INTERVJU: STEFAN MILENKOVIch

Ljude više zanima da budu slavni nego da u nečemu budu dobri. Ja nisam tako odgojen

  • Autor: Tina Barbarić
  • Zadnja izmjena 27.10.2017 14:49
  • Objavljeno 26.10.2017 u 10:09
tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Čuveni violinist Stefan Milenkovich u Hrvatskoj je na mini turneji sa Zagrebačkim solistima, a za tportal je prije prvog od tri koncerta, onog u zagrebačkom Lisinskom, otkrio što mu je nakon ovoliko godina karijere najvažnije u sviranju te što napravi svaki put kad ode u rodni Beograd

Na koncertima u Zagrebu, Varaždinu i Opatiji Stefan Milenkovich će sa Zagrebačkim solistima, koje osjeća kao obitelj, kako je rekao, svirati kultna djela Mendelssohna, De Sarasatea i Paganinija i to na violini staroj 234 godine, koju je izradio najveći majstor pored Stradivarija, Guadagnini. 'To je kao da svirate Mona Lisu, ne možete kupiti taj instrument, možete ga samo preuzeti na čuvanje', objasnio je virtuoz koji je prvu violinu u ruke uzeo sa svega tri godine i čiju karijeru, osim suradnji s najvažnijim orkestrima i dirigentima svijeta, obilježava humanitarni rad.

On ga je i doveo na ovu malu hrvatsku turneju, namijenjenu ovaj put mladima bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Koncerti su zato, kaže Milenkovich, koji je u međuvremenu iz hobija postao i stručnjakom za tango, padobranstvo i jogu, zamišljeni da na ležeran način predstave ljudskost i jedinstvo.

  • +9
  • +6

Stefan Milenkovich

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Uz toliko godina iskustva s violinom, što biste sada rekli da je najvažnije u njenom sviranju?

Mislim da je ključno da je to iskreno, da je kao joga, koju smatram sjedinjavanjem svega. To ta riječ i znači - da energija, pokret, biomehanika, namjera, dah postanu jedno, da se kanaliziraju u jednu točku i prestanu postojati, odnosno da sve u jednom trenu postaje čista kreacija. To me zanima, na tom sam radio cijelog života, a violina je dovoljno teška pa vam treba i dosta vremena da postanete slobodni. Nadam se da sada tako sviram.

Iako vam otprilike 200 dana u godini otpadne na koncerte i turneje, nekako stignete i predavati. Što tražite od studenata na Sveučilištu u Illinoisu?

Sve ovisi o osobi. Najvažnije mi je svaku osobu korektno pročitati i pritom ne mislim na nekoga kao violinista ili kao studenta, nego baš kao individuu. Na osnovi te procjene sve drugo padne na svoje mjesto jer u principu naučiti nekoga da svira violinu, ako je taj netko zainteresiran i ima relativne sposobnosti, nije teško. Dakako, ako postoji disciplina. Ali važno je otkriti stajalište te osobe, vidjeti koje su tu tendencije, zašto netko uopće svira taj instrument, što ga pokreće. Sve drugo nakon toga ide dosta prirodno. Kad dakle shvatim osobu, onda prilagodim i stil predavanja koji varira od pasivnog, jer je nekima samo to i dovoljno, do onog agresivnog na pozitivan način. Nastojim uvijek pružiti ono što fali određenoj osobi. Zato i nema jedinstvenog pristupa studentima.

Beograd ste napustili zbog rata i otišli prvo u Italiju, pa u SAD, New York, u kojem ste studirali, potom i predavali na Julliardu. Rodnom se gradu ipak svako malo vraćate i predajete... Imate li neki svoj obavezni beogradski ritual?

U Beogradu sam dva-tri puta godišnje i svaki put obavezno odem kod mame koja pripremi reform-tortu te je cijelu pojedem sam. To je jedini ritual kojeg se mogu držati jer su posljednjih godina moji posjeti Beogradu dosta hektični i u suštini nemam vremena za nešto posebno. Gledam samo kad ću malo odspavati, kad je proba, kad koncert i to je to, otprilike.

Često nastupate i u Hrvatskoj i BiH. Kako doživljavate priče o refašizaciji u zemljama bivše Jugoslavije?

Nije to ništa novo, ako gledamo povijest. Ne samo u smislu zadnjih 50-100 godina, nego uopće, u povijesti čovječanstva jednostavno postoje te tendencije ljudi da se boje drugačijeg, drugačijih ljudi i običaja, da se grupiraju i izražavaju kojekakve agresivne porive. Politika, odnosno ljudi koji iskorištavaju te tendencije nisu nikakva novost, samo što danas zbog informacija kojima smo zatrpani, a koje iz ovog ili onog razloga potenciraju ono bizarno i negativno, izgleda da je cijeli svijet poludio. Loše vijesti jednostavno se bolje prodaju, ali da je sve tako loše, ipak i nije realnost. Činjenica jest da se danas dosta iskorištavaju ti strahovi i tendencije ljudi te da se koriste razna geopolitička pomicanja kako bi se progurale konkretne političke agende. Ali opet, toga je oduvijek, a svatko od nas oduvijek ima neki svoj osobni izbor.

  • +4
  • +1

Stefan Milenkovich i Zagrebački solisti u Lisinskom

Izvor: Cropix / Autor: Bruno Konjevic / CROPIX

Violinu ste počeli svirati s tri godine, a kao 'jugoslavensko čudo od djeteta' vodili su vas da svirate pred Reganom, Gorbačovom i papom Ivanom Pavlom II. Kako ste se nosili s tom slavom u djetinjstvu?

Mene nikad u životu nije zanimalo da budem poznat, nije mi to padalo na pamet, mada je sastavni dio cijele moje karijere. S time da je sada percepcija slave dosta pogrešna. Ljudi su više zainteresirani da budu slavni nego da budu dobri u nečemu, a idealno je biti poznat zato što si u nečemu dobar. Barem sam ja tako odgojen. Sama slava me nije zanimala i roditelji su me štitili od tog svijeta. Ja bih svirao tih svojih nekoliko sati dnevno, vježbao ili bih svirao koncert jer sam povezivao to da ću se vježbom i zalaganjem lakše i izražavati u glazbi. No pored toga, kao i sva druga djeca, igrao sam videoigrice ili se družio s bratom. Violina me nije zanimala toliko kad je ne bih doslovno svirao, imao sam uvijek tu sposobnost da je razdvojim od ostalog i to je taj spas. To je taj mehanizam koji su njegovali moji roditelji. A inače, kad upoznajem glazbenike koji su uspješni i slavni, obično su u pitanju izuzetno disciplinirani ljudi koji nemaju vremena za ludosti. Ako si stalno na turneji, možeš probati jednom ili dva puta s nečim ludim i već nakon toga moraš odabrati - hoćeš li se uništavati ili sačuvati karijeru. 

Surađivali ste s brojnim i raznovrsnim glazbenicima, od Placida Dominga do Vlatka Stefanovskog, ali i s rock-bendom Gorillaz. Kako je došlo do toga?

Poprilično slučajno. U to sam vrijeme predavao na Julliardu i iz ureda koji se bavi pronalaskom glazbenika za razne događaje došla je informacija da Gorillaz za pet koncerata u Apollo Theatreu u Harlemu trebaju gudače. Pitali su me jesam li zainteresiran da ih vodim - mada, kad imate taj beat, ne treba vam neki vođa, sve je nekakva cjelina - ali bio sam slobodan i odlučio da ću svirati. Dosta neočekivano iskustvo, moram priznati.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!