KNJIŽEVNA KRITIKA: MEHMED BEGIĆ

Nepokolebljiva snaga nježnosti i melankolije

  • Autor: Slađan Lipovec
  • Zadnja izmjena 30.03.2011 18:03
  • Objavljeno 30.03.2011 u 18:03
Tportal

Tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal

Ime Mehmeda Begića na hrvatskoj književnoj sceni, barem među onima odavde koji prate što se događa po čitavoj bivšoj državi, a sadašnjoj regiji, poznato je već desetak godina, ponajprije kao jednog od urednika Kolapsa, vodiča za urbane spavače, čiju redakciju su u različitim fazama uz njega činili i čine Marko Tomaš, Armin Voloder, Mili Krpo, Feđa Šiširak, Nedim Ćišić i Lukasz Szopa

Riječ je književnom časopisu iz nepodijeljenog, underground Mostara, izrazito urbanog i internacionalnog senzibiliteta, orijentiranog na literaturu koliko i na glazbu i film, na čijim su stranicama svoje mjesto našli primjerice Leonard Cohen, kojeg je Begić i prevodio ('Moj život u umjetnosti', Mostar, 2003), Charles Simic, Tess Gallagher, Czeslaw Milosz, Blaise Cendrars, Allen Ginsberg, ali i autori iz cijele spomenute bivše države, Faruk Šehić, Olja Savičević Ivančević, Branislav Oblučar, Marko Pogačar, Ana Ristović, Igor Isakovski, Radenko Vadanjel, Robert Mlinarec, Borjana Gaković, Predrag Lucić, Jovanka Uljarević, Goran Pajkić, Vladimir Arsenijević, Branka Vujanović, Igor Banjac, Damir Pilić, da spomenem samo neke.

Begić je dosad objavio tri zajedničke zbirke pjesama 'L Amore Al Primo Binocolo' (Brescia, 1999, s Nedimom Ćišićem, Markom Tomašom, Veselinom Gatalom), 'Tri puta trideset i tri jednako' (Mostar, 2000, s Ćišićem i Tomašom), 'Film' (Mostar, 2001, s Lukaszem Szopom) i samostalne knjige stihova 'Čekajući mesara' (Mostar, 2002), 'Pjesme iz sobe' ( Split, 2006) i 'Savršen metak u stomak', koja je izašla u zagrebačkoj Nakladi Mlinarec & Plavić, jednoj od rijetkih preostalih malih kuća koje izdaju dobru poeziju.

Već iz navedenog može se naslutiti kakav bi autor Begić mogao biti, internacionalac koji svaku knjigu objavljuje u drugome gradu, drugoj državi, urban i osviješten ljubitelj poezije filma i popularne i jazz glazbe, no valja i detaljnije ući u knjigu da bi se vidjelo kakav bi to mogao biti savršen metak u stomak.

Njegov lirski junak gradi tekstove od fragmenata realnosti, pročitane lektire i glazbenih aluzija, s mnoštvom asocijacija i citata, gotovo uvijek prožete melankolijom i sviješću o kraju, koji se već dogodio, jer 'svijet se raspao', kako kaže u uvodnoj pjesmi, 'i na ovo nema odgovora', ili tek s predosjećajem da kraj tek slijedi, no usprkos patosu koji iz tog neminovno proizlazi, subjekt nudi i rezervirani optimizam, koji izvire iz svakodnevnih sitnica, ponajprije ljubavi i kontemplacije.

Put i putovanje nadaju se kao još jedan od mogućih izlaza, 'istrošena/bijela linija/na/ sredini/zove/ da se ide dalje', kao kod pjesnika beat generacije, jer svijet u kojem se Begićev lirski subjekt zatiče isti je kao i njihov, postapokaliptični svijet urušen u nacionalizmima i ratovima pod zastavama koji su odnijeli ljude, pa premda ga vjerojatno nitko ne čeka kod broda, Begić kaže 'Svejedno ću isploviti/Predugo sam u ovome gradu'.

Svjestan da su blagi jedini istinski snažni, i ne bježeći od univerzalnih ni vlastitih tjeskoba, lirski subjekt se prepušta muzici, ali i tišini, ta dva stanja se paradoksalno logično kod njega nadopunjuju, jer glazba, kao i tišina, 'još uvijek nije ga ostavila', ponekad pušta muzici da kaže 'još jednom danu/kako je istina/okupana/u suncu/najblistavija', ponekad i 'tišina je preglasna'.

S jedne strane Begić tako postaje blizak beatnicima koje čita i s kojima se na neki način dopisuje, s druge, po iskazu je sličan i domaćim velikim melankolicima kao što su recimo Delimir Rešicki ili Zvonko Karanović, a u nekim tekstovima kao da je na tragu dizdarovske ili čak šimićevske transcendencije, bez glazbe, bez teksta, uronjen u sebe i u krajolik.

Na neki način Begićev lirski junak je nesavršen miks bogartovskog cinika spram svega, melankolika zbog vlastitog života i gotovo romantičarski tragičnog doživljaja svijeta, ali i pojedinca koji se nastoji trgnuti i djelovati, potaknut primjerima velikih imena, kao što su čileanski simbol otpora Victor Jara, Lorca i Goran, dići svoj glas, pa premda bio i tih.

Uz toliko melankolije natopljene glazbom i općenito snažnih osjećaja i preglasne tišine, teško je hodati rubom a da se ne isklizne i u patetiku, a takva i jesu najslabija mjesta u ovoj knjizi, kada dužina stiha nadraste mogućnosti daha i kad taj stih nastoji prerasti u tečnu deskriptivnu rečenicu, ili kad se velike a potrošene riječi i geste ('spaliti mostove', 'fantomi ljubavi', 'tražiti nemoguće', 'vraćati besmrtnost', ima toga podosta, taman za jedno pravo uredničko čitanje i interveniranje) nametnu nad običnima i slabima, jer, na kraju krajeva, ova knjiga i nastoji dokazati suprotno, da je najslabije – najjače.

Na kraju knjige nudi se i 'Finalni soundtrack', što je uz mnoštvo citata još jedno opterećujuće mjesto, kako bi se i glazbeno čitatelj ufurao u raspoloženja kakva su autora prožimala prilikom pisanja. Zato, kao ljubitelj malo žešćeg ritma, kao kontrapunkt predlažem potencijalnom čitatelju da Begićev 'Savršen metak u stomak' propusti uz vlastiti soundtrack, recimo uz AC/DC, pa ako takav izazov izdrži, dobar je.

Mehmed Begić: 'Savršen metak u stomak', Naklada Mlinarec & Plavić, Zagreb, 2010.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi