Počelo je kao i inače – pompozne najave, ceremonijalnost i velike izjave o filmu kao prostoru slobode, o najpolitičnijem festivalu filma kao prostoru slobode, a onda je uslijedila 'usporedba' na koju, izgleda, nitko nije obratio pažnju. Njemački državni tajnik za kulturu Wolfram Weimer, u vremenu u kojem se iz dana u dan govori o ratu i naoružanju, rekao je da je film 'oružje u borbi za slobodu'. U doba u kojem se države hvale time koliko su tenkova priskrbile i riječ film, ako je suditi prema Weimeru, poprima drugu dimenziju.

Na samom festivalu buru je prvo izazvala izjava predsjednika žirija Wima Wendersa nakon što je otvorio polemiku porukom da se u današnje vrijeme film ne bi trebao neposredno baviti politikom. Ubrzo je stigao dramatičan odgovor – pismo osamdesetak umjetnika koji su tražili da se uprava Berlinalea izjasni o genocidu nad palestinskim narodom u Izraelu, misleći valjda će time pomoći Palestincima ili su pak zamijenili festival za Vijeće sigurnosti UN-a ili neko drugo međunarodno-pravno tijelo.

Više se ove godine pisalo o instituciji Berlinalea kao filmskog festivala, čini se, nego o filmovima koji su prikazani: veću su dramu, napetosti i medijske komentare izazivali nefilmski sadržaji, no to je odlika 'vrlog novog svijeta' u kojem živimo: međunarodni i pravni poredak koji više ne postoji, narcisoidna kultura u kojoj svatko ima svojih pet minuta slave te odsutnost svake stručnosti i kompetencija o temi o kojoj se govori.

U tom je kaosu umalo pao i otkaz: spomenuti njemački državni tajnik za kulturu Weimer sazvao je hitan sastanak da bi otpustio ravnateljicu festivala Triciu Tuttle. Razlog je govor sirijsko-palestinskog redatelja Abdalaha Al Hatiba nakon što je osvojio nagradu za debitantski film i na svečanu završnu ceremoniju došao zaogrnut palestinskom zastavom te optužio Njemačku za 'partnerstvo u genocidu' koji Izrael provodi u Pojasu Gaze. Al Hatib je, podsjetimo, imao poruku i za one koji ne podržavaju Gazu kazavši da će se 'jednog dana u Gazi organizirati filmski festival i dobro ćemo zapamtiti tko je bio uz nas, a tko protiv nas'.

Padali otkazi, padale i 'prijetnje', uz otvorena pisma i peticije

Osim toga, ranije su filmski umjetnici potpisivali peticije i otvorena pisma u kojima su tražili da se uprava Berlinalea izjasni o stanju u Gazi navodeći da su 'zgroženi njihovom šutnjom' te pozvavši vodstvo festivala da 'ispuni svoju moralnu dužnost i jasno izrazi protivljenje izraelskom genocidu, zločinima protiv čovječnosti i ratnim zločinima nad Palestincima'. Pismo su potpisali, među ostalim, Tilda Swinton i Javier Bardem, a spomenuti predsjednik žirija, njemački redatelj Wenders odbio se odrediti o tom pitanju još ranije istaknuvši da filmskim umjetnicima treba dozvoliti da se sami na svoj način izjasne o politici.

Redateljica Dana Budisavljević u izjavi za tportal navodi kako 'vjeruje da svi kojima je stalo do mira, slobode i ljudskih prava, a umjetnici i filmaši u pravilu spadaju u tu kategoriju ljudi, imaju stav o Gazi', međutim misle li da ga je dobro izraziti, dodaje, jer ne smijemo žmiriti na genocid, ili da šutnjom doprinose smanjenju tenzija u kakofoničnom svijetu, ili se pak boje posljedica koje bi mogli snositi ako ga izraze, na svakom je pojedincu da odluči za sebe.

'Wenders je osamdesetih govorio da je svaki film politički čin, sad poziva umjetnike da se ne bave politikom'

Budisavljević podsjeća da je Wenders, kao ikona njemačke i europske kinematografije i kulture, osamdesetih govorio da je 'svaki film politički čin', a sad kaže da se 'filmaši ne bi trebali baviti politikom', što mora izazvati reakciju poput otvorenih pisama, peticija, milijuna komentara, osvrta, pa sve do povlačenja filmova.

'Dobro je da se to događa. Tako svi koji prate događaje u filmskom svijetu, i mi iz daljine, možemo razmišljati o tome i što želimo učiniti. Kako kaže Hannah Arendt, ne smijemo prestati razmišljati i djelovati jer cilj svakog totalitarizma, tj. zla, jest da nas umrtvi i da više ne znamo razlikovati istinu od laži', ističe Budisavljević.

Plitki i površni aktivizam koji ne poznaje stvarni svijet

Josip Mlakić, pisac i filmski scenarist, pita se pak u izjavi za tportal što uopće znači zauzeti stav i imati mišljenje o nečemu.

