KRATKA PRIČA

Olja Savičević Ivančević: Granica

tportal

Izvor: Corbis / Autor: corbis

U povodu nadolazećih blagdana Tportal svojim čitateljima donosi kratke priče domaćih pisaca, a prva u nizu priča je spisateljice Olje Savičević Ivančević naslovljena 'Granica'

Hladnoća je nepodnošljiva, a Žaba obrijane glave, u minici.

‘Je li ti hladno po glavi?’

Stojimo na ledu pred njenom zgradom na božićno jutro. Meni se od pare magle naočale. Ona u jaknici s kapuljačom, puši i trese se.

‘Pitam te je li ti hladno, nemaš kapu?’

‘Jel tebi hladno, jebem te ćelava?! Kakvo je to pitanje.’

Takva je, tako razgovara, normalan čovjek bi je tresnuo, ali ona zna da joj ja neću ništa. Baca jednu cigaretu i pali drugu, ignorira me. U to se pojavi i Buraz u mome autu, izađe, hukne u obje šake da ih zagrije, i ubaci žensku torbu u prtljažnik.

‘De bona, Žaba, ne izigravaj vazda kretena’, kaže i nabije joj onu kapuljaču na glavu.
‘Jes vala problematična. Nek sjedi na zadnjem sjedištu i ne daj joj ni slučajno da izlazi do Zagreba, jer pobježe. Šta ja znam đe će to…Nek piša u kesu. Jučer je ostavim deset minuta nasamo, fol ide na WC, a ono obrija glavu.’

Buraz spušta naslon sjedala i ona se zavlači iza, na stražnji sic.

Žaba je narasla velika, prošlog je ljeta maturirala, devetnaest godina, metar i osamdeset, crna olovka oko zelenih očiju. Prije nego brat lupi vratima, ona zavrišti iz petnih žila:

‘Hej Buraz, smrade, crko dabogda! Smrade jedan!’

Luđa je nego što je bila, pomislim, a nikad nije bila pretjerano normalna.
Dodam gas. Auto zavergla, pa klizne niz razrovanu blatnjavu nizbrdicu, preko zaleđenih lokvi. Odahnem kad ugledam Buraza gdje nestaje gegajući se prema zgradi. U retrovizoru hvatam prazan Žabin profil: plavo nalakiran palac strpala je u usta. Ulice su puste, niz njih se slijevaju potočići rastopljenog snijega – tu i tamo, na ponekom prozoru svjetlucaju kuglice ili križ od božićnih svjećica, a preko jednog balkona vere se plastični Djed Mraz razbijenog nosa.

‘Ima leda na cesti, al srećom nije dug put’, rekao sam joj u retrovizor.

Dva dana ranije primio sam zabrinut poziv od Buraza: molio me da hitno sklonim sestru na nekoliko mjeseci, možda i na godinu dana kod sebe u Zagreb. A možda i zastalno, pomislio sam i to mi se nikako nije svidjelo.

‘Buraz me molio da te odvedem’, kažem da joj se malo uližem. ‘Strašno je zabrinut za tebe. Vidiš i sama, čim nije mogao sačekati ni da Božić prođe da te skloni. Ti si sad ljuta, jel?! Ali bit će ti dobro, ne brini. Radit ćeš kod mene u dućanu, baš mi treba pomoć.’

‘Zar ti nisi propo?!’

Ja nisam blizak s Burazom, a ni sa Žabom. Zadnji put sam ih vidio prije dvije godine u Bosni na sprovodu čovjeku koji je bio naš otac, moj poluotac, kao što su mi oni polubrat i polusestra. Sjećam se kad sam Žabu upoznao, imala je pet godina i nosila flanelsku spavaćicu po stanu, jer je dobila gripu, ali je svejedno neprekidno cvrkutala, nije se gasila. Sad šuti cijelim putem, blindirana.

O autorici

Olja Savičević Ivančević rođena je 16.09.1974. u Splitu. Diplomirala je hrvatski jezik i književnost na zadarskom Filozofskom fakultetu. Piše prozu, poeziju, novinske kolumne. Autorica je više pjesničkih zbirki, knjige priča ‘Nasmijati psa’ te romana ‘Adio kauboju’. Za rukopis ‘Nasmijati psa’ nagrađena je nagradom ‘Prozak’ kao najbolji autor/autorica proze do trideset i pet godina; dobitnica je prve nagrade ‘Ranko Marinković’ Večernjeg lista za kratku priču ‘Heroj’ te nagrade ‘Kiklop’ za najbolju zbirku poezije ‘Kućna pravila’. Zbirka priča ‘Nasmijati psa’, osim u Hrvatskoj, objavljena je u Njemačkoj pod nazivom ‘Augustschnee’, te u Srbiji, Mađarskoj i Makedoniji. Roman ‘Adio kauboju” paralelno je objavljen u Hrvatskoj i Srbiji, a uskoro i u Njemačkoj. Prozni ulomci, priče i pjesme prevedeni su na dvadesetak svjetskih jezika, uvrštavani u strane i domaće izbore i antologije. Živi i radi u Splitu.

