibata.

O homoseksualizmu i pedofiliji unutar crkve što je fenomen koji je poprimio razmjere svjetskih skandala on iskazuje nultu toleranciju kao i njegov prethodnik, ali kada je u pitanju svjetovnost, svojstveno sebi, on u poglavlju o istospolnome braku izlaže veoma originalnu postavku u kojoj se kaže da "ako je religija u službi čovjeka, ona ima pravo na svoje mišljenje. Ako netko traži savjet, imam ga pravo dati. Svećenici ponekad govore o određenim pitanjima iz privatnoga ili javnoga života, jer nastupaju iz pozicije vođa vjerske zajednice. No nemaju se prava miješati ni u čiji privatni život. Ako je Bog, stvarajući svijet, dao čovjeku slobodu, tko sam ja da se u to miješam? Mi osuđujemo duhovni progon koji nameće bilo koji vjerski službenik svojim uputama o određenom ponašanju vjernika i zahtjevima koji uskraćuju njegovu slobodu. Bog nam je dao čak i slobodu da počinimo grijeh. Moramo jasno govoriti o vrijednostima, granicama, zapovjedima, ali duhovni, pastoralni progon nije dopušten."

Papa Franjo je već samim izborom papinskoga imena, kao što se već dobro zna, ponajviše iznenadio svijet. Papa bez rimskoga broja u imenu, imenovao se po svecu koji je u kršćanstvo unio novo poimanje siromaštva nasuprot raskoši, gordosti i taštini civilnih i crkvenih vlasti i crkvenih ljudi svoga vremena. Imenovao se Papa po svecu koji je razvio mistiku siromaštva, ljudske obespravljenosti i tada vratio vjeru u vjeru.

Očito Jorge Mario Bergoglio, postavši papom Franjom, namjerava nastaviti njegovim putem pa se tako nimalo ne libi reći da kršćanstvo jednako snažno osuđuje komunizam kao i divlji kapitalizam. Samo po sebi privatno vlasništvo je u redu, kaže on, ali trebalo bi biti pravednije raspodijeljeno u društvu jer kršćanstvu postoji istinska obveza i predanost prema siromašnima, a onaj koji pomaže mora biti doista uz bližnjega, rame uz rame i pogledati ga u oči.


A sve ono što papa Franjo kaže u ovom programatski sadržajnu dijalogu o vjerskim vođama, o grijehu, pobačaju, razvodu, znanosti, obrazovanju, politici i moći, te o bogaćenju na račun siromašnih, trebalo bi, krajnji je čas, barem dobro biti proučeno i u Crkvi u Hrvata. Možda se nakon toga netko tamo barem zamisli, neki domaći Franjo, nad upalnim sindromom klerikalne gramzivosti, nad crkvenom pomamom za brojnim nekretninama iz famoznoga povrata, koji su dogovorili ona druga dvojica Franjâ. Neka se u Crkvi prisjete samo raskošne građevine Vojnoga ordinarijata i zapitaju što bi o tome rekao Franjo sadašnji papa. Jer on bi očito bio za povrat - vjeru u vjeru.
Kao onaj svetac.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!