Novi poetski dokumentarac Tamare Kotevske, autorice 'Medene zemlje', govori o makedonskom poljoprivredniku Nikoli koji, slomljen životnim i ekonomskim okolnostima, udomljava i liječi ranjenog mužjaka rode, dajući mu ime Siljan, po liku iz narodne legende o momku kojeg je otac u bijesu prokleo i pretvorio u rodu kada je htio otići od kuće i maknuti se od teškoga rada na zemlji. Ovaj predivan i lirski dokumentarac, ujedno i makedonski kandidat za Oscara za strani film, prikazat će se na predstojećem Human Rights Film Festivalu.
Vremena su teška i ljudi diljem svijeta sve teže žive od vlastitog rada. Sociolozi i stručnjaci za političku ekonomiju sve češće upozoravaju da će plaćeni rad kao sredstvo za preživljavanje s vremenom postajati sve nedostupniji i sve slabije honoriran. Neki kao rješenje tog problema spominju preraspodjelu resursa, ali zbog društvenih i klimatskih promjena i ti resursi postaju sve nepouzdaniji i nedostupniji. Običnom je čovjeku u takvim okolnostima sve gore.
No dok prethodni odlomak zvuči pomalo suhoparno i akademski, redateljica Tamara Kotevska takvu nam je situaciju odlučila prikazati životno. U svom novom filmu 'Priča o Siljanu' kamerom je ušla u život jednog makedonskog poljoprivrednika i njegove obitelji, kroz ulomak iz tog života zorno nam predočavajući što to konkretno znači i kako izgleda.
vezane vijesti
Kletva koja živi stotinama godina
Nikola i Jana bračni su par od kojih šezdesetak godina i cijeli život žive od plodova zemlje i svojeg rada. Kopaju, oru, uzgajaju krumpir, lubenice i kukuruz, a u razigranim stankama njihova teškog rada u polju vidi se i da imaju iznimno lijep odnos i sretan brak pun ljubavi. Žive s kćeri, sinom i unučicom, cijela obitelj zajedno podiže novi kat na kući kako bi podmladak imao gdje živjeti, a crna točka u njihovu životu samo je sin, koji je otišao u inozemstvo u pečalbu i uopće se ne javlja, što mu Nikola nikako ne može oprostiti. Kotevska tu situaciju povezuje s narodnom legendom o Siljanu, momku koji je htio otići od svoga oca u veliki, bijeli svijet jer mu je život s teškim radom na zemlji bio prenaporan. Bijesan zbog sinove odluke, otac ga je prokleo - dabogda se pretvorio u pticu i da ga njegove oči više ne vide. Siljan se potom pretvorio u rodu.
Nikola i njegova obitelj žive u selu s najbrojnijom populacijom roda u Makedoniji. I paralele tu ne staju, kao ni legenda o Siljanu.
Nakon što - zbog preniskih cijena otkupa i okrutnih vladinih politika prem poljoprivrednicima - Nikola i njegova familija ne uspiju prodati svoju bogatu žetvu krumpira, kukuruza i lubenica, situacija u obitelji naglo se mijenja. Kći i zet sele se u Njemačku trbuhom za kruhom, Nikolina žena Jana uskoro odlazi za njima da bi im čuvala djecu jer inače troše previše novca za vrtić i jaslice, a Nikola ostaje sam.
Selo je opustjelo, čak se i populacija roda sve više smanjuje, sve je više uginule mladunčadi, ali i odraslih roda, a Nikola jednog dana, na smetlištu pronalazi ranjenog mužjaka rode, kojem odlučuje pomoći, odvodi ga kući i veterinaru te mu daje ime Siljan, po momku iz stare legende...
Ne možemo bez prirode. I bez roda
U prekrasnom, poetskom i izrazito dirljivom dokumentarcu Tamara Kotevska ponovno nam, kao i u 'Medenoj zemlji', donosi priču o povezanosti običnog čovjeka, prirode koja ga okružuje i od koje žive te društvenog sustava koji i njega i tu prirodu sve žešće i okrutnije melje. Uz spektakularnu kameru Jeana Dakara i pripovjedački ritam koji kao da diše sa životnim ritmom protagonista i njegova okruženja, ovo je očaravajuće ostvarenje koje će vas u svoju priču, svoje slike, svoju staru legendu i duboke, velike oči jedne rode - uvući čak i ako sa životom na zemlji i od zemlje nemate ama baš nikakve veze. Duboko potresan, nježan i suptilno kritičan prema okolnostima koje će nas sve - čak i nas koji živimo daleko odvojeni od prirode - najvjerojatnije doći glave. Jer ne možemo bez te zemlje, ne možemo bez njezinih plodova, ne možemo bez rada i ne možemo jedni bez drugih.
A ne možemo ni bez roda.
Tamara Kotevska svojom nas dokumentarnom basnom na to podsjeća, ne docirajući i ne popujući, ali jasno, ali lirski, čovječno i slikovito otvarajući nam oči.