Vani je počeo pršiti novi svijetli snijeg i svijet je, čim smo izašli iz grada, kroz stakla automobila postao nestvarno lijep, sličan naivnoj umjetnosti, samo lijep. Kućice u udolinama pod snijegom, sve podjednako bijele, čak i one bez prozora i vrata. Dim iz dimnjaka nestaje u brda. Puno je minareta, novih, u naseljima uz cestu ili crkvenih tornjeva, novih visokih, u izgradnji – ovisi o tome kroz koje mjesto prolazimo.

‘Vidi ovo, Bosna sa šlagom’, kažem da prekinem šutnju.
‘Jašta. Govno sa šlagom, okus isti.’

Provrtim stanice na radiju.

‘Ako ti kažeš.’

Njena stvar, ja nemam ništa s Bosnom. Osim oca i osim njih dvoje, a ni slični nismo.
Na radiju neki pjevač narodne glazbe proklinje ljubav, bolje je i to nego da mi ona probija uši šutnjom. Čelo i nos je zalijepila za prozor. Curetina, a kao da je neko dijete, velika beba ćelava. Promatram preko naočala svoje zaliske u ogledalu, kradom, na ravnom dijelu ceste – u pravu je, vrag je odnio, rapidno gubim kosu.

‘Oćeš prijeć naprijed, ugodnije je?’

Sva se skvrčila u onoj suknjici. Odmahne glavom i spusti je među obgrljena podignuta koljena. Na tjemenu svježa ogrebotina i crvenilo, vjerojatno od brijanja. Što joj je to trebalo. Žaba je nekad imala dugu kosu, zlatnu, u djetinjstvo skoro bijelu, sjećam se. Pa onda crvenu, pa crnu i pirs u obrvi, pa zelenu i pirs na pupku, pa žutu kao kanarinac zadnji put kad sam je vidio.

‘Pa eto’, pokušam ponovo. ‘Uvijek ti se sviđao Zagreb, nije to tako loše ispalo. Bit će ti fino, velik je grad. Kino, šoping, koncerti, izlasci, vidjet ćeš, Žabice, za mladu djevojku puno bolje nego u malome…’

Digne glavu i pogleda me s mržnjom, pa je opet položi na koljena, bez riječi. Ostane tako cijelim putem, nepomična – na radiju su nekoliko puta pročitali vijesti, zvali su snježnu oluju i minus dvadeset u noći – pomakne se tek kad smo prošli kroz sela u blizini graničnog prijelaza. Tu je uhvati nervoza. Vidi micu-macu u krletci, mislio sam i vozio dalje, polako, prema granici.

foto: Nikola Ivančević

foto: Nikola Ivančević

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal

‘Haj mi stani. Ajd pliz da se popišam. Ne budi takav papak, braco. Neću pobjeć. Evo časna riječ. Pa gdje ću?’

Oko nas je snježna pustinja, brisani prostor. Nekoliko pustih kućeraka zjapi uz cestu i šuma u daljini. Kilometar niže ugledamo veliku kuću s neonskim natpisom Gostionica. Limun-žuta fasada dovršena je samo u prizemnom dijelu. Parkiram blizu ulaza – izgleda da radi. Izlazeći iz auta Žaba je raširila ruke poviše glave kao da se predaje ili maše i malo se kao osmjehnula, prvi put otkako sam doputovao.
Ispred gostione okićena je goluždrava jelka, a unutra, poviše šanka, vise slike generala uokvirene sjajnim novogodišnjim trakicama.
Dok čekam Žabu, naručujem nam kavu i namještam se bliže peći. Neće valjda zbrisat kroz zahodski prozor, kao u filmovima.

Buraz je rekao: ‘Malo što me sramoti i mene i kuću, ali belaj je što se bojim za nju kad se vraća kući noću, da je ne prebiju namrtvo.’

Kući noću: zamislim Žabu kako klopara mračnim uličicama gradića s onom svojom nekad šarenom, a sad ćelavom ženskom glavom ispod rijetkih božićnih lampiona na vjetru. Uvijek nešto puše tamo, u onom gradu.

‘Što ti je Buraz kazo?’

Tutnuo mi kuvertu u ruke: ‘Tu su ti njeni dokumeti, to u Zagrebu najbolje odma sakrij na sigurno: lična, pasoš, ova zdravstvena, vozačka i ostalo, i nešto para, bit će za režije i hranu bar tri-četri prva mjeseca.’

Bilo je u kuverti i puno više nego za hranu, Burazu je poznato da dućan slabo radi. Buraz zna da sam u dugovima do grla i koliko mi treba novac. A znam i ja. Tu je mignuo i potapšao me, promasirao mi rame, onako kao brat bratu, ko jaran jaranu: ‘Njene dokumente moraš čuvat pod ključem. Obećaj. Ni za živu glavu.’

‘Sve mi je rekao i da se razumijemo’, odgovorim Žabi , ‘ja sam u ovom slučaju potpuno na njegovoj strani. Ne možeš oženjena čovjeka proganjati.’

