U domaćem dokumentarizmu nešto se zanimljivo događa. To 'zanimljivo' nije ujedno i spektakularno u smislu velikih i masovnih scena, širokih povijesnih fresaka i redateljskih udara šakom o stol, nego je to zanimljivo, pokazuju nam domaći dokumentarci s ovogodišnjeg ZagrebDoxa, tiše, lukavije i – na neki način – opasnije. Sve češće najbolji dokumentarci ne polaze od 'velikih tema', nego od nečega naizgled rubnog, lokalnog, čak pomalo bizarnog: vukova u zaleđu, medvjeda u šparugama, čovjeka koji nestane u ličkoj pustopoljini. A onda se iz tih priča, kao iz one pukotine u zidu kroz koju najprije proviri jedna mravinja nožica, počne izlijevati cijelo društvo. Država. Strah. Mediji. Ekologija. Migracije. Nepovjerenje. Samoća. Ono što nam isprva, dok gledamo, izgleda kao anegdota, na kraju ispada dijagnoza.

Tri hrvatska dokumentarca prikazana na ovogodišnjem ZagrebDoxu – ‘Vučja gozba’ Jadrana Bobana, ‘Medo u šparugama’ Ivana Grgura i ‘Mirna dolina’ Sebastijana Borovčaka – zato se mogu gledati kao tri vrlo različita, ali međusobno povezana pogleda na isti prostor: Hrvatsku kao zemlju rubova, šaputanja i ogovaranja, odsutnosti i znakova koje svatko tumači prema vlastitoj rani. Jedan film govori o vukovima, drugi o medvjedu, treći o nestalom čovjeku. No u sva tri, životinja ili čovjek koji se traže nikada nisu samo ono što jesu. Oni su povod, simptom, metafora, rupa u stvarnosti oko koje se organizira zajednica.

'Vučja gozba': Vuk kao narodni arhiv frustracije

‘Vučja gozba’ Jadrana Bobana najambiciozniji je i najširi film u toj skupini. Boban, autor koji već dugo ima oko za napuštene prostore i ljude koji u njima nastavljaju živjeti kao da im je povijest zaboravila javiti da je otišla dalje, ovdje kreće od vuka – stvarne životinje, zaštićene vrste, ekološke činjenice – ali ubrzo pokazuje da vuk u zadarskom zaleđu, Ravnim kotarima i Bukovici nije samo predator. On je narodni arhiv frustracije.

U filmu ljudi govore o vukovima koji im kolju ovce, ali ispod toga zapravo govore o državi koja im je poklala perspektivu. Govore o životinji, a misle na ministarstva, Europsku uniju, znanstvenike, vjetroelektrane, kamenolome, sve one udaljene 'centre moći' koji se u njihovim životima pojavljuju samo kao propis, zabrana, rješenje koje nitko nije tražio ili problem koji nitko ne rješava. Teorija zavjere da netko namjerno pušta vukove da bi ispraznio prostor zvuči suludo samo dok se promatra iz udobne urbane fotelje. Iz sela bez prijevoza, liječnika, trgovine i ikakva osjećaja da nekoga u Zagrebu ili Bruxellesu stvarno zanima što se ondje događa, ona postaje manje dokaz neukosti, a više oblik narodne sociologije. Možda krive, ali emocionalno precizne.

Bobanov film zato je najjači ondje gdje odbija biti pametniji od svojih sugovornika. On ne docira, ne ruga se, ne pravi od tih ljudi folklorne maskote ruralne paranoje. Naprotiv, pušta ih da govore, ali pritom vrlo jasno gradi složeniji okvir. Vuk je i stvarna životinja, i ekološka tema, i simbol sukoba između zaštite prirode i zaštite ljudskog života. Film je duhovit, ponekad gotovo apsurdan, ali taj humor nije komocija nego obrambeni mehanizam. Smiješ se jer je priča o helikopterima i vukovima bizarna, ali smijeh vrlo brzo zapne negdje u grlu. Jer ispod vuka stoji praznina, a ispod praznine napuštenost.

'Medo u šparugama': Kad trač pokrene stvarnost

‘Medo u šparugama’ Ivana Grgura, mlađeg autora koji dolazi iz dokumentarističko-novinarskog miljea, na prvi pogled djeluje kao lakši, kraći i razigraniji rođak ‘Vučje gozbe’. U Umagu se, kaže priča, među šparogama u šumarku pojavio medvjed. Ili možda nije. Netko ga je vidio. Netko zna nekoga tko ga je vidio. Netko ima fotografiju. Netko misli da je sve izmišljeno. Netko misli da je to zavjera šparogara koji žele obeshrabriti druge da beru na plodnim mjestima. Netko misli da su to 'podmetnuli' Talijani koji nam 'dolaze pobrati sve naše šparoge'. Netko misli da se ta glasina širi UPRAVO ZBOG Talijana, da ih se rastjera. Netko se zabavlja. Netko se pravi pametan. Ukratko, nastane savršeni mali mediteranski medijski cirkus, s medvjedom koji je možda stvaran, a možda je samo kolektivna želja za događajem.

Ako je ‘Vučja gozba’ film o teoriji zavjere kao posljedici zapuštenosti, ‘Medo u šparugama’ film je o traču kao proizvodnom pogonu stvarnosti. Grgur tu vrlo fino hvata suvremeni trenutak u kojem više nije presudno je li se nešto dogodilo, nego je li dovoljno ljudi dovoljno uzbuđeno oko mogućnosti da se dogodilo. Medvjed je, naravno, divna dramaturška zvijer: dovoljno opasan da izazove nelagodu, dovoljno neobičan da postane vijest, dovoljno simpatičan da se pretvori u lokalni brend. On je influencer bez profila, viralni sadržaj bez strategije, PR-stručnjak općine koji radi pro bono i (možda) jede šparoge.

