ŠTO ČITAM

Nenad Stipanić: Uvijek sam želio napisati knjigu koju još nitko nije napisao, iako kažu da su sve već napisane

  • Autor: Tina Barbarić
  • Zadnja izmjena 09.12.2019 11:51
  • Objavljeno 09.12.2019 u 10:39
Nenad Stipanić

Nenad Stipanić

Izvor: Pixsell / Autor: Zarko Basic/PIXSELL

Prošli tjedan Nenad Stipanić u Zagrebu je predstavio svoj novi roman 'Bogovi neona', objavljen u izdanju Sandorfa i opisan kao jedan od najradikalnijih eksperimenata naše književnosti, odnosno kao pokušaj da se u ove krajeve uvede žanr bizarro fictiona s elementima bizarro freakctiona. Kritika je roman dosad prilično nahvalila pa smo pisca, koji se za života bavio svim i svačim (od fizičkog radnika, izbacivača po klubovima i kasinima, tjelohranitelja do vlasnika galerije-antikvarijata i scenarista), pitali da nam kaže o knjigama koje su obilježile njegov književni i, uopće, životni put

Knjiga koja izaziva kratki spoj, prozna avantura za čitatelje bez predrasuda, spremne na iznenađenja, šokove, stranputice i raznorazne čvorove, iskorak iz svake mentalne mape i provokacija percepcije na tisuću načina. To su samo neke od ocjena dosadašnjih kritičara novog djela Nenada Stipanića, 'Bogova neona', romana, odnosno neke vrste 'romansirane autobiografije provučene kroz žanrovske filtere bizarra i weirda, a potom isfragmentirane i remiksirane na način da na koncu transcendira i sam medij književnosti', kako je to sažeo Dinko Kreho u Novostima.

Prema riječima Stipanićevog urednika Krune Lokotara, radi se o jednom od najradikalnijih eksperimenata naše književnosti, gdje je 'primarni tekst nabujao do prsnuća, eksplodirao pa se razletio svemirom i paralelnim svemirima, uglavnom digitalnim, gdje se dobro skriveni nalaze informacijski sateliti i produžeci ove interaktivne i interdisciplinarne knjige'.

Knjiga koju trenutno čitam

Shvatio sam da kaotičnost i parcelizacija mojeg života traži asimetričan pristup načinu čitanja i vremenu koje mu mogu posvetiti. Nekada to nisam mogao, morao sam čitati u miru, polako, jednu po jednu knjigu, i nisam mogao zamisliti da paralelno čitam više njih i jednako kvalitetno hodam među stranicama tih knjiga, osluškujem zvukove, upijam mirise i značenja, puštam da me vrtlozi slova usisavaju i izbacuju po različitim svjetovima. Tako da trenutno čitam sjajan duhoviti miks eseja i autobiografskog pripovijedanja 'Populacija II' Gorana Bogunovića, izvrsnu zbirku eseja 'Bio sam mladi pisac' Dinka Krehe, koju ne bi trebao propustiti nitko tko putuje našim književnim svemirom, zadnji dio čudesne trilogije 'Povijest bestijalnosti' Jensa Bjørneboea, 'Tišina', a upravo sam posudio i jedan neobični roman-recept, posvetu majci i rodnom gradu, 'Kristalno zvono' Mirka Božića.

Knjiga koja mi je promijenila život

U svakom razdoblju života to je bila neka druga knjiga. Iako sam u tom trenutku mislio da je jedina i zauvijek, pojavila bi se opet neka druga, ali nikada nisam zaboravio trenutak, toplinu i zanos kad je ta knjiga bila centar mog knjiškog svijeta. Tako da su, ovisno o mojim godinama i fazama, svoj trenutak promjene mojeg života imale knjige: 'Put oko svijeta u osamdeset dana' Julesa Vernea, 'Zločin i kazna' Dostojevskog, Orwellova '1984.', Borgesov 'Aleph', 'Rashomon i druge priče' Ryunosuke Akutagawe, Rabelaisov romaneskni ciklus 'Gargantua i Pantagruel', 'Vodič za autostopere kroz galaksiju' Douglasa Adamsa, 'Proces' Franza Kafke, 'Neuromancer' Williama Gibsona, 'Satan Burger' Carltona Mellicka III, 'Motorman' Davida Ohlea... Uh, mogao bih još dugo nabrajati knjige koje su presudno utjecale na mene. Izgleda da sam zaljubljiviji tip nego što sam mislio da jesam.

Knjiga koju bih volio da sam napisao

Nikada nisam želio napisati knjigu koju je netko drugi već napisao, ma koliko tu knjigu volio. Uvijek sam želio napisati knjigu koju još nitko nije napisao, iako kažu da su sve već napisane. Osim toga, mislim da svi mi koji pišemo moramo napisati upravo one knjige koje smo napisali, kakve god one bile. Doduše, žalim što nisam napisao neku knjigu s kojom bih se obogatio.

Knjiga koja je na mene najviše utjecala

Možda u prvom razredu srednje 'Krabulja crvene smrti i druge priče' Edgara Allana Poea. Tada sam prvi puta duboko osvijestio smrtnost, vlastitu i meni bliskih ljudi. Iako su mi prije toga umrli bliski članovi obitelji, kao dijete nisam shvaćao što je zapravo smrt, doživljavao sam to kao da su otišli na neki put pa trenutno nisu tu. Nakon te zbirke E. A. Poea, nakon priča 'Berenica', 'Morrela', 'Kralj kuga', 'Ligeja', 'Pad kuće Usher' i drugih, kao da sam na trenutak imao priliku vidjeti s druge strane života. I sad se naježim kad se prisjetim tog trenutka, kao da sam na trenutak umro i pogledao iz groba kako izgleda svijet živih pa sam se vratio i sada živ znam, zapravo više osjećam što je to smrt, koje emocije, koje praznine, kakvu jezu i kakav mir donosi. To je za mene bio veliki preokret u doživljaju života i njegove prolaznosti. Sličnim intenzitetom, no više kao izvor promišljanja sebe i svoga mjesta u svijetu živih, na mene su utjecale i neke Kafkine knjige.

Knjiga za koju mislim da je podcijenjena

Mnoštvo je podcijenjenih knjiga, pogotovo danas kad se tiskaju gomile knjige. U 'star' sistemu mainstream književnosti lako je ostati neprepoznat i podcijenjen. Mogao bih nabrajati do sutra. U različitim zemljama i kulturama različiti su tipovi knjiga i žanrova podcijenjeni. Recimo, spomenuti 'Satan Burger' Carltona Melicka III, pravo remek djelce bizarro fictiona, u Hrvatskoj je nepreveden. Za 'Motormana' Davida Ohlea, iako u Americi ima kultni status u eksperimentalnim krugovima, ovdje malo tko zna. Trendove uvijek diktira većinski ukus koji rado podcijeni ono što pripada ukusu manjine. Janko Polić Kamov, kao što je bio podcijenjen u svoje vrijeme, jednako bi bio podcijenjen i u današnje vrijeme kad se po njemu zovu književne nagrade i lounge barovi.

Knjiga zbog koje sam promijenio mišljenje o nečemu

'Kod nas u Auschwitzu' Tadeusza Borowskog, strašna i potresna knjiga autobiografskih priča. Do tada nisam razmišljao o logoru i ljudima u njemu na taj način, iako sam pročitao mnoge knjige o užasima nacističkih logora. Velika preporuka za čitanje.

Zadnja knjiga koja me rasplakala

Nisam plakao od drugog razreda osnovne, iako mi u teškim životnim situacijama i tragedijama bude knedla u grlu. Ali baš da sam plakao zbog knjige? Najbliže tomu bilo bi kad sam plakao u drugom osnovne jer me učiteljica zbog ružnog rukopisa čitav dan u školi tukla i tjerala da iznova i iznova prepisujem priču o dječaku koji je primijetio da su tračnice oštećene pa je mahao maramom i zaustavio vlak i tako spasio putnike. No ne sjećam se koja je to bila priča niti u kojoj knjizi. Danas, kad me knjiga potrese, više je to nemir, bude problema sa spavanjem, spomenuta knedla u grlu, ali nema suza.

Zadnja knjiga koja me nasmijala

Beskrajno se smijem i uvijek se vraćam 'Dobrom vojaku Švejku', 'Rivers of Babylon II' Petera Pišt'aneka, 'Kvaki 22' Josepha Hellera, kao i 'Vodiču za autostopere kroz galaksiju' Adamsa, koji su moje pilule humora i podizanja raspoloženja. Ponekad posegnem iznova i za 'Oklopnim bataljonom' Josefa Škvoreckog.

Knjiga za koju me sram priznati da je nisam pročitao

'2666' Roberta Bolaña. Nakon što su mi se jako svidjeli 'Divlji detektivi', posudio sam '2666', no upao sam u vrtlog obaveza i pročitao tek prvo poglavlje pa vratio knjigu nepročitanu. Slično se dogodilo i s Knausgårdom. Namjeravam to ispraviti.

Knjiga koju sam poklonio

Imam naviku da poklanjam knjige koje me oduševe ili su mi važne pa sam onda žalostan jer ih ja više nemam i moram ih opet kupovati i trošiti novac koji isto nemam. I naravno, poklanjam kao i svi pisci svoje knjige dok ih imam. Poklonio sam tako nedavno 'Zapise o morskom psu' Stevena Halla, remek djelo eksperimentalne metafikcijske književnosti koje sam nekoliko puta već kupovao i poklanjao.

Knjiga po kojoj bih volio da me pamte

Kako je ova zadnja knjiga koju sam napisao, 'Bogovi neona', zapravo trajan eksperiment sa samim sobom, književnošću, tehnološkim i identitetskim reartikulacijama tjelesnosti i svijeta, na kojem, ovisno o mogućnostima, namjeravam i dalje raditi, možda bi me, kad umrem, mogli isprešati i pretvoriti u kvalitetan bezdrvni papir da na njemu tiskaju novo izdanje ove knjige. Tako bi, svakako, i pisac i knjiga potrajali mrvicu dulje nego što je uobičajeno.

Nenad Stipanić (Senj, 1973.) živi u Zagrebu. Piše prozu, radiodrame, TV scenarije, novinske feljtone. Objavljivao u periodici, na internetskim portalima i radiju, u zemlji i inozemstvu. Nagrađivan i uvršten u domaće i strane preglede i antologije književnosti. S Vladom Bulićem napisao je scenarije za prvu i drugu sezonu kriminalističke dramske serije 'Mamutica'. Surađivao je na konceptualnim umjetničkim projektima Siniše Labrovića 'Poslijediplomsko obrazovanje', 'Meč za titulu ministra kulture Republike Hrvatske' i 'Intervju'. Objavljene su mu zbirke priča 'Sprinteri u labirintu' (2005.) i 'Odlično je baviti se kriminalom' (2008.), romani 'Izbacivači Majke Božje' (2012.) i 'Stvarno je odlično baviti se kriminalom' (2015.), potonji nastao na temelju spomenute zbirke 'Odlično je baviti se kriminalom'.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!