'Ne vjerujem da postoji čovjek koji razmišlja svojom glavom, a da nema određeno mišljenje o aktualnoj situaciji u svijetu. Međutim kritizirati jednu instituciju, dakle kolektivno tijelo, zbog izostanka jasnog stava o Gazi opire se zdravoj logici. Sve dok u menadžmentu Berlinalea postoji barem jedan disonantan glas, to nije stav institucije. Ne dobiva se ništa, već se postiže kontraefekt. Ovdje je zapravo riječ o plitkom i površnom aktivizmu ljudi koji slabo poznaju stvarni svijet. Ovdje je isključivo riječ o samopromociji, a ona je tim spornija zbog toga što medijska buka, koja se obično stvori, baca u drugi plan tragediju jednog naroda. Dakle važno je što Javier Bardem misli?! Kako kome', ističe Mlakić.

Pitanje je i je li bolje da se umjetnici kroz ono što stvaraju bave političkim problemima, ne da pišu političke izjave, a Budisavljević odgovara da o mjestu na kojem se nalazite ovisi domet koji proizvodi vaše djelo ili stav.

Lokalni fašizam i(li) samopromocija

'Nije isto ako ste izraelski, njemački ili američki umjetnik koji radi film o Palestini ili umjetnik u Zagrebu ili Rijeci. Naša vanjska politika nema domet, odnosno nema jasan stav, pa je naša podrška Palestini više simbolična, no jako je važno da građani puštaju glas da se vidi da ovdje ipak ima netko živ tko vidi što se događa. Ono s čime se mi kao umjetnici ovdje možemo i moramo kvalitetno baviti jest naš lokalni fašizam, a za globalne stvari doći na prosvjed te financijski ili volonterski pomoći ako možemo. Sjetimo se divnog govora kapetanice Morane Miljanović na maršu Inicijative za slobodnu Palestinu ili teksta Olje Savičević Ivančević, koji je čitao Dragan Markovina na maršu Ujedinjeni protiv fašizma. Mene su od tih govora prolazili žmarci, osjećala sam da oni govore prave stvari. Morate imati nešto proživljeno da možete o tome autentično svjedočiti, a umjetnost mora biti autentična', ističe Budisavljević.

'Pitanje Gaze je palestinskim umjetnicima pitanje opstanka, a ne estetike'

Mlakić ističe da to ovisi na koji se način bave time, iz potrebe ili samopromocije. 'Domet je svakako veći kada se netko bavi neuralgičnim društvenim točkama iz potrebe. Duboko poštujem svakog palestinskog umjetnika koji se bavi problemima Gaze jer je to za njih u prvom redu pitanje opstanka, a ne estetike. Ipak, na to pitanje treba odgovoriti svaki umjetnik za sebe. Oglašavati cijelom svijetu, urbi et orbi, što netko misli o nečemu po meni je samo jedan od oblika samopromocije, a proširio se kao kuga medijskim prostorom. Međutim ne vidim u tome ništa sporno do onog trenutka u kojem 'moralne vertikale' pođu prozivati druge zbog 'šutnje'', kaže Mlakić.

'Snimljeno toliko filmova, napisano toliko knjiga, a fašizam je opet pred vratima'

Odgovarajući na pitanje je li za umjetnike štetno da preuzimaju uloge političara zbog očekivanja javnosti i medija te troše vrijeme, energiju, pa i kredibilitet, Budisavljević navodi da je za nju 'Trumpova retorika zastrašujuće slična retorici nacista', a još joj je, kako dodaje, 'sumornije to da je Hitlera nekada kao Trumpa sada stvorio krupni kapital'.

'Sve je to previše slično i zato moramo vikati, to nam je jedina nada da se možda neće dogoditi, da ćemo ga možda nekako onemogućiti ili da neće udariti tako jako. Snimljeno je toliko antiratnih filmova, toliko knjiga je napisano, toliko umjetnosti viđeno o strašnim patnjama koje je prouzročio fašizam i sad se to događa pred nama po istom obrascu. Još k tome, Židovi, čija je žrtva simbol stradanja Drugog svjetskog rata, na najbrutalniji način gaze i protjeruju Palestince iz svojih domova. Naravno da je sve ono s čim smo odrasli i u čemu smo odgojeni kao 'nikad više' došlo na kušnju. Ispada da smo 'džaba krečili'. Ali nismo, i toga se stalno moramo podsjećati. Kao što su ženska prava, manjinska prava i univerzalno pravo glasa bili rezultat nečije dugogodišnje borbe, tako je i najduži period mira u Europi bio plod nečijih upornih nastojanja. Nadam se da će Europa iz ovog iskustva izaći jača i da će se stvoriti europski identitet koji će obgrliti sve narode, narodnosti i vjere koje ovdje žive. Treba nam motivacija da gradimo mostove, a ne zidove', naglašava Budisavljević.

'Što je danas kredibilitet?'

Mlakić kaže da ne vjeruje da je štetno političko djelovanje umjetnika, bez obzira što pod tim mislili, jer je, smatra, pitanje što je danas zapravo kredibilitet.

'Takva kategorija, barem u onom dijelu medijskog prostora o kojemu govorimo, praktički ne postoji. Danas, u narcisoidnoj kulturi u kojoj živimo, možete neograničeno klapati o bilo čemu i snimati selfije riskirajući smrt, a da vas to ne košta (nepostojećeg) kredibiliteta: bez obzira na to što netko govori, uzet ću kao primjer Javiera Bardema, on će za mene i dalje ostati jedan od najvećih glumaca današnjice jer mi je važan isključivo kao glumac, a ne kao samoprozvani mesija', smatra.