No ispod te komične površine film postavlja ozbiljno pitanje: što danas uopće znači dokaz? Fotografija? Izjava? Komentar? Lokalna legenda? Algoritamski pogonjena histerija? Što danas uopće znači istina? ‘Medo u šparugama’ ne treba veliku teorijsku aparaturu da pokaže ono što bi, recimo, Jean Baudrillard prepoznao kao mali savršeni simulakrum: medvjed možda postoji, možda ne postoji, ali njegova medijska verzija svakako postoji i, što je još važnije, djeluje. Ljudi se oko nje organiziraju, svađaju, smiju, opisuju sami sebe. U tom smislu, film je vrlo precizan portret našeg doba: nije važno je li medo u šparugama, nego jesmo li mi već svi do grla u medijskom raslinju.

'Mirna dolina': Lika clandestino

‘Mirna dolina’ Sebastijana Borovčaka, pojavljuje se na posve suprotnom kraju stilskoga spektra. Ondje gdje Boban i Grgur kreću od viška govora – od glasina, objašnjenja, teorija, lokalnih naracija – Borovčak kreće od manjka. Od nestanka. Od čovjeka kojeg nema. Od krajolika koji šuti.

Film prati potragu za nestalim Adnanom u malom ličkom selu, ali prava tema ‘Mirne doline’ nije samo jedna potraga. To je film o tome kako izgleda svijet kada ljudski život postane trag, slučaj, fusnota. Dok sam gledala film, mozak mi je kao nekim automatizmom ili nadahnućem stalno u glavi repetirao stihove jedne stare pjesme koju pjeva Manu Chao – ‘Clandestino’, u kojoj glas vječnog izbjeglice, ilegalca, nedokumentiranog migranta, nevidljivog čovjeka, gotovo nehajno kaže: ‘Solo voy con mi pena, sola va mi condena’ – idem sam sa svojom tugom, samotna je moja presuda, ‘perdido en el corazón de la grande Babilón’ – izgubljen u srcu golemog Babilona, pa nastavlja s time da je jedva vidljiva zraka sunca u moru, kao avet u gradu i da je bijeg njegova sudbina.

Pjesma mi se cijelo vrijeme vrtjela u glavi jer ovaj film, naime, hvata filing upravo takve vrste postojanja. Adnan u ‘Mirnoj dolini’ nije prisutan kao osoba od krvi i mesa, nego kao odsutnost, kao trag u pejzažu, kao praznina oko koje se sabija cijela priča. Migrantska tema ovdje nije spektakl patnje, nego tiha ontologija nestajanja – ljudi koji prolaze kroz prostor, ali se u njemu ne upisuju, koji postoje, ali kao da nemaju pravo na postojanje. Kao izgubljena zraka sunca u moru, kao utvara u gradu – da opet parafraziram staru pjesmu Manu Chaoa, jer upravo takve slike priziva film.

Lika u filmu nije tek ambijent. Ona je gotovo moralni pejzaž: lijepa, hladna, tiha, ravnodušna. U toj tišini nestanak postaje još strašniji. Jer nije riječ samo o tome da se čovjek izgubio, nego o tome da postoji cijeli sustav u kojem se ljudi mogu izgubiti gotovo neprimjetno. I tu se paralela s ‘Clandestinom’ dodatno produbljuje: pjesma mapira jednu nevidljivu geografiju ljudi koji prelaze granice, a da pritom nikamo zapravo ne stižu. ‘Mirna dolina’ tu geografiju prevodi u slike – u šumu, cestu, maglu, prazninu – i pokazuje kako izgleda kad netko iz te karte jednostavno ispadne.

Zato je ‘Mirna dolina’ možda najnježniji, ali i najpotresniji film među tri spomenuta. Dok ‘Vučja gozba’ pokazuje zajednicu koja viče jer je nitko ne sluša, a ‘Medo u šparugama’ zajednicu koja brblja jer je brbljanje postalo dokaz postojanja, ‘Mirna dolina’ pokazuje one koji ni do brbljanja ne stignu. Oni samo nestanu.

Zajedno, ova tri filma pokazuju da hrvatski dokumentarizam možda upravo u malim pričama pronalazi najtočniji oblik suvremene kritike društva, sustava, ali i čovjeka. Nema tu velikih parola, nema dociranja, nema one stare dokumentarističke poze u kojoj autor dolazi objasniti narodu što mu se zapravo događa. Umjesto toga imamo fokusiranje na pojedinačno, konkretno: na ovcu, šparogu, fotografiju, cestu, šumu, glas, prazninu. A onda se iz tih pojedinosti otvara nešto mnogo šire. I u glavi ti zasviraju stare pjesme, za koje se ponovno podsjetiš što doista znače.

Spomenuta tri filma predstavljaju dokumentarizam koji razumije da se društvo danas ne mora nužno tumačiti kroz parlament, rat, tranziciju ili velike povijesne lomove. Ponekad je dovoljno pratiti vuka, čekati medvjeda ili tražiti čovjeka kojeg nema. Sve ostalo – država, kapital, mediji, strah, priroda, granice i naša beskrajna potreba da kaosu damo priču – već će se samo pojaviti u kadru