Nagnem se preko stola bliže k njoj. ‘Oženjen čovjek, pa još i njihov, pa ti si stvarno sve granice prešla. Baš hoćeš da te netko polomi i u smeće baci.’

Žaba me gleda bez da trepne onim zelenim očima oko kojih se razmazala šminka. ‘Kakav njihov?!’

‘Znaš ti što ja pričam. Osobno, nemam ništa pretjerano ni za njih ni protiv njih, ali govorim za tvoje dobro. Ti si prešla sve granice. Ni u Zagrebu ni u Frankfurtu ni u Londonu ni igdje na svijetu to nije tek tako, a kamoli u malome…’

‘Čuj to. Kakav bolan njihov?!’

Tu se Žaba nasmije, al nekako teško, kao da štekće, na preskoke. Baci plastičnu žličicu iz kave prema meni na stolnjak. ‘Valjda njiho-va. Žensko je.’

‘Žensko’, ponovim ko u snu.

‘Ja, žensko. Senada joj ime. Šta si se izbečio’, kaže Žaba i zaljulja se na stolcu.

Senada je žena kojoj je Žaba povremeno čuvala dijete, toliko znam. Vidio sam je samo jednom, na sprovodu. Blijeda cura tamnih očiju, dvije-tri godina starija od Žabe.

‘I ne proganjam ja nju. Proganja je onaj idiotski muž što je ubija otkako su se uzeli. Nikog ja ne proganjam, nas dvije smo zajedno. Eto sad sve znaš, istinu.’

Osjetim kako se okrenula soba i kava mi se zajedno s kiselinom iz želuca vratila u grlo. Udahnem naglo, tako da me zaboli.

‘Otkad se tebi sviđaju žene? Prije si imala neke mladiće.’

‘Ne sviđaju mi se žene. Sviđa mi se Senada. Ona je moja žena, svati. Htjele smo zajedno s malim otić kod njene sestre u Sarajevo. Tamo je našla posao. A onda je njen muž skonto i otišo Burazu na vrata. Uzo joj dokumente isto ko Buraz meni da ne možemo jedna drugoj, preko granice. Sve ti je lago. Taj laže čim zine. Al istina je, ko što vidiš, i gora nego što si mislio’, kaže i ispali još jedan rafal smijeha.

‘Daj prekini!’ viknem. ‘Je li ti to Buraz obrijao glavu?’

Pocrvenjela je.

‘Ah, nek je’, kažem suho i pustim zrak iz pluća. Pokupim ključ od auta i ostavim kovanice za kavu na stolu.
‘Čekaj me unutra, u autu, otvoreno ti je.’
Opipam kuvertu s njenim dokumentima i novcem u unutrašnjem džepu kaputa.
Za šankom je omotam nekoliko puta selotejpom i spremim na isto mjesto.

Prvo me pogodio veći kamen, ili možda komad leda – jer udarac je bio hladan i oštar – čim sam se spustio niz stube gostionice. U vrat. Iznenadila me žestina s kojom je skočila na mene, grizući me za obraze i uho. Obujmila me nogama oko struka, zajahala na leđa i udarala, grizla dok mi nije skinula naočale i otela ključ. Jedva se oslobodim i bacim je na tlo, natrpam joj snijegom oči i usta. To je na trenutak smiri. Iz uha mi curi krv, i iz usne. Naočale, negdje u snijegu, uzalud pokušavam ugledati. Žaba pod mojom težinom plače, rida i zavija na sav glas. Na prozore su se načičkali rijetki gosti restorana, bulje: oni vide manijaka koji davi ćelavu curu. Požurim dok se neka budala ne odvaži umiješati. Pritisnem je cijelim tijelom da se ne miče i slobodnom rukom iščeprkam kuvertu sebi iz džepa: ‘Vidim da si sve isplanirala, al ti nešto fali’, kažem joj u uho ležeći na njoj. Otarem joj krv, svoju, koja joj je zamazala lice. ‘Sretan ti Božić, seko’, kažem. ‘I Senadi.’ I strpam joj kuvertu straga u guzicu, duboko u hulahopke da ne ispadne: ‘Bez ovog nećeš daleko.’

Odgurne me udarcem među noge i ja se prevrnem, presavijem. Ležeći na snijegu vidim mutno onu okićenu goluždravu jelu pred gostionicom na bosansko-hrvatskoj granici. Svjetla trepere crveno-bijelo-plavo-crveno ili možda nekim drugim redoslijedom... I moje naočale leže u snijegu, čudom čitave. Čekao sam da dotetura do auta, a onda sam ih stavio, pažljivo, da ne povrijedim uho. Zvali su duboki minus i mećavu, puno snijega. Još sat i pol do Zagreba. Žaba je konačno upalila auto i krenula u smjeru suprotnom od granice, prema Senadi. Sad su već pred gostionu istrčali ljudi. Zgrabio sam onaj kamen i bacio ga prema automobilu, gađao sam dobro, čulo se kako je stražnje staklo naprsnulo - kad budu pričali o ovome da ne kažu da sam je pustio bez borbe.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi