KOMENTAR KATARINE LUKETIĆ

Najsvečaniji dan za književnost ove godine je ukinut, a naša književna kritičarka piše zašto je to jedino ispravno

  • Autor: Katarina Luketić
  • Zadnja izmjena 10.10.2018 12:13
  • Objavljeno 10.10.2018 u 12:13
Kazuo Ishiguro lani je u prosincu primio Nobelovu nagradu za književnost, a ove godine ona neće biti dodijeljena zbog seksualnog skandala

Kazuo Ishiguro lani je u prosincu primio Nobelovu nagradu za književnost, a ove godine ona neće biti dodijeljena zbog seksualnog skandala

Izvor: Profimedia / Autor: Profimedia

Nedodjela, točnije odgoda dodjele Nobelove nagrade za književnost bila je jedina ne samo statutarno, nego i etički ispravna odluka, piše u svom komentaru književna kritičarka Katarina Luketić, analizirajući što donosi godina pauze u dodjeli Nobela za književnost

U ove dane početkom listopada svih proteklih godina čekali smo Nobela. Bila je to rijetka i svečana prilika da književnost i pisci, makar nakratko, budu u fokusu javnosti i medija. Bila je to rijetka i svečana prilika da se o literarnim vrijednostima, poetikama i diskursima, o različitim čitanjima, odnosima teksta i konteksta i značenju ‘idealističkih tendencija’ (koje je Alfred Nobel tražio u književnosti) raspravlja, dapače polemizira kao o krucijalnim društvenim pitanjima. Konačno, bila je to rijetka i svečana prilika da se dade nova akceleracija usporenom književnom životu: pojedinim autorima/cama, jezicima i kulturama te književnost učini društveno vidljivom.

Grijesi i zasluge

Sve to, naravno, ne znači da je Nobelova nagrada za književnost bez grijeha; dapače, u njezinoj dugoj povijesti od 1901. bilo je mnogo neobičnih odluka i velikih propusta, čestog politiziranja i srednjostrujaštva, kontinuirane neravnoteže između dobitnika i dobitnica, između velikih i malih, posebno zapadnih i drugih jezika i kultura. Uz to, procedura izbora i nominacije, kriteriji i upućenost/ukus 18-ero članova Švedske akademije koji donose odluku o laureatu mogu se također podvrgnuti jetkoj kritici. Uostalom, nema tog autoriteta u čiji sud ne bi trebalo sumnjati. Nema te odluke u svijetu književnosti koju bi trebalo aklamacijom prihvatiti kao kakvu religijsku ili ideološku dogmu.

>>>Seksualni skandal trese Švedsku akademiju: Ukinuli Nobela za književnost!

>>>Najveći skandali Nobela: Hitler bio nominiran, Arafat dobio nagradu, a Gandhi ne

No kako god tumačili politiku književnog nagrađivanja i koliko god bili kritički orijentirani prema postojećoj praksi, Nobelova nagrada za književnost imala je dosada veliku važnost za afirmaciju književnosti na širem društvenom polju. Prije svega, za afirmaciju literarnih vrijednosti i otpor rastućoj komodifikaciji književnosti, a zatim i za afirmaciju pojedinih tema, pristupa i dometa same književnosti. Ona je poticala rasprave koje možda nisu uvijek bile stručne, ali su osvještavale specifičnost književnosti, njezina jezika, cirkuliranja, smisla i značenja na širem kulturnom polju. Zahvaljujući Nobelovoj nagradi proširio se krug čitatelja, broj izdanja i prijevoda mnogih autora/ica, pa je npr. u Hrvatskoj ona dala vjetar u leđa širem čitanju i daljnjem prevođenju odličnih pisaca kao što su Kazuo Ishiguro ili Alice Munro.

Nobelovka Alice Munro u Hrvatskoj ima brojne čitatelje

Nobelovka Alice Munro u Hrvatskoj ima brojne čitatelje

Izvor: Profimedia / Autor: Profimedia

Zahvaljujući praksi nagrađivanja u posljednja dva desetljeća, koja je promijenila vladajuće norme iz prve polovine 20. stoljeća, demontirane su i u široj javnosti neke predrasude, poput onih seksističkih, po kojima je vrhunska književnost svojevrstan ekskluzivno muški klub, ili poput onih geografsko-kulturnih, po kojima se na Zapadu piše najvrjednija i univerzalno važeća književnost. Tako su Nobelovu nagradu u posljednja dva desetljeća češće nego ranije dobivale žene (Alice Munro, Herta Müller, Doris Lessing, Elfride Jelinek, Wisława Szymborska) i neki neeuropski pisci ili oni naglašeno heterogenih identiteta (poput Llose). U tome zasigurno ima (političke?) namjere, no ta namjera ima dubinsko kontekstualno opravdanje.

  • +1

Kazuo Ishiguro na hrvatskom ima objavljene knjige 'Na kraju dana', po kojem je snimljen i film s Anthonyjem Hopkinsom, zatim pretposljednji roman 'Bez utjehe' te zbirku priča 'Nokturna'

Izvor: Profimedia / Autor: Gregorio T. Binuya/Everett Collection

Konačno, Nobelova je nagrada potaknula mnogo bitnih rasprava u javnoj sferi, poput onih o vezama popularne/rock kulture i književnosti (u slučaju Boba Dylana), značenju dokumentarnosti u književnosti (u slučaju Svjetlane Aleksijevič), trajanju književnog teksta (u slučaju mnogih zaboravljenih dobitnika s početka stoljeća) ili opstanku pravih literarnih vrijednosti mimo nagrade (u slučaju Borgesa ili Tolstoja, koje redovito prate komentari da nisu dobili nagradu). Ukratko, Nobelova nagrada za književnost uvijek je afirmirala određeni stav o književnosti i odašiljala određene poruke koje su onda imale snažnu rezonancu u javnoj sferi. A takvo što u društvu prevladavajućeg ravnodušja prema književnosti nikako se ne može zanemariti.

>>>O Dylanu i mitovima o čistoj i lijepoj književnosti

  • +3

Bob Dylan

Izvor: Promo fotografije / Autor: Promo

Smisao nedodjele

Ovih dana, ovoga listopada, ne čekamo Nobela. Ima li razloga za žaljenje? Je li ta odluka naštetila književnosti? Je li propuštena rijetka prilika da se afirmiraju književne vrijednosti, dobri pisci i njihova djela te da se književnost i književne teme postave nakratko u središte medijske orbite? Na sva ta pitanja možemo s lakoćom odgovoriti potvrdno. Da, razočarani smo time što se ove godine, nakon nagrade za medicinu, kemiju, fiziku, ekonomiju i mir, neće dodijeliti i ona za književnost. Da, propuštena je prilika da književnost bude najvažnija glavna stvar na svijetu; i da, to je samo učvrstilo njezin marginalni društveni položaj i dominaciju onih glasova koji umjetnost sve češće nastoje isključiti kao društveno nekorisnu i nekurentnu robu.

Međutim izostanak Nobelove nagrade nosi i poruku koja je danas važnija od afirmacije nekog autora/ice, pa i same književnosti, poruku koja pokazuje da je nekad ispravno rušiti kontinuitet i da se ne treba prepustiti jesenjem sentimentalizmu zbog otkazivanja redovnog književnog slavlja. Da bismo razumjeli tu poruku, podsjetit ću kratko na činjenice.

Početkom svibnja 2018. Švedska je akademija objavila svoju odluku da Nobelova nagrada neće biti dodijeljena ove godine, već iduće, s nagradom za 2019. godinu. Bio je to očekivani domino efekt kojim je nakon otkrivanja seksualnih napada, medijskih kritika, pokušaja zataškavanja slučaja, policijske istrage i ostavki članstva na kraju pala i sama nagrada. Naime, prošle godine u studenome, na valu pokreta #MeToo, samo mjesec dana nakon otkrića seksualnih zlostavljanja holivudskog producenta Harveyja Weinsteina, švedske novine Dagens Nyheter objavile su ispovijesti 18 žena u kojima one optužuju fotografa Jean-Claudea Arnaulta za seksualno zlostavljanje.

Arnault je muž jedne od članica Švedske akademije, pjesnikinje Katarine Frostenson, a oboje su vrlo utjecajni u švedskom kulturnom životu kao voditelji tamošnje kulturne institucije Kulturplats Forum. Uz to, Arnault je neke od napada počinio u apartmanu u vlasništvu Akademije, koristeći se i ugledom institucije, a službeno je objavljeno da je Akademija još 1996. dobila pismo u kojem je upozorena na seksualne napade, no nije reagirala.

Jean-Claude Arnault proglašen je krivim za silovanja i seksualne napade te osuđen na dvije godine zatvora

Jean-Claude Arnault proglašen je krivim za silovanja i seksualne napade te osuđen na dvije godine zatvora

Izvor: Profimedia / Autor: Profimedia

Zatim je utvrđen očigledan sukob interesa, s obzirom na to da Frostenson kao članica Akademije ujedno ima vlasnički udjel u organizaciji koja je od Akademije dobivala financijsku potporu. Treći utvrđeni prijestup kulturnih moćnika također je mizeran: Arnault i Frostenson su po mnogim indicijama u više navrata ranije otkrivali imena dobitnika Nobelove nagrade kako bi njihovi prijatelji bolje prošli na kladionicama.

Nakon otkrivanja te seksualno-korupcijske afere dio Akademije je pokušavao sve ignorirati; tadašnja čelna osoba Sara Danius odbila je tako pokretanje interne istrage i isključivanje Frostensonove. U znak protesta pojedini članovi Akademije su dali ostavke, pa je na kraju od 18 članova ostalo aktivno njih samo 11 (ostavku je dala i Frostenson, a od ranije zbog slučaja s Rushdijem u radu ne sudjeluju neki članovi). Time je izgubljen kvorum predviđen statutom i odlučivanje o nagradi više nije bilo moguće.

  • +3

Harvey Weinstein i njegova zlostavljanja pokrenuli su lavinu nazvanu #metoo

Izvor: Profimedia / Autor: Profimedia

Istraga, presuda, katarza

Sve u svemu, za Švedsku akademiju i Nobelovu nagradu, uopće za švedsku kulturu šteta je golema. No kako je to u konačnici ipak zemlja uređenije demokracije od naše, u kojoj su snažni osjećaji profesionalne etike, u kojoj se institucije mogu suočiti sa svojim grijesima te provesti unutarnju katarzu i u kojoj su policijske istrage i suđenja znatno brži nego u nas, tako se šteta sada nastoji brzo i transparentno prebroditi, a nepravda ispraviti.

U slučaju se tako odmah angažirao sam švedski kralj (njegov predak je i osnivač Akademije) najavivši reorganizaciju i izmjene statuta, posebno u dijelu koji se odnosi na sukob interesa, ostavke i osiguranje daljnjeg rada. Provedena je i opsežna istraga, pokrenuto suđenje napadaču te uoči tjedna proglašenja ovogodišnjih Nobelovih nagrada u drugim kategorijama ono ekspresno i okončano. Arnault je proglašen krivim za silovanja i seksualne napade te osuđen na dvije godine zatvora (manja kazna je stoga što nisu svi slučajevi na kraju bili uključeni u optužnicu).

Kažnjavanje zločina je prvi korak. Sada slijedi drugo: mijenjanje statuta, unutarnje ‘čišćenje’, jačanje pravne službe i ono najteže: vraćanje povjerenja i švedske i inozemne javnosti u Akademiju. Povjerenja ne toliko u književne kompetencije Akademijinih članova, nego prije svega u etičke principe kojima se oni rukovode u svome javnom životu.

Pravednost institucija

Upravo je ta etička dimenzija cijelog slučaja ključna. Nedodjela, točnije odgoda dodjele Nobelove nagrade za književnost bila je jedina ne samo statutarno, nego i etički ispravna odluka. Književne vrijednosti se ne utvrđuju u vakuumu i prema nekim univerzalnim, artificijelnim i od vanjskih silnica pošteđenim okolnostima. Književne nagrade ne mogu vjerodostojno promovirati književne vrijednosti ukoliko su među onima koji ih dodjeljuju utvrđeni prijestupi ovakve vrste (šutnja o pismu iz 1996., sprečavanje istrage, financijska korist članova i sl.). Braniti etičnost profesionalnog života i tražiti od institucije u kojoj radiš da čuva vlastiti moralni integritet – a to u ovom slučaju znači osuditi prijestupnike, suočiti se s vlastitim anomalijama i pokušati ih ispraviti – morale bi biti nulte pozicije djelovanja.

Da su članovi Akademije kojim slučajem nastavili uredno sa svojim književnim poslom i donijeli u ovakvim okolnostima odluku o dobitniku/ici, doveli bi nju ili njega u vrlo neugodnu poziciju da prima nagradu zagađenu blatom seksualno-korupcijskog zločina. Da su to učinili, i njihova bi književna kompetencija bila trajno narušena njihovim etičkim sljepilom. Ovako su članovi Akademije svojim ostavkama vratili priču tamo gdje joj je mjesto, u srce same institucije, pokrećući na taj način mehanizam njezine unutarnje preobrazbe. Zato bi poruka izostanka ovogodišnjeg Nobela za književnost trebala biti dragocjena i važna za suvremeni kulturni ambijent u kojem se pišu, čitaju i prosuđuju književna djela i odvija književni život. Ta poruka bi otprilike mogla glasiti: književnost je moguće afirmirati samo tamo gdje književno polje nije kontaminirano.

Povijest Nobela za književnost krije brojne kuriozitete

Nobelova nagrada za književnost dodjeljuje se od 1901. po želji Alfreda Nobela te kao jedna od pet Nobelovih nagrada, uz one za fiziku, kemiju, medicinu i mir (ekonomija je uvedena kasnije). Dosad je bilo 114 nagrađenih, od čega samo 14 žena (od 1990. primjećuje se tendencija ravnopravnijeg tretiranja autorica i autora). U ratnim godinama: 1914. i 1918., pa 1940., 1941., 1942. i 1943. nagrade nisu dodijeljene, kao i 1935., kada po obrazloženju niti jedno djelo nije ocijenjeno kao osobito vrijedno. Većinom se nagrađivao ukupan opus, a u nekoliko slučajeva istaknuto je i pojedinačno djelo.

Procedura nominiranja i izbora osmišljena je tako da u početku uključuje širok krug institucija, organizacija i pojedinaca te potencijalnih kandidata. Akademija svake godine šalje pozive na 500-600 adresa da se prijave kandidati, a pravo prijave imaju i oni subjekti koji takav službeni poziv nisu dobili. Prijave traju do 1. veljače, nakon čega Nobelov komitet sastavlja listu kandidata, slijedi period čitanja i sužavanja izbora, a sam pobjednik/ca mora dobiti više od polovice glasova članova Akademije. Članstvo u Akademiji je trajno i ona uvijek uključuje 18 članova/ica, a ukoliko neki član/ica odbije sudjelovanje u daljnjem radu (takav je slučaj postojao još 1989. zbog toga što je Akademija odbila osuditi fetvu protiv pisca Salmana Rushdija), to je mjesto prazno do njegove/njezine smrti. U sastavu Akademije su lingvisti, povjesničari književnosti, profesori, kritičari i pisci.

Nominacije se drže u tajnosti 50 godina, tako da su danas na službenim stranicama Nobelove nagrade dostupni podaci zaključno s 1966. godinom. Pregledavanje te arhive donosi mnoga otkrića, pa je, uz kuriozitete tipa tko je koga predložio (npr. koje su velike pisce predložili drugi veliki pisci i teoretičari), posebno zanimljivo vidjeti tko su bili domaći kandidati i njihovi predlagači. Najviše nominacija imao je Miroslav Krleža, kojeg je Savez književnika Jugoslavije predlagao svake godine od 1958. do 1965., a 1966. predložio ga je jedan inozemni slavist. Uz Krležu, Ivo Andrić predložen je 1958., 1959. i 1960., da bi 1961. dobio Nobelovu nagradu (tada su ga, uz jugoslavenski savez, nominirali neki strani autori). Prije Drugog svjetskog rata više puta su nominirani i Ivana Brlić Mažuranić i Josip Kosor. Uz to, na službenim stranicama Ivo Andrić se i dalje vodi kao ‘jugoslavenski pisac’, a pod jezici dobitnika piše serbo-croatic. Korisna je to poruka nekim ovdašnjim povjesničarima i kritičarima koji se od početka 1990-ih silno trude razdijeliti Andrićevo djelo (jezik, kulturu) na nacionalne sastavnice – na hrvatsku, srpsku i bosansku supstancu – čime se ono secira do apsurda i sasvim falsificira. (K.L.)

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!